Pripreme za desetu eksternu maturu u Kantonu Sarajevu obilježava debata u kojoj se čuju ocjene da je ne treba ni održavati jer ni do sada nije pomogla da utvrdimo kuda ide obrazovanje i šta treba popravljati.
Prema zaključcima sa sastanka članova Vijeća roditelja Kantona Sarajevo, resorne ministrice Naide Hote-Muminović, predsjednika sindikata osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo i Nedima Krajišnika, direktora nevladine organizacije Step by Step, Ministarstvo je opredijeljeno da se i ove godine održi eksterna matura, čiji bi rezultati bili predmet analize s ciljem da se utvrde propusti tokom pandemije i svi problemi sa kojima su se susretali učenici, nastavnici i roditelji. A šta ako se utvrde propusti? Šta se može uraditi, kada će učenici već biti u srednjim školama!?
Reforma osnovnog obrazovanja trebala je to obrazovanje učini kvalitetnijim, ali zahvaljujući pritiscima roditelja, s jedne, i učitelja i nastavnica, s druge strane, promjene koje su nastupile u osnovnoj školi uvođenjem devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja nisu donijele kvalitet. Eksterna matura propisana je zakonom, ali je propisana i redovna interna evaluacija iz svih nastavnih predmeta, no ona se niti provodi niti spominje. Ako je i bilo mnogo opravdanih primjedbi na organizaciju interne evaluacije, nije je trebalo ukidati, nego je drugačije organizirati. A ako nije provođeno sve što je zakonom propisano, nema opravdanja ni za eksternu maturu u 9. razredu, a pogotovo da njeni rezultati utječu na upis u srednje škole. Da je provođena redovna interna evaluacija, kao i analiza njenih rezultata, i da smo pravovremeno otklanjali uočene propuste i greške, niko ne bi strepio od eksterne mature.
Vijeće roditelja Kantona Sarajevo ranije je upozorilo da je za eksternu evaluaciju znanja, ali onu koja ima svrhu i cilj, a to je praktična primjena znanja kojom se utvrđuje funkcionalna pismenost djece. Za ovo se trebala tražiti izmjena Pravilnika o ocjenjivanju, praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika, odnosno njegovo usaglašavanje s ciljevima nastavnog plana i programa. (Školegijum je i o tom problemu pisao.) Kako se može razumjeti iz objave Vijeća roditelja na službenoj stranici, svi učesnici rasprave o ovogodišnjoj eksternoj maturi slažu se jedino u tome da obrazovanje tokom pandemije nije bilo adekvatno. Ovo implicira zaključak da je obrazovanje prije pandemije bilo adekvatno, ali da li je? Da je bilo, ne bismo u 6. i 7. razredu imali đake koji ne znaju čitati. Da je uzrok takvom stanju nerad učiteljica – imali bismo takve probleme i u prijašnjim generacijama.
Ministarstvo obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo opredijeljeno je da se i ove godine održi eksterna matura. Međutim, svrsishodnije je provesti eksternu procjenu znanja u 3. i 6. razredu, nego u devetom. Ali, niko je i ne spominje. U školi u kojoj radim ne brinem se za učenike 9. razreda, jer su tokom pet godina koliko im predajem bili za pohvalu u svakom pogledu. Plašim se da je ovo posljednja generacija đaka s kojima je rad bio ustvari odmor.
U školi radim dvadeset godina, a prošle godine, dok sam predavala Društvo u 5. razredu, prvi put susrela sam učenike koji u desetoj godini ne znaju na kojoj strani svijeta Sunce izlazi, a na kojoj zalazi! Uvidjevši da se ne snalaze u tekstu, vježbali smo čitanje, usput tražeći odgovore na postavljena pitanja i objašnjavajući im riječi koje ne razumiju. Uočila sam da je mnogo običnih, svakodnevnih riječi koje ne razumiju, tako da se može reći da siromašan vokabular nije samo karakterističan za đake sa glasovno-govornim poremećajima. Ne mogu učiteljice smatrati odgovornima jer dugo radimo zajedno, a prethodne generacije nisu imale većih teškoća sa orijentacijom u prostoru i vremenu. Nismo imali veći broj učenika u 6. razredu koji nije savladao vještinu čitanja, što je osnovni uvjet za praćenje nastave.
Kako savremena nastava historije zahtijeva rad sa tekstom, uočila sam da znatan broj đaka ne zna čitati. Naime, uvidjevši da učenici u jednom odjeljenju 7. razreda ne učestvuju u analizi historijskih izvora, iako mi se činilo da čitaju, provjerila sam njihovu vještinu čitanja. Svi redom čitali su isti odlomak teksta, tako da je samo učenik koji čita imao otvoren udžbenik. Provjera je pokazala da pet učenika treba petnaest minuta za čitanje teksta koji pojedini učenici pročitaju za dvije minute!? Nekima je trebalo deset minuta, a nekima pet ili sedam. Prvi put susreli su se sa historijom u 6. razredu, i iako je nastava gotovo cijele godine bila online, nema opravdanja za loše čitanje. Naprotiv, online nastava bila je prilika da uvježbaju čitanje do perfekcije. Pošto veliki broj učenika nije imao tehničke uvjete za nastavu putem videopoziva, cijelu godinu držala sam časove u vidu pisanog razgovora, tako da postoji pisani trag o nastavi historije. Pošto smatram da je udžbenik za historiju težak i za redovnu nastavu, prilagođavala sam sadržaj tridesetominutnom času, s tim da sam definirala niz pitanja za svaku nastavnu jedinicu, koja su im bila vodič kroz tekst. Ponavljala sam s njima, ali je uvijek samo nekoliko učenika bilo aktivno.
Dakle, propuste u obrazovanju đaka nižih razreda primjećujem i bez eksterne procjene znanja, ali sama ne mogu mnogo učiniti. Očigledno je da je propusta u obrazovanju bilo i prije prelaska na online nastavu, a ona ih je dodatno produbila i učinila teže rješivim.
Tokom online nastave mnogo je primjedbi roditelja na rad nastavnika, pogotovo na one koji predaju predmete u programu eksterne mature. Ali, gledajući iz perspektive nastavnice historije, ne mogu se složiti da je sav problem u njima.
Neki od uzroka zbog kojih učenici u osnovnoj školi ne steknu opće znanje iz svih predmeta jesu preobimni nastavni programi i način ocjenjivanja. Na primjer, učenik 9. razreda dobije ocjenu u septembru iz nastavne teme Evropske i izvanevropske zemlje do Prvog svjetskog rata, a drugu ocjenu dobije početkom decembra iz teme Međunarodni odnosi nakon Drugog svjetskog rata. Taj učenik je spavao na časovima historije tokom druge polovine septembra i cijeli oktobar, a kod kuće je učio za druge predmete. Tako se dogodi da završi 9. razred, a ne zna ništa, na primjer, o fašizmu i nacizmu ili o svjetskoj ekonomskoj krizi 1929. godine.
Za vrijeme online nastave roditelji nekolicine mojih učenika žalili su se na ocjene iz historije jer sam vršila provjeru znanja i ocjenjivala iz lekcija koje nismo obradili na času. Veliki broj roditelja smatra da je nastavna jedinica obrađena samo ako je nastavnica prepričala njen sadržaj i na tabli napisala sažetak, odnosno teze. Takav vid nastave nije kompatibilan s planom i programom, savremenom metodikom, udžbenicima i sa kritičkim mišljenjem, pa ne može ni razvijati funkcionalnu pismenost. Nažalost, roditelji često iz nepoznavanja metodike i nastavnog plana i programa (iako im je sve dostupno) neopravdano kritikuju rad nastavnika, tako da je jednoj mojoj kolegici učenica rekla da neće da radi svoj posao zato što joj je nastavnica zadala da za naredni čas pripremi referat. Često imam utisak da mnogi roditelji smatraju da bolje znaju podučavati nego nastavnici s dugogodišnjim iskustvom.
Vijeće roditelja Kantona Sarajevo vrlo je aktivno sa svojim zahtjevima prema Ministarstvu, i ne mislim da ono štiti djecu od znanja, ali vjerujem da ima mnogo roditelja koji ne dolaze na roditeljske sastanke i koji nikad neće javno iznijeti svoje mišljenje, nego će podržati neki prijedlog ili potpisati izjavu, a u saradnji sa školom djelovati suprotno! Ne znam kako drugačije objasniti instrukciju koju smo dobili na početku 2021/22. školske godine, prema kojoj tokom septembra ne trebamo ocjenjivati učenike, osim ako ocjena nije stimulirajuća. Nije takva instrukcija pomogla đacima. Naprotiv, u oktobru su sami rekli da nije bilo dobro za njih što su tokom septembra znali da nastavnici ne mogu upisati ocjenu osim ako nije petica. Spoznali su to kada je počelo ocjenjivanje iz svih predmeta, a oni nisu redovno učili. Trebali su brojni stručni saradnici Ministarstva posjetiti nekoliko škola i sami se uvjeriti u posljedice takve instrukcije, pa prenijeti Vijeću roditelja šta se desilo na terenu. Niko to nije uradio i nekako mislim da su te instrukcije, bez ikakve analize, izdate da bi se podilazilo glasnim i nezadovoljnim roditeljima, ne razmišljajući o nama u nastavi koji se nakon tih preporuka osjećamo kao zlostavljači učenika i učenica.
Uzroke nekvalitetnog obrazovanja treba tražiti i u olakom odustajanju od započetih procesa, mijenjanju koncepta dogovorenog programa, ostavkama i smjenama ministrica i ministara, izmjeni nastavnih planova i programa, iako se zna da udžbenici ostaju isti, uvođenju inkluzivnog obrazovanja, iako još ni izbliza nisu stvoreni uslovi za njega. Sve se odvija stihijski, pa ne treba čuditi što su djeca funkcionalno nepismena! Razloge za ovakvo stanje treba tražiti i u životnim stilovima koji su često nekompatibilni s roditeljstvom.
Neophodno je reducirati nastavne sadržaje, jer ono što sadrži, na primjer, plan i program i udžbenik historije za 9. razred mnogo je više od općeg znanja o 20. stoljeću. Bilo bi puno bolje da prvi dio udžbenika sadrži opći ili kratki pregled historije 20. stoljeća, a drugi dio teme iz historije 20. stoljeća čijom obradom bi se utvrđivalo opće znanje i razvijalo kritičko mišljenje. (Ovakav koncept izložen je u tekstu Tri prijedloga za kvalitetnije obrazovanje.)
Možda eksternu maturu nije trebalo organizirati ni 2013. godine budući da se na nivou BiH, ali i na entitetskim nivoima, tokom obrazovanja prve generacije devetogodišnjeg obrazovanja u više segmenata odustalo od koncepcije devetogodišnje osnovne škole!? (Školegijum je pisao o toj temi.). Sada bi se svi trebali fokusirati samo na to kako nadoknaditi štetu nastalu tokom pandemije i odstupanjem od ciljeva reforme osnovnog obrazovanja, a eksternu maturu iskoristiti samo za identificiranje propusta u obrazovanju i njihovog otklanjanja, a ne kao zamjenu za prijemne ispite u srednje škole.
