Danas ću da sjedim sa...
Svako jutro ritual je sličan. Čokoladno mlijeko, baci se pogled na crtane na TV-u, prvačić obavi brzu inspekciju stvari u ruksaku, zrakne stanje u kutiji za užinu, ubaci i nju u torbu i možemo krenuti. Dok mi tako nonšalantno izlazimo iz stana, starija već osluškuje u školi kad će zazvoniti za kraj prvog časa.
Lijepa šetnja pored slastičarne u koju me moj deda dovodio kad sam imao godina ko' ovaj curetak što sad tako žustro korača i drži me za ruku. Deda bi pio kafu ili bozu, a meni bi uzeo tzv. zimski, ili kako ga odmilja zovemo - lažni sladoled. Prolazimo šoping, centar za mlade, na kome je uvijek more obavijesti i poziva na upis u razne sekcije; livadica, igralište koje je u to doba prazno i niko ne pepa loptu. Pozdravimo dva psa što nas iz trave dokono posmatraju i...
Stignemo pred školska vrata.
Nije gužva. Samo su prvačići tu. Imaju privilegiju da malo duže odsove jer im časovi startaju tek u petnaest do devet. Svi djeluju vedro. I organizovano. Odmah staju u parove sa ruksacima na leđima i ko' zapete puške čekaju učitelja da se pojavi i uvede ih. Momci se drže striktno muškog društva, curice ženskog, ma nema šanse da ugledate da neki dječak svojevoljno staje sa djevojčicom u red i obratno. Eh, a tako brzo, za koju godinu već će svi oni tako puno razmišljati jedni o drugima.
I moja malena insistira da uprti ruksak još dok tene oblačimo u kući. Uspijem nekako da je ubijedim da ga preuzme neposredno pred dolazak u školsko dvorište. Svima su ruksaci već na leđima pa hoće i ona. Imam dojam da su dečkići opušteniji, po dvojica stoje, pričaju i zezaju se, dok cure već nešto taktiziraju koja će sa kojom drugaricom ući, sa kojom sjediti taj dan, sa kojom sutradan. Jedna bi sjedila sa drugom, druga radije sa trećom, a u očima četvrte je već tihi očaj. Štrecnulo me kad sam od djevojčice iz komšiluka čuo da njena mlađa sestra često u kući plače jer nekad u klupi sjedi sama. Grozno je i tužno da tako malo dijete izjedaju takve brige. Koje li se misli tada roje, nebitno radi li se o curici ili dečkiću. Razmišljam šta se vrti u toj maloj glavici dok sitnim koracima uz majku ide prema školi. Tad je vjerovatno svaki odlazak u školsko jutro pun strepnje kako će se stvari rasplesti. A nikako ne bi tako smjelo biti. Kud svi razredi nemaju paran broj učenika, bilo bi sve barem mrvu lakše. I odrastao čovjek mahinalno naginje druženju i grupi, pa neki moji znanci se i dan-danas libe da sami sjednu u baštu ili kafić. A zamislite dijete koje još gleda u leđa svojih školskih drugara što romore, smijulje se i pričaju jedni sa drugima o koječemu u svojim klupama: i ono bi to isto radilo i smijalo se kao što sva djeca čine, ali nema sa kim. Znam da je prvog dana škole, kad smo svi zajedno sa djecom ušli u učionicu prvačića, raspored klupa djelovao prilično zahvalno. Išao je na ruku tome da svi sjede u manjim grupicama. E pretpostavljam da sjedenje u grupi neminovno vodi i do većeg pričanja pa predavači brzo odustanu od te koncepcije.
Tanke niti što čine odnose u razredima mi naslućujemo ali ne možemo skroz uticati na njih. Učiteljica može. Ili učitelj. U nas gledaju oči naše djece. A u učiteljicu su uprte oči čitavog razreda. I to ona treba iskoristiti. Da ih umiri, ublaži im strepnje. Učini im dan u školi vedrim i lijepim. Da se ne desi da neki mali školarac u kući plače jer je jutro kada treba poći u školu sve bliže.
Zatekao sam sebe kako se tješim da to nije sad baš toliko važno ni strašno, u jednoj prilici kad je moja curka umarširala u školu na začelju kolone, sama, jer su svi drugi već bili u paru. Nije mi se kasnije ništa požalila, a ni ja je nisam propitivao, tako da je ta epizoda prošla bezbolno. Koje jutro nakon toga stajali smo opet u standardnoj postavi u školskom dvorištu čekajući prvi čas. Djevojčica zbog koje je njena sestra bila zabrinuta stajala je neraspoložena uz majku, a u ženinim očima tako je vidljiva bila briga koja kao da je strujala iz djevojčice i povezivala ih. U tom momentu stiže još jedna curica iz razreda, stade uz njih, djevojčice se uzeše za ruke i počeše pričati. I sve bi baš kao što treba da bude. I meni je laknulo, mogu zamislit' koliko tek majci djevojčice. A naizgled tako obične i bezazlene stvari. A nisu.
I u starijim razredima ima, naravno, dešavanja što ucrtavaju tragove na duši, ali prvačići su ipak najkrhkiji pa oko njih više obigravamo.
Zamalo da zaboravim, bili smo jedan dan na pragu incidenta ali je sve prošlo ok. Taman sam se spremio da pođem po svoju mlađu curu u školu, kad vidim, na stolu stoji... kutija za užinu. Uredno smo mi to jutro sve pripremili, sendvič, dvije plazme, ali i zaboravili. Pomišljao sam da valjda neće cura izaći iz škole u suzama. I nije. Časno je to pregrmila, nije ni spominjala da je gladna, a i raja je priletila. Štaviše, nije ni otišla sa mnom našoj kući nego sa drugaricom i njenom mamom njihovoj, da se cure malo opuste i poigraju nakon škole k'o što i priliči.
Foto: E. K.
Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:
Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
