Ovo su najvažniji detalji priče sa spiskova zalijepljenih na staklo ulaznih vrata zeničke Mješovite srednje škole Mladost: 26 učenika i učenica već znaju da ponavljaju razred, njih 146 ide na popravni, i jedan učenik polaže razredni ispit. U školskoj 2014/15. godini škola je imala 636 učenika. Prosječno, svaki četvrti učenik ide na popravni, odnosno, svaki 25. učenik ponavlja godinu. Najmanje se uči bosanski jezik, 71 učenik je na popravnom. Nakon toga slijede engleski sa 54, fizika sa 25, matematika sa 22 učenika, itd. Zamolili smo učenike, roditelje, upravu škole i profesorice da prokomentarišu spiskove i pedagošku važnost popravnog ispita.
Jezike samo plaze
Iako još uvijek nema ni 8 sati, učenici i učenice pristižu pred školu i raspoređuju se po hodnicima i učionicama. Jedni su čekali rezultate iz fizike, drugi odgovaraju bosanski, a treći pišu pismeni iz engleskog. Ovo je vjerovatno jedna od rijetkih srednjih škola u kojoj fizika i matematika nisu najomraženiji predmeti.
Po uglovima se nervozno puše cigarete. Zgrčeni i nenaspavani izrazi lica odaju strah. Šalama i nekom nespretnom ležernošću prikrivaju tu svoju slabost. Imate li viška olovku, ništa nemam, s mangupskim osmijehom pita jedan učenik još uvijek nažuljanog lica od spavanja. Jedni su imali ozbiljne pripreme uz instrukcije, drugi su, kako kažu, sve samo prelistali, a treći nisu ni toliko. Nisam takla. Ma sinoć prelistala kad sam došla iz grada. Kad ću učiti, loptu ganjao kao i ti. Išao sam na instrukcije iz matematike.
Sve je dosadno
Učenici objašnjavaju svoje razloge. Ne uče. Ne znaju zašto ne uče. Mrsko im je da uče. Sve je dosadno. Profesor nije htio da im da šansu da isprave jedinice, obećao da će pitati pa radio novu lekciju. Ne misle da im je škola, takva kakva jest, za nešto bitna. Govorna mana i problem s izgovorom na engleskom jeziku. Porodične tragedije. Iz tri modula imao četvorku, iz jednog jedinicu i završio na popravnom. Nema kad da uči jer radi. Samo ga lopta interesuje. Učenje jezika im nije blisko. Ne čitaju lektire, ne čita im se. Profesori su nekad nepravedni. Pojedini profesori ne simpatišu određene đake. Na nekome se prelomi. Misle da je do njih jer nisu bili odgovorni i često su napuštali nastavu. Škola ih smara.
Avgustovska seLekcija
Iz engleskog se radi pismeni. Prijevod zadanog teksta iz udžbenika. Svi tekstovi su do avgusta uredno prevedeni, pomogli su im rođaci i prijatelji. Nadaju se da će sve prepisati. (Tako je i bilo.) Usmeni je naredni dan. Oni koji imaju više iskustva sa avgustovskim doškolavanjem objašnjavaju nam da na usmenom biraju tekst koji čitaju i prevode. Nisu naročito uplašeni.
Iz fizike nekoliko učenika nije prošlo popravni. Mole za drugu šansu, da dopišu rad. Ne uspijevaju. Ostaju da čekaju konačnu odluku Nastavničkog vijeća i nadaju se čudu.
Iz bosanskog se radi pismena vježba. Učenici imaju spremne svoje ili tuđe radove, sa izmijenjenim detaljima, na različite teme, ili pišu nove. Nakon toga slijedi usmeni kojem mnogo ozbiljnije pristupaju. Ispred kabineta, dočekujući svoje drugare iza zatvorenih vrata strašnog suda, sa nekoliko dvolista skeniraju dio gradiva koje su pripremili. Osjeća se strah i nesigurnost u sve što znaju.
Pomilovanje
Vrata kabineta bosanskog jezika otvara učenica sa spiska i izlazi na hodnik crvenih obraza i suznih očiju. Nakon nekoliko sekundi lice razvlači u osmijeh i juri prema drugarici da je zagrli. Poslije zagrljaja i veselja telefonira i radosno uzvikuje: Prošla sam!
Učenica ozbiljnog lica izlazi iz kabineta bosanskog. Majka oprezno prilazi i pogledom je ispituje. Djevojka objašnjava da je znala pola-pola. Drugarice je tješe: Proći ćeš, znala si barem nešto. Majka zaplače, niz stepenice silaze zagrljene.
Dvije učenice prisluškuju plač svojih drugarica iza zatvorenih vrata kabineta bosanskog. Jedna po jedna izlaze sa dlanovima preko lica. Neutješne su jer gube godinu. Drugarice ih nagovaraju da preko roditelja traže vezu, ili da zamole profesoricu da ih pusti. Nakon molbe ista scena, jedna po jedna izlaze...
Grupa mladića veselo izlazi iz škole, zadovoljni rezultatima popravnog iz fizike. Dok jedan roditelj ispušta uzdah olakšanja, drugi zgrčenog lica pali novu cigaretu – oni koji nisu sa grupom čekaju pomilovanje.
Martin je Martin
Ispred škole grupa roditelja dijeli svoje strahove.
Roditeljka: Nije ni profesorima lako, ovdje niko ništa ne uči. Nisu krivi ni učenici ni profesori nego država. I ptice na grani znaju da u našoj zemlji sama diploma, bez novčanica ili dobrog poznanstva, nema nikakvu vrijednost. Djeca su toga svjesna još u osnovnoj. Danas su i fakultetski obrazovani ljudi godinama na biroima za zapošljavanje. Mjerilo vrijednosti je neki lik tamo koji voza bijesnog mercedesa i ima nula razreda škole, ako ćemo suditi po znanju koje je usvojio tokom svoje kratkotrajne školske karijere. Iako je sistem vrijednosti okrenut naglavačke, škola nema nikakvu vrijednost, mi i dalje krivimo djecu što im je ta ista škola zajebancija.
Roditelj: Nas jedna godina košta nekoliko hiljada maraka: autobus, hrana, obuća, knjige, instrukcije... Ne može se to tek tako baciti niz Bosnu. Prevrtao sam se cijelu noć. Nisam otišao ni na posao. Sve i da mi nije žao svih tih ulaganja, da i ponovi godinu, problem je što znam da neće biti ništa drugačiji. Pošalji Martina u vojsku, Martin će se i vratiti iz vojske. Martin je Martin.
Roditeljka: Pričala sam sa završnim razredima. Pitam ih šta su naučili i koliko se osjećaju sposobnim da rade i primijene stečeno znanje. Kažu mi ma veze nemamo, znamo samo zalemiti – ono što i naša djeca sada u prvom razredu znaju. Praksa koja se odrađuje je nikakva ili vrlo nekvalitetna. Grupa učenica frizerki sjedi u salonu dok majstorica šiša. Kupe dlake, nešto tamo čiste... To se ne može nazvati praksom. Ovo su škole u kojima ti teorija gotovo uopšte nije važna. Ti ako ne znaš zidati nemaš šta palamuditi teoretski kako to mora pod vaservagu. Da su htjeli da filozofiraju, čitaju i uče neke velike teorije, išli bi u gimnazije.
Roditelj: Dobar primjer je i fizika. I nama je apstraktna, ako nećemo da se lažemo. Uzmimo ovdje bilo kojeg odraslog čovjeka, koji ima diplomu srednje škole, da vidimo koliko zna iz fizike, da barem podijeli fiziku. Neće znati. Tokom školovanja djeca prođu kroz drame zbog te fizike i opet na kraju ništa ne znaju. Zamrziš i školu i sve. Peglaju ga da definiše perpetuum mobile prve i druge vrste, a ta definicija njemu kao radniku nikada ni za što neće trebati. Zbog toga dijete ponavlja godinu. Djeca su se opredijelila za zanatsku školu jer žele da kroz rad uče onoliko koliko im je potrebno. Oni nemaju potrebu za nekim širim znanjem.
Roditelj: Zanimljivo je da svaka škola ima barem jednog strašnog profesora. Prije rata sam imao profesora koji nam je govorio bog zna za 5, moje kolege i ja za 4, a vi se pojagmite za dalje. Šta je sa ovim bosanskim jezikom ovdje, zašto je toliko djece na popravnom, ko to predaje? 71 djete je na popravnom.
Roditelj: I ovdje kod profesora matematike niko ne može tek tako da dobije četvorku ili peticu, ali uvijek daje priliku da se ocjena ispravi. A za bosanski, kažu da je uzrok to što ne čitaju lektire. Predaju tri profesorice. Kod ostalih profesora kažu da je dovoljno samo da imaš svesku, budeš miran, redovan i pokazuješ zainteresovanost, da puste bez popravnog iako je znanje nezadovoljavajuće.
Letargija
Profesorica engleskog jezika, Mirha Bečirović, objasnila je da ne brani ni sebe ni školu izjavom da je kompletan sistem naopak. Smatra da učenici avgust ne doživljavaju kao kaznu za nerad, da su vrlo svjesni popustljivosti, te da to koriste. Oni su već znali da će svi proći, objasnila je. Smatra da se sa ovakvim kaznama ništa konkretno ne postiže. Samo dvije učenice koje nisu pristupile ispitu, jer su se udale, obnovile su godinu. Škola je kontaktirala roditelje, ali uzaludno, djevojke se nisu pojavile. Broj djece koji ide na popravni je, prema mišljenju profesorice, smanjen zbog popustljivosti predavača.
Poklonjene su ocjene svima koji su pokazali barem malo interesa za ispravkom. Doslovno smo ih molili da uče, tražio se minimum. U srednjoj školi se, nažalost, samo ponavlja gradivo iz osnovne, traži se minimalno znanje, ali se ni to ne ostvaruje. U jednom završnom trećem razredu sam imala 17 učenika sa jedinicama. Došla sam u situaciju da ih zajedno sa razrednicom molim da nešto nauče i odgovaraju. Imala sam dojam da su oni došli u treći razred sa stavom ovo mogu ostaviti za popravni, svakako je na popravnom mnogo lakše, umjesto deset lekcija trebam naučiti samo tri, i to ću ostaviti. Bukvalno sam molila. Jednu učenicu sam pitala koji je ovo put da pokušavaš, odgovorila mi je, mislim, dvadeseti. Samo da pročita i prevede jednu lekciju. To je nevjerovatno, jedna prepuštenost, jedna letargija, jedna apsolutna nezainteresovanost. Kad ih pitate pa zašto ne učite, kažu ne treba mi to. Njihova logika je da im ništa ne treba. Imam dvoje djece. Na početku njihovog školovanja većina dobrih ocjena ostvarene su uz naše zajedničko zalaganje. Pomagala sam im dok nisam shvatila da su radne navike usvojene. Svjesna sam da sa ovom djecom to nije tako jednostavno. Pretpostavljam da oko 95% učenika vozari. Djeca najčešće doputuju na glavnu stanicu; da dođu do škole, da su najbrži, to je 20 minuta hodanja, onda čekanje na stanici, pa dok krenu od škole, pretpostavljam da dnevno gube najmanje dva-tri sata uzalud. Kući dođu premoreni, dok jedu, dok se odmore... Ako su druga smjena, odmah na spavanje. Teško je.
Produžeci za dvojku
Jedna od tri profesorice bosanskog jezika, Remza Varupa, objasnila je da prvo mora napomenuti da u ovu školu dolaze djeca slabijeg znanja, odnosno predznanja iz osnovne škole.
Dolaze nam djeca sa dovoljnim ili dobrim uspjehom iz osnovne škole. Mi bismo ovdje trebali da vršimo nadogradnju njihovog znanja, međutim, mi se bavimo učenjem osnova. Program koji ova škola nudi, koji je nažalost takav kakav jest, oni teško prihvataju. Trudimo se da sve to svedemo na najniži mogući nivo. Tražimo da se o svemu zna rečenica, dvije, ili tri. Ali opet, svaki odgovor se svede na nisam spreman. Redovno držimo i dopunsku nastavu, ali učenici ne dolaze. Mnogi od ovih učenika na popravnom nije prisustvovalo ni jednoj trećini nastave. Mene iznenađuje ta njihova neborbenost i ravnodušnost. Kad zaključujem ocjene i saopštim učeniku da nije zadovoljio, da mora na popravni, on djeluje kao da mu je sasvim svejedno. Niko od njih nije reagovao. Avgust im dođe kao neki produžetak, u kojem će na lakši način dobiti tu svoju dvojku. Insistiram na čitanju jer to bogati njihov rječnik. Svjesna sam da ono što pročitaju u srednjoj školi – to su, nažalost, i pročitali. Ali njih samo interesuju sažete internet verzije. Najviše djece na popravnom je bilo iz drugih razreda, kada se čitaju njima sigurno interesantna djela, uglavnom ljubavni romani. Za popravni obično tražim da pripreme ono što žele, što im je najinteresantnije, i da pročitaju tri odlomka knjige, ili jednu cijelu knjigu. Ipak je godina velika. Svi su položili i ispoštovali taj minimalni zahtjev za dvojku. Budu uplašeni. Mislim da popravni ispit promijeni njihov odnos prema školi u narednoj godini.
Mangupi bez džipova
Pedagogica škole, Andrea Lipničević, objasnila nam je da je prolaznost u ovoj školi, ako posmatramo samo statističke podatke, zadovoljavajuća, odnosno da su 462 učenika uspješno završili upisani razred; da je prolaznost 72%. Pedagogica vjeruje da bi slika stvarnog stanja bila mnogo gora da ne postoji ogromna popustljivost prilikom davanja i zaključivanja ocjena; da se od učenika doslovno traži minimum minimuma koji je često na nivou osnovne škole. Objasnila nam je da su spiskovi ovakvi kakvi jesu najbolja moguća verzija. Pored toga, škola je imala 51 odličnog, 182 vrlodobra i 212 učenika koji su prošli dobrim uspjehom. Devetnaestero učenika je ostalo neocijenjeno jer nisu dolazili na nastavu, ni poslije svih intervencija uprave škole. Razlozi su brojni: djevojke se često udaju za vrijeme školovanja, roditelji neće da ih finansiraju jer ne uče, nemaju sredstva da plate prijevoz, pomažu roditeljima da rade na njivi... Samo devetero učenika je izgubilo godinu zato što je imalo pet ili više zaključenih jedinica.
Pedagogica Andrea smatra da popustljivost, na koju su sad već učenici navikli, ne donosi nikakve rezultate. Naprotiv, stanje se samo pogoršava jer njihova letargičnost i nezainteresovanost, kako vrijeme prolazi, postaje sve izražajnija. Uprava škole, kako kaže, ulaže sve napore da svu tu djecu ne prepusti ulici i samima sebi.
Ulaže se veliki napor u razumijevanje uzroka problema, odnosno da su to učenici koji su i u osnovnoj školi imali loše rezultate; da nemaju ni potrebno osnovno znanje ni radne navike; da su to uglavnom djeca vozari; da imaju ozbiljne životne probleme i žive u velikom siromaštvu; da im je nametnuta neka iskrivljena slika vrijednosti društva, da nastava ne prati vrijeme u kojem žive...
Pedagogica misli da se zapravo škola svela na to da vrši funkciju socijalne službe. Edukativna uloga, koju bi trebali da obavljaju, u stanju u kojem rade gotovo je neprimjenjiva. Objašnjava nam da bi iz hiljadu i jednog razloga iz škole mogli da isključe dvije trećine učenika, ali da znaju da to nije nikakvo rješenje. Misli da zbog prekomplikovanih planova i programa, koji moraju biti ispunjeni, prosvjetni radnici nemaju vremena i za vaspitnu ulogu, i zato su nemoćni da bilo šta promijene.
Od profesora se zahtijeva da uredno vode sve izvještaje, lekcije moraju biti ispredavane, učenici moraju biti ocijenjeni i ispitani, testovi moraju biti odrađeni i ispravljeni... Ono što dodatno otežava rad je broj učenika unutar odjeljenja – da bi se broj prosvjetnih radnika sveo na minimum, i tako napravila ušteda, odjeljenja su sve brojnija i brojnija.
Razlozi su brojni i zašto djeca ne uče, odnosno zašto idu na popravni: apsolutni nedostatak motivacije, nezainteresovanost za školu; nedostatak radnih navika iz osnovne škole – iz čega se razvijaju frustracije, anksioznost, prenesena agresija i pesimizam; poremećena skala društvenih vrijednosti, apsolutna besperspektivnost; hiperprodukcija nekih zanimanja koja trenutno nisu potrebna, nedostatak koncepta budućnosti i sl. Isto tako, posljedice raslojavanja društva i korupcije, sa kojima smo suočeni, kako nam je objasnila pedagogica, mnogo se odražavaju na djecu.
Kao ilustraciju svega što je pokušavala da objasni tokom našeg razgovora, pedagogica Andrea nam je pokazala rad iz matematike učenika prvog razreda. Nedostatak znanja iz osnovne škole, sudeći po ovom primjeru, ključni je problem zbog kojeg učenici zanatskih škola ne mogu da napreduju dalje od nekog osnovnog minimalnog znanja.
Kritiku roditelja da praktična nastava nije zadovoljavajuća pedagogica je demantovala. Frizeri, kako nam je objasnila, imaju praksu u frizerskom salonu Mladost, a ostala zanimanja praksu odrađuju u učionicama ili vozilima škole više puta sedmično. Pedagogica smatra da u ovako beznadežnoj situaciji ništa ne funkcioniše sjajno. Umjesto da cilj bude traženje krivca (škola, učenici, profesori ili nadležne institucije), mnogo je važnije pričati o mogućim rješenjima.
Prvi prijedlog, ako je sport nešto što može da motiviše i napravi disciplinu, treba ga popularizovati, posebno u ovakvim školama. Svi znamo koliko košta jedan sat plivanja, tenisa i sl. Ono što djeca imaju na raspolaganju u toku jednog dana najčešće nije više od jedne marke. Dakle, sport treba učiniti dostupnijim i manje skupim. Drugi prijedlog je ozbiljno tretiranje problema inkluzije. I treći, vraćanje dostojanstva učiteljskoj profesiji.
Budi sam na ulici
Broj djece koji ide na popravni je zabrinjavajući, učenici nemaju ni osnovno znanje, njihova nezainteresovanost je posljedica cjelokupne situacije u državi, roditelji su iz X razloga nemoćni da im pomognu i usade radne navike, profesori daju svoj maksimum i nemaju vremena i za vaspitnu ulogu, nisu ni svi profesori dobri pedagozi, sistem je naopak, popustljivost profesora ne donosi nikakve rezultate, popravni ispiti ničemu ne služe – samo uzrokuju veliki stres i za porodicu i za učenike i za profesore, ponavljanje godine učenici doživljavaju kao novu frustraciju, škola ovakva kakva jest nema nikakvu vrijednost za učenike, kako se društvo odnosi prema prosvjetnim radnicima tako ih i učenici tretiraju, škola se svela na to da vrši funkciju socijalne službe... U teoriji njena se uloga svela na to da djecu makne s ulice, ali u praksi veliki broj njih i sa diplomom tamo ostane. I učenici su toga svjesni. Jedino nadležne institucije mogu uraditi nešto da se ovakvo stanje promijeni, ali one su u službi stranaka, od mandata do mandata zabavljene vlastitim postojanjem i održavanjem. Radikalna reforma obrazovanja je nužna, ali nju niti jedna politička opcija nije do sada ni artikulisala, a kamoli ponudila. U čekanju da se to desi, tumaramo ukrug, od septembra do septembra.
