Malo bi ko prošao kraj slike Eho Alexandrea Cabanela a da prvo ne zastane i zatim stane i ostane uz nju, uz tu sliku, zagledan u lijepu tjelesnicu (riječ dugujemo Tomislavu Ladanu). Uvjereni smo da nema takvog, jer se radi o ljepoti kakvom su se mogle dičiti samo te polubožanske ljepotice neprolaznog sjaja. (Istine radi, moramo reći da je i njihova ljepota, kao i svačija, morala blijedjeti, ali s ljepotom nimfi, a riječ je o jednoj od njih, to je išlo nasreću sporo, jer su živjele dugo – kažu: stotinu hiljada godina, svaka. Eho je imala drugačiju sudbinu: izgubila je tjelesnost i ostala živjeti samo kao glas. To je onaj glas što je Malom Princu Antoinea de Saint-Exupéryja potvrdio istinu o usamljenosti čovjeka u svijetu: Ja sam sâm... sâm... sâm... Svjesni smo opasnosti po našu priču zbog ovog dugog interpoliranja ili umetanja, ali kad smo već zabrazdili, podsjetićemo i na pjesmu A veče je već tu nobelovca Salvatorea Quasimoda o istoj temi:
Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče je već tu.
Preveo ju je davno (1958) Joja Ricov. Nadamo se da će se ovo dugo udaljavanje od onog rečenog na početku kasnije opravdati. A sad, vratimo se početku.)
Treba se, dakle, zagledati u onu zanosnu Cabanelovu tjelesnicu da bi se tek naslutila snaga i dubina samoljubivosti junaka naše priče Narcisova nesretna ljubav. I ne samo samoljubivosti već i one njegove posebnosti što je, možda, u osnovi paradâ ponosa u ove naše dane i godine. Toliko samoljubiv i tako poseban Narcis je odolio nimfinoj ljubavi i njenim neodoljivim čarima. Ni prekrasne obline, ni duge vatrenocrvene rasute kose što joj uokviruju lice i torzo, ni usta koja možda izgovaraju riječ što je samo jeka nečijih riječi, ni duboke oči u kojima je skrivena izvjesna vragolastost pomiješana s čežnjom za nečim izgubljenim i nedohvatnim (možda će svaki gledalac u njima vidjeti nešto drugo?) – ništa od tog nije privuklo Narcisa.
Cabanelova Eho je od pasa naniže prekrivena tankom prozirnom tkaninom, što je povezano s etimologijom riječi nimfa: od grčkog nýmphē, što znači mladenka i prekrivena velom, to jest označava djevojku spremnu na udaju. Eho je zaljubljena u Narcisa, Eho bi se udala, a Narcisu takvo što na pamet ne pada. Tako je Eho vidio i naslikao Cabanel, a Narcis: ako je i vidio, a vidio ju je! – nije je vidio. Zašto je nije vidio, pokušali smo ispričati u priči Narcisova nesretna ljubav. Sad, pokušavamo odgovoriti na pitanje: U čemu se prevarila Eho? U objektu svoje ljubavi? Ili je u njenoj sudbini glavnu riječ imala predodređenost to jest, u grčkom ključu, njen su životni put odredile Parke ili Moire ili Mojre – one tri sestre suđenice: Kloto, što počinje presti nit života to jest odlučuje o rođenju, Lahezis, koja prede nit života, i Atropos, ona što kida nit koju je Lahezis plela i određuje smrt? Ili smo, kao u Narcisovom slučaju, i u Ehinom slučaju suočeni s osvetom, mada se za to nadležna boginja Nemeza ne spominje u nama poznatim varijacijama priče o Ehi, ali se zato spominje Zeusova žena Hera?
Možda je zato pokušaj potrage za odgovorom na pitanje iz naslova ove priče najbolje otpočeti od Here, kojoj Eho priča gotovo beskrajne priče, a zašto – vidjećemo. Mada o ovome što ćemo sad reći pouzdane statistike nema, znamo da je mnogi život s tužnim krajem počinjao veselo. Tako je bilo i s Ehom. Eho je prije nego što je zauvijek postala jeka bila vesela i bila je poprilična brbljavica. I ona je, kao i Šeherzada mnogo kasnije, izmišljala i pripovijedala divne zanimljive priče. Ali razlika u razlozima Šeherzadinog i Ehinog pripovijedanja je ogromna, gotovo onolika kolika je razlika između života i smrti ili kakva početka i kraja. Dodajmo i to da je moralna strana stvari kad je nimfa u pitanju... kako to najblaže reći?... paaa: sumnjiva.
Šeherzada ili Šeherezada ili Šahrazada (vezirova kći koja se udaje za kalifa ženomrsca koji nakon prve bračne noći ubija svoje žene) je pričajući iz noći u noć zanimljive priče u nastavcima spasavala svoju glavu, i pričama (a ispričala ih je ravno 300) stekla kalifovu ljubav, a Eho je, blago rečeno, pričajući priče radila sumnjiv pos'o. Eho je, naravno, ne bukvalno... (ne možemo izdržati da ne napomenemo da je riječ bukvalno porijeklom Ruskinja i da neki južnoslavenski jezikoslovni egzorcisti, izgonitelji zlih duhova, izgone riječ bukvalno i kažu da je u našem jeziku pravilno: doslovno) pa ćemo i mi reći da je Eho, naravno ne doslovno, spasavala Zeusovu glavu. Eho je pričajući priče Heri nastojala boginji zamazati oči, to jest sakriti, zataškati, zabašuriti nebrojena Zeusova nevjerstva. (Mada niko, koliko mi znamo, ne može pouzdano tvrditi ovo što ćemo reći, sasvim je moguće da je na temelju ovih Ehinih brbljanja Heri rođena riječ eholalija (eho + lalija, od grčkog laliά: brbljanje), automatsko i nesuvislo ponavljanje riječi koje je neko čuo. Kao fenomen, eholalija je stupanj u ranoj fazi dječjeg govora, a u odraslih je osoba simptom psihopatskih smetnja. S pravom na pogrešku u viđenju događaja, mi eholaliju vidimo i kao sociopatološki fenomen vidljiv u govornoj praksi političkih i stranačkih poslušnika, i drugih suigrača u igrama moći svud oko nas ovdašnjih, koji gdje god javno progovore ponavljaju riječi svojih vođa i šefova.)
Ali vratimo se onoj situaciji u kojoj Eho priča li priča Heri dok se Zeus – kako piše Robert Graves u knjizi Grčki mitovi – ludirao sa planinskim Nimfama i tako je zabavljala i uspavljivala njenu ljubomoru pomažući Nimfama da uteknu. Ali grčki bogovi nisu samo nevjerni u ljubavima nego su i osvetoljubivi, a Hera, kad je ovo drugo u pitanju, nije izuzetak. Kaznila je Eho, tako teško kako to samo bogovi znaju i mogu. Evo kako. Ehine priče bile su istovremeno i zabavne i misaone. A Hera je Ehi oduzela ono vrednije – misao. Tačnije, Hera je Ehi oduzela moć da izražava svoje misli. (Mnogi misle da nema veće kazne nego misliti a biti spriječen u iskazivanju onog što se misli; znamo da takvih zabrana ima i danas, neki iz koristoljubivih razloga koriste jezik onako kako je svojevremeno rekao francuski diplomat iz vremena Louisa XVI Charles Maurice de Talleyrand-Périgord, a rekao je da jezik služi zato da čovjek skrije svoje misli. Ne zaboravimo da su ovo riječi jednog političara!)
I tako, otkad je Hera oduzela Ehi moć izražavanja misli, Eho je mogla samo ponavljati tuđe riječi, kao jeku, kao eho. I takvu Eho zatičemo na onoj Cabanelovoj slici.
Možda je to Eho iz one varijante pričâ o njoj u kojoj je šetajući podgorjem svojih gora (jer Eho je gorska nimfa) ugledala Narcisa, koji je loveći u nimfinom kraju u njem i zalutao. Eho već živi svoj tužni život nakon Herine kazne te, kako nije mogla s Narcisom razgovarati i reći mu da se u njeg zaljubila čim ga je u njegovom i njenom lutanju ugledala, čini samo ono što joj je u tom času moguće. Slijedila ga je samo da bi ga mogla gledati, što bliže Narcisu, ali na dovoljnoj udaljenosti da ne bude primijećena. Nakon nekog vremena Narcis ipak osjeti da ga neko prati, pogleda naprijed, nazad, osvrtaše se na sve strane, ali ne vidje nikog. Svud oko njega samo šuma u kojoj je zalutao.
– Heeej, ima li kogaaa? – viknu Narcis.
– Kogaaa... kogaaa – odgovorila je Eho.
Čuvši glas, Narcis se osvrtaše na sve strane, ali ne vidje nikog. Hm, mora biti nekog, pa čuo sam, misli Narcis pa uzviknu:
– Dođi, dođi! – i ču odgovor:
– Dođi, dođi!
Začudi se Narcis pa razmišlja gdje da dođem, nije mi jasno i reče malo glasnije:
– Zašto me izbjegavaš?
I ču odgovor.
– Zašto me izbjegavaš?
– Ma ne izbjegavam, dođi meni – reče Narcis.
– Meni, meni – stiže nimfin radosni odgovor. I Eho, s rukama podignutim i spremnim na zagrljaj, istrča iz šume i potrča prema Narcisu, a prozirni njen veo zakači se za obližnji grm i otkri se blještava nimfina ljepota.
– Ah, ne, neee! – viknu Narcis braneći se, s rukama isturenim naprijed.
– eee – jeknu Ehin glas.
A Narcis, prvo sitno koračajući unazad, okrenu se i otrča daleko u šumu. I još doviknu: Prije ću umrijeti nego leći s tobom! Sva šuma ču Ehino:
– S tobom, tobom, tobom.
(Na osnovu izvorâ, ovaj dio naše priče može imati dva različita kraja. Oni što vole tužne završetke priča mogli bi biti zadovoljni i jednim i drugim krajem.) Prvi je:
Pogođena bolom zbog Narcisova njoj neshvatljiva postupka, Eho skide s grma svoj na njemu zakačeni veo, probi se kroz guštaru u podgorju, pope se visoko u svoje gorje i sjede pod onu okomitu stijenu na kojoj je zatičemo na Cabanelovoj slici. Pateći zbog neostvarene ljubavi, više se nikad ni pred kim nije pojavljivala kad bi napuštala ono mjesto sa slike. Samo je tužno odgovarala istim onim riječima koje je čula u gorama. A drugi je kraj:
Kad je Narcis otišao onako bježeći od njene ljubavi, ljepote i golotinje, prekrasna se tjelesnica vratila tamo gdje je vidimo na Cabanelovoj slici. U sjećanje doziva Narcisov glas i sluša njegovo Dođi, dođi. I ono Zašto me izbjegavaš? I ono Dođi meni. I ono strašno Prije ću umrijeti nego leći s tobom. I tako je provodila duge dane i još duže noći mučeći se ljubavlju kojoj uzvrata nema i uzvraćajući ljudima i gromovima isto ono što je od njih čula. I kopnila je Eho ljubeći Narcisovu uspomenu i pateći zbog poniženja. Nestajala je polako iz dana u dan i iz časa u čas sve dok od nje nije ostao samo – glas. Nije se to dogodilo brzo, prolazila je Eho polako, onako kako nestaje cvijeće nakon cvjetanja. Tako se to dogodilo nakon cvjetanja njena tijela.
Evo, došli smo do jednog mjesta gdje se u Platonovoj Gozbi (koju smo spomenuli u našoj priči Narcisova nesretna ljubav) govori o cvjetanju tijela. Sad, opet idemo na gozbu u Gozbi, jer tako zahtijeva i ova naša priča i jer želimo čuti mišljenje jednog od besjednika, koje nam se sad čini osobito zanimljivim. Zašto?
Naslovom ove priče postavili smo pitanje U čemu je pogriješila Eho? i čini se da će i to pitanje ostati otvoreno kao i ono u pomenutoj priči o Narcisovoj ljubavi, koja završava rečenicom Narcis je otvoreno pitanje sadržano i u denotacijama i u konotacijama imenice i pridjeva gej. Priču ćemo pokušati nastaviti pitanjem: Za šta se vezala Eho zaljubivši se u Narcisa? I, pokušaćemo potražiti odgovor u onom što na gozbi govori ljubavnik pjesnika Agatona, Pausanija. (Moramo podsjetiti da smo i o odnosu ljubavnik : ljubimac kazali riječ-dvije u onoj priči o Narcisu.)
Pausanija dijeli ljubavnike na one koji su zadahnuti Erosom nebeske Afrodite i one koji su zadahnuti Erosom obične Afrodite. Pausanijina je teza, dakle, da postoje dvije Afrodite i dva Erosa, pa ovisno kojim je Erosom zadahnut, ljubavnik može biti obični ljubavnik koji više voli telo nego dušu; i on nije ni postojan, jer ni postojane stvari ne voli. Čim, naime, prestane cvetanje tela što ga je voleo, i on odmah odleti, osramotivši mnoge govore i obećanja, a može biti i drugačiji. Vidjećemo kakav, ali da odmah otklonimo gotovo nemoguću zabunu kod čitaoca, ako ga uopće bude: citati su pisani ekavski ne zato što se ekavski na gozbi govorilo, već je izdanje knjige iz koje citiramo ekavsko. (Napominjemo to o ekavici imajući u vidu osjetljivost nekih čitalaca u južnoslaviji.)
Rekosmo, dakle, da ljubavnik može biti i drugačiji. Kakav? Pausanija nastavlja: Naprotiv, ljubavnik čija je ljubav posvećena plemenitom biću ostaje postojan kroz ceo svoj život, jer se vezao za nešto što je postojano. Dakako, sve to ovisi o Erosu jer ljudi zadahnuti Erosom obične Afrodite u jednakoj meri ljube žene i dečake a u onima koje ljube više ljube telo nego dušu (...). Druge je pak prožeo drugi Eros, sin nebeske boginje (...) i oni koji su ovim Erosom zadahnuti obraćaju se muškarcima zato što ljube ono što je po prirodi jače i što je u većoj meri umom obdareno.
Posljednja pitanja: 1. kojim je Erosom bio zadahnut Narcis? i 2. s kojim je Erosom imala posla Eho? Mada Pausanija ne govori o ljubavnicama već samo o ljubavnicima, na maloprijašnje pitanje Za šta se vezala Eho kad se zaljubila u Narcisa? moguće je odgovoriti dvojako.
Ako je Eho bila zadahnuta božanskim Erosom, možda je vidjela isto ono što je vidio Narcis u vodenom zrcalu, ako je bio zadahnut onim E. božanskim: prekrasnu svoju dušu, u koju se zaljubio i umro pa se i Eho u nju zaljubila. Ako je Eho bila zadahnuta onim E. običnim, možda je vidjela isto ono što je vidio Narcis u vodenom zrcalu, ako je bio zadahnut onim E. običnim, pa se zaljubio u onog tjelesnika u vodenom odrazu, u ono nepostojano o kojem je govorio Pausanija.
E sad, kad neko postavi kakvo pitanje postavio ga je s jednim jedinim razlogom: ili da sam potraži odgovor ili da ga potraži od drugoga. Postavivši više pitanja, pokušali smo na njih odgovoriti, ali ipak nismo odgovorili, već smo više pitanja sveli na maloprije postavljena posljednja dva i na dva odgovora – pretpostavke. Pa šta sad kad imamo dva odgovora na jedno pitanje, ono: U čemu se prevarila Eho? Da li, kad su dva odgovora na jedno pitanje, mogu biti i vuci siti i ovce na broju?
Vjerovatno mogu, jer filozofija od svog početka traga za odgovorima na postavljena pitanja koji bi sve i svud zadovoljili, pa pošto ih nije našla traži ih i danas, baš kao što Poezija zija u svoje glupo P, kako glasi cijela ova pjesma Branka Miljkovića napisana u jednom stihu.
A davnašnje i današnje dvojbe i neslaganja o istospolnim ljubavima, sadržane i u narcisovskom problemu i posljedično o ljubavnoj drami gorske nimfe Eho? Kad se uzmu u obzir neizbježni vrijeme i prostor, ljudi i običaji, filozofije i svjetonazori što su iz sveg tog proizašli, ima odgovora na gozbi u koju smo na tren zavirili, jer tema je bila ljubav. I s njom povezana sreća. U jednoj svojoj prozi Antun Gustav Matoš ima pamtljivo poređenje: slijepa kao sreća. Jesu li bili sretni ljubavnici ili ljubimci, ne znamo ko je šta bio, Rudolf Nurejev, baletan, Lukino Visconti, reditelj, Helmut Berger, glumac, Truman Capote, pisac, Gore Vidal, pisac, Sir Arthur John Gielgud, glumac... ah koliki bi bio beskonačni spisak slavnih, znanih i neznanih drugačijih, zavisno od stajališta ko je kome drugačiji? Kad je ljubav u pitanju, je li moguć jedan za sve, svud i svagda valjan odgovor na pitanje u čemu su se ljubavnici prevarili, ako je na kraju ljubavi jedno od njih reklo Ja sam sâm ili Ja sam sama. Sama, sama, sama, ama, ma, aaa... gasi se jeka Ehina glasa.
