Ponedjeljak, 27. 9. 2021. godine
Područna škola Miljevina u kojoj radim, ogranak Osnovne škole Sveti Sava, nalazi se u Miljevini, malom rudarskom naselju blizu Foče, koje je nekada bilo veoma naseljeno, i koju je nekada pohađao veliki broj učenika. Danas je ostala samo velika zgrada sa učionicama od po stotinjak kvadrata i mali broj đaka. Moje odjeljenje broji svega njih pet – jedan učenik u prvom razredu, troje u trećem i jedna učenica u četvrtom. Tako u toj ogromnoj učionici svakodnevno boravi, uči i radi nas šestoro!
Višegodišnjim radom tu zaključila sam da je škola za moje đake centar svih dešavanja, pa je moja ljubav i odgovornost prema njima još veća nego što bi bila da je situacija drugačija. U takvom okruženju nameće mi se zadatak da, osim što sam njihova učiteljica, budem i prijateljica, ali i neko ko će im olakšati, uljepšati i obogatiti dane djetinjstva. Kada uđem u učionicu, zatvorim vrata za sobom – ta mala bića mi svojim pogledima daju do znanja da sam za njih posebna, da od mene zavisi njihovo znanje, rad, napredak i raspoloženje, i tada shvatam da imam veoma odgovoran posao, da ih ne smijem iznevjeriti i da moram dati svoj maksimum u radu kako bih im pomogla da oni daju svoj maksimum. Ta posebna veza koja se stvara između učenika i učitelja iz dana u dan je sve čvršća i kroz život postaje neraskidiva. Zasniva se na vrijednostima kao što su iskrenost, povjerenje, pravednost i međusobna ljubav. S takvim vezama među nama škola nam postaje druga kuća, a mi jedni drugima druga porodica. Zbog svega ovog svakodnevno nastojim da učinim sve što je u mojoj moći kako bi moji učenici postali vrijedni, pametni, marljivi đaci koji će izrasti prije svega u dobre ljude i trudim se da im svaki školski dan bude mala avantura.
Ponedjeljak je i dan počinje u 6:30 h. Prva misao – oblačić. Zamislila sam da današnji dan u školi bude u znaku oblačića. Iako nastava počinje u 8, ja sam u 7 h već u automobilu i na putu za školu.. Vožnja traje 15 minuta, a moje misli su usmjerene na zadatke koje trebam uraditi prije početka nastave. Veče prije mama učenice četvrtog razreda javila mi je da njena kćer danas neće doći jer ima temperaturu i danas neću imati cijeli jedan razred, odnosno radiću samo s učenicima prvog i trećeg razreda, sa njih četvoro.
Po dolasku u školu dočekuje me domar s kojim sam prošle nedjelje dogovorila da okrečimo hol na prvom spratu, što će nam biti podloga za radionicu s roditeljima koju planiram organizovati sljedeće nedjelje. To je ujedno i Dječija nedjelja, koja se ove godine obilježava pod sloganom Zajedno možemo sve! S njim dogovaram šta i kako treba uraditi, do kada bi njegovi radovi mogli biti završeni, da bih mogla da planiram svoje. Kako je vrijeme pandemije, prošle školske godine nismo imali radionice s roditeljima, pa se sada raduju i oni i učenici. S direktoricom Jelenom Čančar već sam razgovarala o ovom događaju i, s obzirom na to da je hol veliki, a roditelja malo – uz poštovanje epidemioloških mjera koje je propisao Institut za javno zdravstvo, a koje podrazumijevaju maske i razmak – došle smo do zaključka da bismo ovo mogle realizovati: zajedno ćemo iscrtati i dječije motive na zidove i tako ukrasiti hol.
Po ulasku u zbornicu pripremam vodu za kafu, uključujem računar, kuvam kafu za kolege i sebe. U školi rade dva učitelja razredne nastave i predmetni nastavnici koji drže časove učenicima starijih razreda, ali dio časova imaju u područnoj školi i printam potreban materijal za taj dan. I nastavni listići za srpski jezik i matematiku u obliku su oblačića. Kada završimo zadatke, makazama ćemo izrezati oblačiće i polijepiti ih po prozorima jer planiramo da učionicu ukrasimo jesenjim motivima, pa će to biti dio ukrašavanja. Ovakav način rada interesantan je učenicima jer, osim što izlaze iz okruga tradicionalne nastave, kreativno se izražavaju, a i motivisani su za rad – ko tačno uradi zadatak reže oblačić i prelazi na sljedeći, a pobjednik je učenik koji je uradio najviše zadataka, odnosno isjekao najviše oblačića. Već tokom prethodne sedmice na časovima likovne kulture pripremili smo neke od motiva koje ćemo u srijedu na času zalijepiti na prozore.
Naša učionica, iako je velika za nas šestoro, veoma je lijepa, topla i ukrašena dječijim radovima. U takvom ambijentu mnogo je ljepše i produktivnije raditi i zato se trudimo da sebi napravimo lijep i ugodan kutak za boravak i rad. Sve to postiže se sa veoma malo volje i truda. A ako imate jasnu viziju šta želite da uradite, šta time postižete, i ako se blagovremeno obratite rukovodstvu škole za realizaciju ideje i potreban materijal, sigurna sam da će svi dobiti tu podršku. Svi radnici škole rade s istim ciljem, a to je dobrobit djece. Uvjerena sam da će svaki direktor podržati svog radnika u idejama koje su realne i koje se realizuju s određenim ciljem, a mislim da je moja direktorica najbolja na svijetu.
U 11:30 učenica prvog razreda završava nastavu, odlazi kući nevoljno, jer bi voljela još malo da ostane u školi, i moj nastavni dan u područnoj školi se završava, a trećaci ostaju na času vjeronauke. Nastavni dan je prošao veoma brzo, učenici su bili zaposleni i srećni, kroz igru i kreativnost su, i bez saznanja da uče, ostvarili ishode koje sam pred njih postavila za taj dan, a i ja sam zadovoljna njihovim radom.
Odlazim u centralnu zgradu OŠ Sveti Sava, koja je udaljena 15-ak kilometara, da se s direktoricom posavjetujem oko detalja radionice. Od nje dobijam zeleno svjetlo za rad, savjete i podršku, i zadovoljna izlazim iz kancelarije.
Lijep, sunčan jesenji dan mami da se boravi na otvorenom i s kolegom odlazim u obližnji lokal na kafu. On je razrednik u jednom devetom razredu, pa mu pričam o svom planu za radionicu s roditeljima i moj dobri kolega obećava svoj doprinos. Zadovoljna današnjim radnim danom, odlazim kući.
Nakon ručka u goste mi dolazi draga kolegica s kojom često razmjenjujem ideje i materijale za rad. Ovaj susret nije samo druženje uz kaficu i kolač, već, kako se približava oktobar, zajednički radimo i kreiramo mjesečni plan – u društvu je ljepše raditi. Nešto iza 8 uveče, nakon što smo sve što smo smislile zabilježile na papir, ona odlazi, a ja se spremim i idem na rekreativnu sekciju folklora. Poslije sat i po igre i druženja s divnim ženama s folklora, umorna i zadovoljna dolazim kući. Na mobitelu vidim poruke mame učenika trećeg razreda – sutra će ga zadržati kod kuće jer je prehlađen, a to znači da ću sutra imati samo tri učenika.
Nakon tuširanja, sjedam za računar i radim na pripremanju nastave za sutra. Ustajem tek kada sam zadovoljna i pripremama i materijalom, i u 23:30 umorna, ali zadovoljna odlazim na spavanje.
Utorak, 28. 9. 2021. godine
Radni dan počinje kao i prethodni, kao što sam i pretpostavila – dvoje učenika nije došlo. Danas radim s njih troje. Planirala sam da na času srpskog jezika radimo na školskim laptopima. Uzbuđenje na licima mojih učenika bilo je nemjerljivo kad su vidjeli da ih donosim. Tokom prošle školske godine, zbog časova skraćenih na 20 minuta, ta metoda rada bila je izostavljena. Sada časovi traju 45 minuta i tokom jednog školskog časa, s obzirom na mali broj učenika, mnogo toga možemo uraditi.
Na samom početku bilo je teško. Većina njih, a možda i svi, prvi put se susrela sa samostalnim radom na laptopu, a prvačić danas sigurno prvi put. Za njih je to nešto posebno, pa je motivacija za rad ogromna, ali i nesigurnost. Polako, korak po korak, otvaramo polje za rad i malo pomalo oni se oslobađaju, postaju sigurniji, brzo uče, pomažu jedni drugima, a pred kraj radnog dana, dok se pakujemo za odlazak kući, sa ushićenjem mi pričaju šta su naučili i kako im je danas bilo lijepo u školi. Te iskrice zadovoljstva koje svjetlucaju u njihovim iskrenim okicama nešto su što svaki nastavnik može postići sa veoma malo truda, a kod učenika ostaje trajno urezano u lijepo sjećanje.
Nakon nastave čekaju me mame dvaju učenica iz mog odjeljenja koje će se uključiti u realizaciju radionice. Domar će sutra završiti krečenje. Mame bi trebale u četvrtak na zidovima hola olovkom iscrtati motive koje ja još uvijek nisam osmislila, a ja ću napisati stihove i poruke. Radićemo narednog utorka nakon nastave, a plan je da se uključi 10-ak roditelja učenika nižih razreda. Roditelji i nastavnici će obojiti iscrtane motive, a za učenike ću pripremiti iscrtane table stiropora koje će bojiti temperama u svojim učionicama i kasnije ćemo ih postaviti u hol. Razdvajanje učenika i roditelja na radionici smatram opravdanim zbog epidemije – izbjeći ćemo gužvu i neće se miješati đaci iz dva odjeljenja.
Dan nastavljam u porodičnom okruženju, sa svojom djecom, potom do 19:15 obavljam kućne poslove i obaveze, a u 19:30 idem na kurs engleskog jezika. Kad se vratim, nešto iza 21 h, pripremam nastavu za sutra i tako polako protiče još jedan dan.
Srijeda, 29. 9. 2021. godine
Probudila sam se pola sata prije alarma, skuvala čaj i pretraživala po internetu dječije motive koje bih mogla koristiti za ukrašavanje zidova našeg hola. Pinterest mi je omiljena web-aplikacija za inspiraciju za kreativne ideje. U početku sam razmišljala o likovima iz crtanih filmova, ali me internet inspirisao za druge motive. U iskušenju sam da mamama koje će crtati odmah šaljem fotografije koje sam pronašla, ali odustajem jer je tek 7 h. Ostatak jutra je uobičajen i oko 8 ipak šaljem poruku i fotografije mamama i e-mail u školu za administrativno-finansijskog službenika s molbom da ih isprinta u boji, kako bih ih mogla pokazati direktorici i naručiti tonere boja.
Na nastavi sam opet imala tri učenika. Kako im se svidio jučerašnji rad na laptopima, pitali su bi li mogli da i danas rade isto, pa sam obećala da će raditi nakon što završimo sve što planirano za taj dan za časove srpskog jezika i matematike. Nestvarno je kako im je nakon tog obećanja porasla motivacija za rad – bili su veoma vrijedni, brzi, tačni i do polovine drugog časa uradili i više od planiranog. Danas su na laptopu mnogo brži, sigurniji i kvalitetniji.
Časove likovne kulture iskoristili smo da završimo ukrašavanje prozora jesenjim motivima koji su našoj učionici dali posebnu vedrinu i toplinu. Učenice su bile oduševljene jesenjim prozorima, a i ja.
U 11:30 prvačić i ja smo završili s nastavom, a učenici trećeg razreda ostali su još jedan čas na nastavi engleskog jezika.
Nakon završene nastave, produžila sam u centralnu školu. Na oglasnoj tabli vidim podsjećanje da je danas u 18 h sjednica Nastavničkog vijeća, a sutra u 12:30 sastanak Aktiva. Hm... moram se organizovati! Odem po isprintane fotografije i do direktorice, a ona, radoholičarka čija me energija veoma motiviše i pokreće u radu, pretrpana poslovima i obavezama, pa samo u kratkim crtama obavijestim o detaljima oko radionice, pokažem fotografije koje planiramo preslikati na zid (koje su se i njoj veoma svidjele) i sretna i zadovoljna idem kući.
Do 18 h sam s porodicom i u svakodnevnim obavezama domaćice i majke, ali kratko i nastavnica fizike kćerki koja se prvi put susreće s tim predmetom, pa joj je potrebna mala pomoć.
U 18:00 – sjednica Nastavničkog vijeća. Neizmjerno poštujem našu direktoricu – za vrijeme njenog mandata škola je postala prepoznatljiva po kvalitetu i radu, a svi zaposlenici imaju mogućnost da napreduju i usavršavaju se u okviru svojih mogućnosti, želja, motivisanosti i potreba. I ovaj put bila je veoma ekspeditivna i profesionalna i sjednica je završena za pola sata.
Do početka kursa engleskog jezika, u 19:30, s kolegicom popijem jednu prijatnu kaficu, uz lagane teme za razgovor. A nakon kursa uobičajeno, s tim da mi najviše energije oduzima priprema za nastavu, koja će sutra biti posebna i drugačija.
Četvrtak, 30. 9. 2021. godine
Po dolasku u školu, odlazim u multimedijalnu učionicu u kojoj imamo računar s internetom i projektor, koje koristimo u nastavi. Kako sam još juče primijetila da postoji neki problem s povezivanjem računara na internet, prešla sam na metodu snađi se: od kuće sam ponijela svoj laptop, povezala se na lični internet, laptop spojila na projektor i bila spremna za internetski čas. Danas ću održati čas s kolegicom iz Hrvatske s kojom radim na velikom broju eTwinning projekata. Tema je Vaspitni rad u odjeljenskoj zajednici – Sigurnost na internetu. Pošto s učenicima već dugo godina radim na eTwinning projektima, smatrale smo da je ovo veoma važna tema koju je potrebno na vrijeme obraditi. eTwinning je platforma za vaspitno-obrazovne radnike (nastavnike, direktore, bibliotekare i slično), koji rade u školama i dječijim vrtićima evropskih država članica ove mreže. Putem platforme članovi mogu komunicirati, sarađivati, razvijati projekte, razmjenjivati znanje i iskustvo, te postati dio najzanimljivije obrazovne zajednice u Evropi.
Internetski čas održan je kao drugi u danu i, s obzirom na lošu konekciju, prošao je bez problema. Sve aktivnosti su realizovane, a đaci su savladali postavljene ishode. Međusobno su se upoznali, takmičili u slaganju puzzli, gledali kratke animirane filmove na zadatu temu i svoje znanje provjerili kvizom. U svim aktivnostima mnogo su uživali, a posebna draž časa je što su, bar preko interneta, osjetili kako je učiti i raditi u učionici punoj đaka. Kad ima volje, postoji i način!
Dok smo mi bili u učionici, mame mojih učenica su crtale.
Danas je poseban dan u sedmici jer je peti čas muzičko-scenska sekcija. Članovi su svi učenici nižih razreda, njih 14! Ovo im je jedan od omiljenih časova. Prošle školske godine, zbog epidemije, sekcije smo održavali online, a ove školske godine njihovo održavanje je dozvoljeno u školi, uz poštovanje epidemioloških mjera. Uz veselu muziku đaci su učili ritmičke pokrete, a pred kraj časa igrali jednu od njihovih omiljenih igara – muzičke stolice. Ta razdraganost i sreća koja se čita na licima mojih đaka ne može se opisati riječima.
Do kraja nastave i mame su završile ono što su planirale, pa smo zajedno napustile školsku zgradu, a ja sam produžila u centralnu školu na sastanak Aktiva. Druženje sa učiteljicama iz aktiva uvijek je prijatno. Nakon sastanka, direktorici sam predala spisak potrebnog materijala za bojenje, a sa učiteljicom iz produženog boravka dogovorila sam se da mi za sutra pripremi i posudi loptice i šareni padobran za igru, jer je sutra sportski dan!
Kući uobičajene obaveze do 19:30, potom kurs engleskog jezika, a u 21 h s kursa trčim na folklor. Umorna od brojnih obaveza, zahvaljujem Bogu što je sutra sportski dan pa ne moram pisati pripreme.
Petak, 1. 10. 2021. godine
Jutro je osvanulo oblačno, ali bez kiše. Iz sna me bude poruke na mobilnom telefonu – roditelji pitaju hoće li biti nastava ili sportski dan jer je oblačno, pa nisu sigurni. Mame učenika koji su bili odsutni javljaju da će i oni danas doći u školu jer su se oporavili. Odgovaram na poruke i javljam roditeljima u Viber grupi da ćemo danas raditi prema planu. Dakle, imaćemo sportski dan!
To znači da nastavu u učionici zamijene sportske aktivnosti. Kako počinju od 9 h, mogla sam malo i odspavati. Prije polaska u područnu školu, svraćam do centralne da preuzmem sportske rekvizite, a kako danas svi nastavnici imaju isto radno vrijeme, na posao ne putujem svojim automobilom, već s troje kolega, što je posebno veselje. Prije početka aktivnosti popili smo kafu, malo porazgovarali i krenuli na posao.
Dan je bio zabavan, pun igre, smijeha i fair play-a. Kolega učitelj i ja smo sa učenicima nižih razreda organizovali niz takmičarskih igara, kao što su igre s loptom, preskakanje vijače, trka džakova, šareni padobran, muzičke loptice... U igrama smo učestvovali i mi, tako da su učenici dodatno uživali. Svima nam je ovo prijalo i složili smo se da bi bilo dobro kada bismo ih češće organizovali.
Dok su učenici bili sportski aktivni, mame su crtale. Veoma sam zadovoljna kako teku pripreme. Mislim da se roditelji raduju kao i ja, jer kada dođu po djecu u školu s radošću potvrđuju svoje učešće. Sigurna sam da će biti veoma zabavno, a preuredićemo školski hol tako da svakodnevno uživamo u veselim bojama i motivima.
I tako je jedna radna sedmica završena. Trudila sam se da bude bogata sadržajima, zabavna i učenicima i meni. Ostatak dana posvetiću svojoj djeci i sebi, a u večernjem terminu s drugaricom sam dogovorila odlazak u bioskop. Ovih dana aktuelan je film Toma koji sam i prošle sedmice pogledala. Toliko je emotivan da sam veći dio preplakala. Sudbina glavnog lika mnogo me potresla – slična je sudbini mog voljenog muža, čiji prerani odlazak moja djeca i ja nikada nećemo preboljeti, ali učimo da živimo s tim jer moramo nastaviti dalje. Nadam se da ću večeras isključiti emocije prilikom gledanja filma i pogledati ga kao umjetničko djelo.
I, za kraj, mogu reći da, kako u životu, tako i radu, sve zavisi od vas: ako mračite – mračno je, ako sijate – svijetlo je...
