Sinapsa je udruženje studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu koje pruža podršku studentima psihologije nudeći im nove obrazovne mogućnosti u obliku predavanja, treninga i prilika za praktičnu primjenu stečenih znanja. U januaru je održana radionica na temu Traume izdaje o kojoj se u javnom prostoru i na fakultetima još uvijek ne govori. Upravo zbog toga Udruženje Sinapsa smatra da je korisno na tu temu održati radionicu. Naime, kako nam je objasnila Mia, radi se o traumi do koje dolazi kada ljudi ili institucije o kojima ovisimo u većoj mjeri naruše naše povjerenje ili nam nanesu značajnu štetu. Do traume dolazi, objašnjava, zbog toga što umjesto ljubavi, privrženosti i sigurnosti od bliske osobe dobijemo upravo suprotno – iskustvo koje podrazumijeva visoku količinu straha. Kao i kod drugih trauma tada stupa adaptivna sljepoća ili adaptivna amnezija, stanje u kojem ne želimo da sagledamo što se desilo, ili to sasvim potisnemo te se toga više ni ne sjećamo.
Primjer koji je dala Sajra Bilajac tiče se slučaja gdje je otac silovao kćerku. Razvila je adaptivnu amneziju i nije se sjećala tih događaja sve dok uz pomoć psihoterapeuta nije počela osvještavati ono što se događalo. Više je teorija, objašnjavaju, o tome zbog čega dolazi do amnezije. Međutim, sve se u suštini svode na to da se radi o mehanizmu preživljavanja. Sajra kaže da je djetetu bitnija sigurnost koju roditelji pružaju nego narušeno povjerenje, te mozak potiskuje te događaje da bi preživio, tj. da bi ostao u okruženju u kojem ima obezbijeđen smještaj, hranu, vodu i sl. Dakle, da bi zadovoljio primarne životne potrebe.
Institucije u našim životima također zauzimaju funkciju nekoga ko bi trebao da nas zaštiti, objašnjava Sajra. Ali onda kada institucije urade upravo suprotno dolazi do traume izdaje, zbog čega osoba postaje nepovjerljiva i nije u mogućnosti da stvara zdrave odnose sa ljudima / institucijama.
U neformalnom razgovoru koji je uslijedio Sajra i Mia su nas ohrabrile da postavimo pitanja i uključimo se u diskusiju. Ubrzo smo vidjeli kako svi pokazujemo simptome traume izdaje. Kada sam upisao Filozofski fakultet u Sarajevu čudio sam se kako ništa ne funkcionira, kako administracija kasni, kako profesori rade šta žele. Kada smo se žalili na profesora koji pola godine nije držao predavanja i oborio je studente jer nisu došli na ispit koji nije ni održan, sve što smo dobili jeste novi rok za polaganje ispita. Dakle, institucija koja nas je trebala zaštititi, zaštitila je nekoga ko je nad nama izvršio nasilje. Zbog toga studenti Filozofskog fakulteta, kao i studenti mnogih drugih fakulteta, pate od adaptivne sljepoće. Da bi zadržali osjećaj sigurnosti vremenom otupe na to da profesori redovno narušavaju njihova prava. Malo po malo studenti prestaju primjećivati nepravilnosti na svom fakultetu i zbog toga se ne bune, a sve da se ne bi izložili opasnosti.
Primjera u našem okruženju je mnogo. Iz Sinapse su opisale situaciju iz jedne sarajevske škole u kojoj je učenik pokazivao slike gole prijateljice iz razreda ostalim učenicima. Ona se požalila pedagogici, nakon čega je pedagogica došla i skinula tom učeniku gaće pred razredom i natjerala ga da svim učenicima pokaže slike te djevojčice da bi im objasnio šta je to on pogrešno uradio. Izdaju ovdje, kažu, možemo primijetiti na više nivoa. Prije svega, učenicu je izdao prijatelj iz razreda. Potom, izdala ju je i pedagogica koja je kao autoritet trebala zaštititi, a ne omogućiti svim učenicima da vide slike njenog nagog tijela. Također, u ovoj situaciji i učenik koji je krivac postao je žrtva pedagogicinih nepedagoških metoda.
Interaktivno predavanje završeno je pitanjem: Da li Bosna i Hercegovina, tj. njeni građani, pate od kolektivne traume izdaje? Ako kažemo da smo početkom devedesetih godina i u periodu od rata pa sve do sadašnjeg trenutka izdani od strane svih institucija koje su nas trebale zaštititi, da li možemo reći da svi patimo od traume izdaje od strane institucija? Kada me profesor pitao zbog čega ne tužim školu u kojoj nisam dobio posao ako znam da je pozicija bila namještena, ja sam odgovorio da to neće ničemu pomoći, samo će me onemogućiti da se u budućnosti zaposlim. Ono što danas znam jeste da sam nakon studija prošao kroz toliko namještenih intervjua u kojima su institucije na koje sam se oslonio i koje postoje da bi mi pružile podršku i da bi mi omogućile da radim izdale moje povjerenje. Tada je počelo adaptivno sljepilo u kojem sam počeo ignorisati nepravilnosti i tumačiti ih kao to je tako; ja tu ne mogu ništa i sl. Intervju za intervjuom svjedočio sam kako mnoge škole intervju održavaju forme radi, kako se pojave osobe koje prije intervjua znaju da će se zaposliti, ali sam sve to ignorisao. Da li je neizlazak građana na glasanje ili glasanje za one partije koje su prethodnih dvadeset i pet godina uništavale i ono malo što je od naše zemlje ostalo također adaptivno sljepilo?
Prvi korak koji moramo napraviti da bismo izašli iz mraka sljepila, kažu članice Sinapse, jeste da komuniciramo o problemu koji imamo, da tražimo tačne i provjerene informacije i da osvijestimo problem. Nakon toga trebamo početi djelovati i zahtijevati od osoba i institucija da nas tretiraju onako kako zaslužujemo da budemo tretirani.
