Prije pedeset godina, i Finska i Južna Koreja imale su katastrofalan obrazovni sistem. Finska je kaskala za ostatkom Evrope u ekonomskom smislu, a Južnu Koreju je opustošio rat. Međutim, u proteklih su pola stoljeća obje države temeljno promijenile svoje škole i danas ih cijeli svijet pozdravlja kao zemlje koje imaju jako dobre rezultate kada je obrazovanje u pitanju. Šta je onda to što druge zemlje mogu naučiti od ova dva uspješna, ali dijametralno suprotna, modela obrazovanja? Donosimo vam priču o uspješnim aspektima obrazovnog sistema u Finskoj i Južnoj Koreji.
Korejski model: strogoća i vrlo naporan rad
U nekim dijelovima Azije hiljadama godina je jedini način da uspijete u društvenom i ekonomskom smislu (ali i da nađete siguran posao) bio taj da položite ispit pred ispitivačem koji je ujedno i carev namjesnik, kaže Marc Tucker, predsjednik i izvršni direktor Nacionalnog centra za obrazovanje i ekonomiju. Na ispitu ste morali pokazati odlično vladanje materijom, a sam izlazak na ispit je bio kao neka vrsta napornog obreda prelaska na novi nivo. U mnogim konfučijanskim zemljama rezultati ispita još uvijek predstavljaju glavno mjerilo kada je u pitanju uspjeh u obrazovanju.
Među ovim zemljama nalazi se i Južna Koreja, koju smatraju najekstremnijom ali i najuspješnijom: u ovoj zemlji je postignuta pismenost od 100 %, a na međunarodnim komparativnim testovima među najuspješnijim je na svijetu (uključujući kritičko razmišljanje i testove analiziranja). Ovaj uspjeh, međutim, ima svoju cijenu: pritisak na učenike i učenice je ogroman. Talenat nije nešto na što se obraća pažnja jer se u ovoj kulturi, prije svega, cijeni marljivost i naporan rad. Ne postoji izgovor za neuspjeh. Djeca naporno uče tokom cijele godine, u školi i kod kuće. Naporan rad, prema njima, čini vas pametnim.
Oni vjeruju da moraju proći jedan jako težak period u svojim životima da bi sebi osigurali odličnu budućnost, kaže Andreas Schleicher, jedan od prvih ljudi PISA-e i savjetnik za obrazovnu politiku Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj. Radi se o kratkoročnoj patnji i dugoročnoj sreći. I nisu samo roditelji ti koji vrše pritisak na svoju djecu: u ovoj se kulturi cijeni konformizam i red, pa je prisutan veliki pritisak od strane drugih učenika i učenica. Ovakve prakse u društvu prisutne su i u najranijem stadiju obrazovanja, kaže Joe Tobin, profesor na univerzitetu u Georgiji koji se bavi međunarodnim komparativnim istraživanjima. U Koreji su, kao i u drugim azijskim zemljama, razredi jako veliki (što je u Americi, recimo, totalno nepoželjno), pa je zadatak učitelj(ic)a da vode razred kao da se radi o zajednici, te da stimuliraju razvijanje odnosa između učenika i učenica. U Americi je, recimo, zadatak učitelj(ic)a prvenstveno da razviju osobnu vezu sa svakim đakom, ali i da redovno interveniraju u pojedinačnim odnosima među đacima.
Jasno je da imate bolje i lošije načine da obrazujete djecu, kaže Amanda Ripley, autorica knjige Najpametnija djeca na svjetu: i kako su postala takva. Međutim, ukoliko bih za svoje dijete morala birati između prosječne američke škole i prosječne korejske škole, nerado bih izabrala korejsku. Činjenica je da u današnjem svijetu djecu treba učiti kako da uče, kako da naporno rade i kako da ih ne pokoleba neuspjeh. Korejske će ih škole naučiti tome.
Finski model: vanškolske aktivnosti i unutarnja motivacija
U Finskoj, međutim, đaci uče i o strogoći i o fleksibilnosti. Oni koji se bave obrazovanjem kažu da je finski model – utopija.
U Finskoj je škola centar zajednice, tvrdi Schleicher. Ona ne samo da pruža obrazovanje, nego i socijalnu podršku. Obrazovanje tamo predstavlja kreiranje identiteta.
U finskoj se kulturi poštuje unutarnja motivacija i individualna potraga za onim što đake zanima. Školski dan je relativno kratak, ali ispunjem vannastavnim aktivnostima koje organiziraju škole jer se u Finskoj vjeruje da se najviše uči van učionice. (Izuzetak su sportske aktivnosti koje ne organiziraju škole nego lokalne vlasti.) Trećinu časova u srednjim školama predstavljaju izborni predmeti, a moguće je čak izabrati i koje ćete predmete polagati na prijemnom ispitu za fakultet. Pritisak je sveden na minimum, a ono što se promovira su različiti načini učenja.
To ne znači da ne postoji strogoća u akademskom smislu, koja proizlazi iz historije ove zemlje, zarobljene među evropskim silama, kaže Pasi Sahlberg, predstavnik finskog modela obrazovanja i autor knjige Lekcije iz Finske: šta svijet može naučiti iz finske obrazovne reforme.
Ključ je u obrazovanju. Nema puno Finaca koji žive van Finske. Zbog toga ljudi ovdje obrazovanje shvataju malo ozbiljnije. Niko van Finske ne priča ovim našim čudnim jezikom. Finska je dvojezična i svaki đak uči i finski i švedski. I svako ko želi biti uspješan nastoji naučiti barem još jedan jezik, najčešće engleski, ali također se uči i njemački, francuski, ruski i drugi jezici. Čak i mala djeca znaju da niko ne priča finski van Finske, te da, ukoliko žele uraditi nešto sa svojim životom, moraju naučiti još jedan jezik.
Zajedničko i za Finsku i za Južnu Koreju jeste duboko poštovanje prema učitelji(ca)ma i njihovom akademskom uspjehu. U Finskoj se prima tek jedna od deset prijava na programe obuke učitelj(ic)a. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zatvoreno je 80 % pedagoških fakulteta – ostali su samo najbolji programi koji su podigli status edukator(ic)a u ovoj zemlji. Oni na časovima provedu 600 sati godišnje, a ostatak vremena provedu pohađajući programe profesionalnog usavršavanja, sa drugim kolegama i kolegicama, đacima i njihovim roditeljima. U SAD-u, recimo, učitelji/ce u razredu provedu 1100 sati godišnje. Vrlo im malo vremena preostaje za suradnju, interakciju ili stručno usavršavanje.
Autorica: Amy S. Choi
Originalni tekst: What the Best Education Systems are Doing Right
Prevela: Merima Dervišić
Foto: E. Kurtović
