Nenad Veličković: Pripremajući se za ovaj razgovor ukucao sam seksualno obrazovanje i zaključio da se njim bave uglavnom UNESCO, Ujedinjene nacije, UNICEF. U tim adhokiranim podacima našao sam još da je u skandinavskim zemljama seksualno obrazovanje razvijeno, da taj predmet djeca imaju u Danskoj i u Švedskoj već od sedam godina. Istovremeno, u tim je zemljama procenat maloljetničkih trudnoća, procenat nasilja u vezama, procenat spolno prenosivih bolesti najmanji. Predmet seksualni odgoj i vaspitanje ne postoji kod nas čak ni u nacrtu. Pitanje za današnji razgovor je zašto ga nemamo. A ako bismo mogli zamisliti kako bi izgledao, onda još i ko bi to trebalo to da napravi. Govorićemo i o tome ko je odgovoran, kome je u interesu da takve stvari u školama nema. Zanimljivo je da pomenute organizacije u prvi plan ističu sigurnost i zaštitu, kao da je seks prije svega problem koji će edukacija riješiti. Ispada da je seks prije svega izvor loših stvari. Meni se čini da predmet, kako ga ja zamišljam, treba temi seksualnosti prići s neke ljudskije strane. Razumijem perspektivu zabrinutih roditelja, ali ta perspektiva nije jedina.
Lamija – dvoje djece, Srđan – dvoje, Lamija 10 i 20, ako se ne varam, Srđan 15 i 10, imate svježa iskustva. Da li su djeca imala potrebu s vama o tome razgovarati? Kakav je vaš pogled na odnos škole prema tom pitanju, da li ste vi od škole ikad išta očekivali i, ako niste – kakva su vaša iskustva i možemo li iz njih izvući neku sliku kako to seksualno vaspitanje ili seks izgledaju iz dječije perspektive?
Lamija Begagić: Nisam iz kategorije vrlo zabrinutih roditelja, mada imam stvarno raznolika iskustva, dvoje djece i potpuno drugačije iskustvo kad je u pitanju sve u njihovom odrastanju, pa tako i njihovo tumačenje spolnosti i seksualnosti. Imam sina od 19 godina koji je seksualno aktivan, o tome otvoreno razgovaramo već dvije ili tri godine, on se jako rano počeo interesirati za teme spolnosti i seksualnosti. S druge strane, djevojčicu koja je sad u nekom predadolescentom razdoblju, ima 11 godina, danas je donijela ovaj paket uložaka iz škole – to sam joj sad zaplijenila na ulazu, rekoh da ga otvorimo ovdje da vidimo šta unutra ima, mada već znam – koja je potpuno nezainteresovana i izgleda kao da je se te teme apsolutno ne dotiču, osim kad ulaze nekako u polje rušenja njene komocije, recimo. Prvi razgovor o tjelesnim promjenama smo imali kada je ove školske godine s razredom, sa školom išla na bazen, pa je došla instrukcija da mora imati jednodijelni kupaći kostim, što je nju užasno iritiralo – dosad se nikada nije kupala da sakriva grudi koje su evo krenule nešto da rastu, pa je to bio prvi razgovor koji je ona inicirala, a tiče se nekako spolnosti i seksualnosti u užem smislu. Sve ostalo je dolazilo nekako sa naše roditeljske strane, gdje smo mi poticali, pričali, stvarali atmosferu gdje se o tim stvarima otvoreno razgovara. Starije dijete je već u vrtiću istraživalo tijelo, tjelesne razlike – dolazile su instrukcije od pedagoških radnica u vrtiću koje su nam suptilno ukazale na to da dječaci jedan drugom pokazuju genitalije. On je tada imao pet godina i to je moj prvi ulazak u neko formalno obrazovanje, obrazovni sistem kao roditelja. Znači, to je javna predškolska ustanova gdje su te vaspitačice-učiteljice predškolskog odgoja pripremile neki vrlo opširan petnaestominutni uvod da mene senzibiliziraju da imam smirenu reakciju, da ga ne ružim, da se ne ljutim, da je sve to ok, i to prije nego što su iznijele informaciju da su dva dječaka doslovno zavirivala jedan drugom u gaće, i zahtijevale da im kažem da se to ne radi, makar za vrtićkom užinom, jer se to dešavalo tada. Tada smo počeli razgovor, otvarali prostore šta je ok i šta nije, koje su to granice tuđeg stida, srama, osjećaja prema vlastitom tijelu, prema tuđim prostorima, naravno – koliko je on mogao shvatiti sa pet godina. U petom razredu sam ja nekako osjećala da možda nemam stvarno kompetencije da vodim sve te razgovore s njim, pa sam naručila knjigu grupe američkih autora koja je kod nas izašla u prijevodu, zapravo u Hrvatskoj, Govorimo o spolnosti, gdje je ukoričena masa ovih stvari za koje bismo mi voljeli da budu tema u ovom našem namaštanom predmetu. To sam mu dala u ruke jer me, on je tada tek dobio telefon i dali smo mu slobodan pristup internetu, i bez obzira na to koliko sam otvorena, sablaznila me istorija njegove pretrage i to šta je sve on istraživao i tražio i koji su rezultati do kojih dolazio jer je išao klik na klik na klik, bez ikakve vanjske intervencije, i onda je njega to sve zanimalo. U usporedbi sa djevojčicama, sad se vraćam njihovim svjetonazorima – to nju uopšte ne dotiče. Mislim, perspektiva je sigurno i rodna, ali ima tu još drugih dimenzija. Poslužili smo se tada tom knjigom i njemu je najzabavnija bila duplerica koja je super ilustrirana, a na njoj su sve različita ljudska tijela. Svi su, naravno, goli, neki su krupniji, mršaviji, viši i niži, dlakaviji, nedlakaviji, žene, muškarci sa većim ili manjim penisima, i onda je on tu stalno istraživao. Ovaj dio gdje je teksta manje, a ta duplerica je bila interesantna i kasnije – radila sam sa drugom djecom u jednom udruženju i ta knjiga stoji kao dio naše biblioteke i uvijek je nekako stidljivo otvaraju na toj ilustraciji. Što se same škole tiče, te teme se u redovnom obrazovnom programu nisu doticali, iako je bilo nekih niša gdje se o tome moglo govoriti, ali nažalost nije. Sin je u osnovnoj školi do sedmog razreda pohađao predmet društvo, kultura, religija, a onda je uzeo ovaj drugi predmet koji je alternativa vjeronauci, koji se zove zdravi životni stilovi, gdje je bilo prilike da se takve teme obrađuju, ali te su prilike sve propuštene, makar dok se on školovao u osnovnoj školi. Djevojčica, o tome smo pisali nedavno na portalu Školegijum, ne u sklopu redovnog školskog programa, ali, uz dozvolu Ministarstva i uprave škole, prisustvovala je radionici gdje je kompanija Procter & Gamble promovirala suptilno ili manje suptilno svoj brend higijenskih uložaka i govorila nešto s njima. Pričali su samo sa djevojčicama o promjenama koje dolaze u pubertetu, dječaci nisu bili pozvani, i to je jedino što nam je došlo direktno iz škole, mada nije u sklopu kurikuluma.
Srđan Puhalo: Izgleda mi da sam ja loš roditelj – nisam se tako studiozno pripremao za razgovor o seksu. Pošto je kod mene u porodici žena šef, ona sa njima sve priča, ali jednom sam prilikom krenuo da izvedem kera, a klinac je krenuo na košarku i onda smo vodili neke muške razgovore tipa kakve su ocjene, šta ima učiti, ovo-ono, i onda je on mene iznebuha, onako rutinski, bez ikakvog okolišanja, pitao: Tata, da li ti drkaš? Znam da ste svi zapanjeni kako ja sada to govorim, ali zamislite sada – idete, šetate bez ikakvog interesa, i sad trebaš u milisekundi da odgovoriš tako da on ne posumnja da ti se promišljaš da li daješ tačan ili društveno poželjan odgovor, a da pritom budeš neiznenađen, već kuliraš. Naravno, ja kažem da, i ništa, nastavimo da šetamo i počnemo da pričamo o nekim drugim stvarima. E sada, zašto je to važno? Prvo, to je znak da njega te stvari počinju da interesuju i sada sam ja senzibiliziran da u slučaju da me sutra opet nešto pita, imam neki odgovor koji je ok. Druga stvar je da je proširio svoj rječnik na lokalizme koji vrlo plastično dočaravaju šta dječaci rade. Treća stvar je da on ima povjerenja da mene to pita. I četvrta stvar koja je tu veoma važna je da ja njemu moram tako da odgovorim da on ne pomisli da je to loše ili nešto strašno. I na kraju – zamislite da je to pitao u školi. U kojem pravcu bi sve to otišlo i kako bi ljudi odreagovali? Moja ideja je vrlo jednostavna – pričamo kada oni hoće da pričaju. Ja tu ne želim da ulijećem prije vremena. Ako to njih ne interesuje – ok, ako ih interesuje – i to je ok, tu smo. I da – bili su u školi u prirodi i otkrili su porniće, to nam je rekao da su gledali na kablovskoj. On sad već ulazi u svijet, ne seksa, nego pornografije, i tu je sada problem od koga će on učiti o tim stvarima – da li će učiti sa interneta ili sa XXX filmova? Mislim da ih još ne zna otkodirati, možda i zna, nije mi još priznao, ali bojim se šta će biti ako krene. I zato je bilo bitno to da bude spontano, normalno i lagano, jer ako krene da uči o seksu kroz porniće ili kroz porno sajtove, bojim se da će biti duboko nesretan, jer to tamo traje i traje i traje i svi uživaju i uživaju i uživaju i to je savršeno sve, svi su fino građeni i razvijeni i savršeni, što u realnom životu možda i nije baš tako. To je muška strana priče. Ženska strana priča je bila vrlo jednostavna, ne znam koliko je kćerka imala, možda treći-četvrti razred, kada je pitala kako nastaju djeca. Onda joj je žena birajući riječi, ali vrlo, vrlo precizno sve objasnila kako to funkcioniše: penis ulazi u vaginu, bude fino, poslije toga desi se što se desi... Evo meni je sada neprijatno, ali ona je njoj to objasnila, a onda ona iskupi svoju ekipu da im isto to objašnjava kako je ona to razumjela, ali kako su djeca još mala, pa su okolo roditelji, oni su svi stajali i slušali kako ona njima objašnjava kako se pravi dijete... U svakom slučaju, ja ne mislim da je to nešto strašno, ni bolno, niti ja želim da se puno petljam u to dok opet ne traže od mene da im nešto kažem ili da im dam neki odgovor jer mislim da nekako, pored roditelja, oni će o tome pričati sa vršnjacima, guglati, gledati, slušati, hvaliti se... Ono što mi je tu važno je da moraju da imaju osjećaj i da treba da imaju osjećaj da su, ako zaškripi nešto i treba im neki odgovor koji ne mogu sami da pronađu, slobodni da me pitaju, odnosno da nas pitaju. Sve ostalo ne bih da namećem i ne bih da letim pred rudu...
Nenad Veličković: Jako dobro razumijemo, slušam te pažljivo i kao roditelja i kao psihologa. To znači da ti i nisi za predmet u školi koji bi se time bavio?
Srđan Puhalo: Ne, ne, ne, ja jesam za predmet.
Nenad Veličković: Ali da čekamo da to njih zainteresuje?
Srđan Puhalo: Njih to interesuje, samo je pitanje koji će kanal informacija koristiti. Mislim da je malo glupo da ja sada kažem: E djeco, danas ćemo pričati o seksu, jer možda njemu nije prijatno da me pita...
Nenad Veličković: Da, isto je glupo reći i danas ćemo pričati o Ivi Andriću ili danas ćemo pričati o...
Srđan Puhalo: To je školski primjer kako se to radi. Zato ja pokušavam da osluškujem šta njih interesuje, šta žele da kažu i onda da odgovorim. Znači, ne želim da na bilo koji način namećem teme koje možda njima nisu u tom trenutku važne, možda će biti važne za dva mjeseca, tri, pola godine, ali ono što mi je tu važno jeste da imaju osjećaj da uvijek mogu doći i pitati me bilo šta.
Nenad Veličković: Tebe kao roditelja ili tebe kao psihologa?
Srđan Puhalo: Ali ja nisam psiholog, ja sam njima roditelj. Mislim, zamisli da me posmatra...
Nenad Veličković: Ali šta sa djecom koja nemaju roditelje kao što si ti koji bi tako odgovorili?
Srđan Puhalo: E, sad dolazimo do škole. Tu imamo problem – tu se više uči o oprašivanju, znači tučak, kako bješe ono, nego o seksu, tako da djeca znaju kako se oplođava cvijeće, a ne znaju šta se dešava između muškarca i žene, i onda ja pitam jesu li kada išta pričali u školi o seksu, oni kažu da nisu i tu je kraj priče. Ni na vjeronauci nisu pričali, ni na biologiji, ni na razrednoj nastavi ili času odjeljenske. Oni apsolutno o tome ne razgovaraju, ali vidiš iz ovoga pitanja na početku da oni međusobno pričaju o tome. On čak nije ni pitao da ja njemu objasnim šta je to, nego je htio da provjeri je li to normalno ili možda nije, jer ako to radi moj otac – onda je to vjerovatno ok i vjerovatno je normalno. Znači, nisam ja sada objašnjavao tehniku – šta, kako, kada, zašto, nego je važno samo da on shvati: aha, i moj ćale to radi, znači to mora da je nešto dobro i ok. Ne znam da li će mu biti fino ili neće, ali ako je to nešto što se radi kod nas u familiji – radićemo. To je meni važno, i još da ja ne kažem: A ne, osušiće ti se ruka ili kičma ili završićeš u paklu, jer paralelno s tim buđenjem seksualnosti kreće i njegova zainteresovanost za religiju i onda se on stalno lomi između raja i pakla, pa onda čuje da ako se okrene seksu ide direktno u pakao, a ja želim da se on okrene seksu i onda moram biti suptilan u svemu tome da ga ne bih zaplašio, da ga ne bih otjerao i da mu ne bih na bilo koji način kazao da je to ružno i loše. To je meni fora. Znači, ne mogu ja sada reći da moju djecu interesuje seks, njih interesuje štošta i oni to međusobno ukrštaju, pa kažu seks ‘vako, ‘nako, pa ovo, pa ono, a onda tu ima i religija, pa šta kaže YouTube, influenseri, pa šta je vidio na filmu. To je jedna igra raznoraznih elemenata koje oni stalno istražuju i stalno propituju, a ja sam tu samo da im, ako ne mogu da izađu s tim na kraj, dam slobodu da kažu: E, ćale, šta ti misliš od tome, i ja da kažem šta mislim.
Nenad Veličković: Dobro. Adisa, između mnogih stvari koje tebe preporučuju za ovaj razgovor jeste i tvoja nedavno objavljena knjiga Erosova manufaktura. Ti si temi seksualnosti prišla kroz književna djela, kroz istoriju književnosti, pokazala si da se o tome jako mnogo pisalo, govorilo, da su mnoge od tih stvari sakrivene od nas, da se mi pravimo da ih ne vidimo, da je to, kako bih rekao, međunarodno. Mislim, tema je potpuno okej. Možeš nešto i o toj knjizi, ako misliš da u njoj ima stvari koje bi bile argumenti za to da imamo predmet seksualno obrazovanje u školi. I šta bi ti, recimo, predavala kao nastavnica na tu temu. Možeš se zamisliti u toj situaciji, na kraju krajeva već dugo godina si na fakultetu, kad bi taj predmet postojao, a ti krenula od svoje knjige, šta bi sve mogle biti teme tog predmeta o kojima bi ti sa mladima govorila?
Adisa Bašić: Meni je interesantno posmatrati temu seksualnosti kroz istoriju svjetske književnosti i fasciniralo me kad sam istraživala koliko se o tome pisalo od davnina, kako se pisalo eksplicitno u vrlo različitim kulturama. Dakle, od Japana, Kine, Indije, arapskih književnosti, južnoslavenskih prostora... Očekivala sam ja da će toga biti, ponešto sam znala i iz svog ranijeg čitalačkog iskustva, ali kad sam ušla u tu temu i malo zagrebala, iznenadilo me saznanje da ljude odvajkada zanima seksualnost, i da kontinuirano iznalaze lijepe, zanimljive i atraktivne načine da o tome pišu. Erotska književnost je vrlo često duhovita, a taj humor obično još uvijek funkcioniše, iako je djelo nastalo prije više stotina godina. Ta svoja otkrića sam htjela da u knjizi Erosova manufaktura podijelim s drugima i vjerujem da se o tome može govoriti i u razredu: stara književnost nije neka dosada koju mi moramo da učimo eto zato što ju je neko stavio u program, nego su se i ti ljudi prije više stotina godina isto kao i mi pitali o tijelu, njegovim funkcijama, o ugodi, doživljavali su neke lijepe stvari i o tome nam ostavili književno svjedočanstvo.
Nenad Veličković: Zanimljiva je ta veza između erotike i humora – zašto je erotika tako često u književnosti duhovita, inteligentna, provokativna? Možeš li objasniti tu vezu koja je vrlo očita i vrlo jaka?
Adisa Bašić: Humor je prirodni saveznik seksualnosti zato što ima tu sposobnost da relaksira situaciju, da oslobađa (po nekim teorijama humor i služi tome da nas oslobodi neke vrste napetosti) i odvajkada je bio strategija progovaranja o nečemu čega bi nas inače bilo stid. Evo i mi danas ovdje jedva čekamo da posegnemo za nekim vicem ili šalom – nekako osjetimo da nam smijeh olakšava govorenje o ovoj temi. Meni je to u istraživanju postalo okosnica i tragala sam baš za takvom komičkom književnošću koja afirmiše sretnu ljubav. Bilo bi korisno u razredu govoriti o ljubavi koja podrazumijeva radost, a ne o onoj kakvu najčešće vezujemo za književnost (veličanstvenoj, uzvišenoj i hronično neostvarenoj). Mene nije zanimala ljubav koja se izjalovljuje i vodi u smrt, nego ona koja vodi u život. Mnogo je filozofa, psihologa i sociologa pisalo o tome i bilo mi je veličanstveno da čitam te knjige. Uživala sam u svom istraživanju. Malo mi je i smiješno kad kažem istraživanje, jer sam zapravo sjedila, čitala smiješne knjige i zabavljala se. Mislim da i nastava na taj način treba eros, tjelesna ljubav treba da bude kao tema prisutna i u razredu, da joj se radujemo, da nas zasmijava, da uživamo u tome što radimo, a književnost nam definitivno daje dovoljno materijala za to.
Lamija Begagić: I tako dobila bebu.
Adisa Bašić: Što je lijepo i nema direktne veze sa ovim, ali zgodno se poklopilo.
Srđan Puhalo: Kod mene je seks odavno postao humor. Ali, na stranu to. Humor služi da lakše popiješ gorki lijek i kažeš da to nije tako strašno. Znači, da seks nije tabuiziran pisalo bi se sasvim normalno o njemu, a pošto jeste tabuiziran moraš ga umotati u nešto što je prijemčivo, što je zanimljivo, inteligentno, smiješno, bla, bla, bla. Ali upravo zato što moraš o seksu govoriti tako, govori u kakvim mi društvima živimo – gdje je seks nešto životinjsko, prljavo, opasno, strašno. Na kraju krajeva, ja bih volio da vidimo koliko ima tih knjiga o seksu, a koliko ima generalno knjiga, jer ja mislim da je njih ipak vrlo, vrlo, vrlo malo u odnosu na čitavu produkciju. Jeste se pisalo, ali malo u odnosu na, recimo, istorijske romane, na junake, heroje... Tako da meni to pokazuje da seks jeste dio nas, ali...
Nenad Veličković: Adisa, hoćeš li ga ti razuvjeriti ili ću ja!
Srđan Puhalo: Ajde, razuvjerite me. Recimo, Ana Karenjina – gdje je tu seks?
Adisa Bašić: Pa to je ovo o čemu govorim. U književnosti postoji ljubav koja je ostvariva, moguća i vodi u život i ona koja to nije. Dosta je konzervativno uvjerenje da književnost treba da se bavi smrtno ozbiljnim temama i patnjom. Ja sad ne bih mogla da mjerim kvantitativno koliko je ove komičke, erotske napisano, ali je činjenica da ona postoji i da se kao crvena nit provlači kroz različite kulture, pa i na mjestima za koja bismo očekivali da budu konzervativna. Ja mislim da neka djela jednostavno treba nanovo pročitati, staviti u savremeni obrazovni kontekst i reći da je erotska ljubav ljude oduvijek zanimala i pobuđivala im maštu. Neki od tih sadržaja su nevjerovatno eksplicitni. Ja sam tako sjedila u biblioteci, čitala, i na momente bi me i samu pomalo bilo stid, pitala sam se da li ljudi znaju da ovo postoji. Imala sam i čudne situacije: u Gazi Husrev-begovoj biblioteci sam tako jednu knjigu vratila, pa onda ponovo došla po nju da nešto iskopiram, među listovima sam zatekla ceduljicu na kojoj piše: Ovo ne izdavati, jer je valjda neko od loših bibliotekara pomislio da to nije nešto što treba davati okolo (Srđan Puhalo: Koja je to knjiga? Smijeh). To je bio neki relativno bezazleni izbor erotske arapske poezije koji je štampan u velikom broju primjeraka i nije neki poseban raritet.
Nenad Veličković: Pri čemu je tvoje istraživanje previše išlo u pornografiju, je li tako?
Adisa Bašić: Termin pornografija u sebi nosi neku vrstu vrijednosnog suda i etičke osude, a problematičan je jer se to shvatanje šta je pornografsko vremenom mijenja, pa sam ja odlučila da ga ne koristim. Nisam se bavila tim distinkcijama između erotike i pornografije. Obično se kaže da je pornografija ono što izazove tjelesno uzbuđenje kod čitaoca, a klasična filologija i estetika traže da se distanciramo od teksta. Ako je nešto estetsko djelo, onda mi u njemu ne učestvujemo svojim tijelom, nego ga posmatramo sa neke distance, mi o njemu mislimo, doživljavamo ga, ali se, zaboga, ne bismo trebali seksualno uzbuditi čitajući književnost. Feministička kritika je u tome veoma korisna, ona je prevrednovala ove takozvane tjelesne žanrove.
Nenad Veličković: Htio sam da, kad već zamišljamo i govorimo o konceptu predmeta seksualno vaspitanje i obrazovanje, pobrojim i neke teme, tako da bude jasno da se tu ne podrazumijeva samo konkretan seksualni čin, nego široko shvaćena seksualnost. Srđan je pomenuo tabue, tabui bi svakako bili nešto o čemu bi se na tom predmetu mnogo bolje govorilo nego, recimo, na vjeronauci. Pornografija svakako, jer ako iz pornografije mladi uče više nego iz knjiga, mi bismo onda i pornografiju morali tretirati kao nastavni materijal, pa vidjeti šta u njemu valja, a šta ne valja. Grijeh kao koncept, brak i sve što ima veze s brakom, pa onda odnosi spola i roda, religija koja definiše odnose među ljudima u vezi sa seksom. Zdravlje svakako. Moral koji se definiše preko seksa...
Srđan Puhalo: Tako nikada neće dobiti seksualno obrazovanje u školi jer napadaš osnove ovoga društva. Ali ako to prevedeš u koncept da će djeca naučiti o kontracepciji, o polnim bolestima, da će djeca naučiti o higijeni – možda to i provedu.
Nenad Veličković: Ali to nije cilj ovog predmeta.
Srđan Puhalo: A da se kroz to onda provlači sve ono što ti sada govoriš.
Nenad Veličković: Ali ne samo ja, pretpostavljam da nas ima još. Sad neću nabrajati. Spisak je zaista dug, a između mnogih stvari tu je i feminizam. Volio bih da Lamija i Adisa kažu nešto na tu temu, budući da su kao književnice pisale stvari bitne za taj pokret – Lamija je uredila čitanku koja je feministička, napisala knjigu Furam feminizam, Adisina je barem jedna pjesma u čitanci feministička i tako i interpretirana. Koliko je feminizam kao svjetski pokret jak? Imam na umu slike onih Poljakinja u Poljskoj, prije godinu dana, koje su ustale protiv zabrane prava na abortus. Koliko feminizam može subverzivno, ili na druge načine, da zahtijeva ili da pokaže koliko je potreba za ovakvim predmetom velika i hitna?
Lamija Begagić: Super je da smo se vratili na to da taj predmet, koji mi ovdje stvarno namaštavamo, nije samo priča o reprodukciji. Naravno da gledamo na seksualnost i spolnost u širem kontekstu, u smislu ugode, ali nije ni priča samo o ptičicama i cvijeću. Mislim da bi se u tom predmetu moralo govoriti o raznim vrstama partnerskog nasilja, silovanja, tjelesnog integriteta, raznih stvari koje moraju biti dijelom tog predmeta i koje će možda teže djeca naučiti preko interneta. Što se tiče samo feminizma, on je, naravno, duboko subverzivan oduvijek zato što subverzija zapravo jeste i rušenje nekog postojećeg poretka i borba protiv nečega, a od svog začetka pa danas, vjerovatno i dovijeka, kako je krenulo, feminizam se bori protiv jednog vrlo nasilnog društvenog sistema – patrijarhata, i kao takav on je, naravno, subverzivan u obrazovanju jer su patrijarhalne vrijednosti i sva patrijarhalna agenda dio kurikuluma i dio obrazovnog sistema. Tako da mislim da, koliko ima mjesta spolnosti i seksualnosti kao o zasebnom predmetu, a čak i kao temama i nastavnim jedinicama, unutar postojećih predmeta, toliko ima mjesta i feminizmu u školama – dakle, nimalo. Moje iskustvo konkretno u radu s djecom, a imali smo ovdje s mlađim osnovcima radionicu Furam feminizam, pokazuje da to nisu stvari koje smiju biti smiješne. Djevojčice su uzrasta četvrti i peti razred i, kada govorimo o humoru, način na koji one jedna drugu koriguju u trenucima kada krenu da se smiju dok pričamo o tim stvarima pokazuje da su to za njih stvari koje moraju biti strašno ozbiljne. Kada sam im rekla sam naziv radionice prvo su odbile, većina njih, ali i njihovih roditelja, da bi tek kasnije, kad smo iznijeli taksativno teme i način na koji će se voditi radionica, dobili pristanak. Pritom smo ih u priču uveli direktno preko roditelja, znači jednostavnijim kanalima, nego da smo išli preko škole. Znači, sve ovo što bismo voljeli da se nađe u tom premetu jeste dio feminističke agende u svakom slučaju. Tiče se i solidarnosti i raznih drugih tema koje feminizam pokriva i obuhvata, ali ja mislim da feminizam, jednako kao i seksualnost, nije popularna tema.
Srđan Puhalo: Nije da nije popularna, jer je Mile (Milorad Dodik – op. priređivača) rekao da u naše škole neće ući ništa što je liberalno sa zapada.
Nenad Veličković: Da li će ući ili neće i zašto hoće ili neće, možemo kasnije. Adisa, imaš li nešto da dodaš?
Adisa Bašić: Feminizam je važan za ovakav predmet zato što nas podsjeća da ljudi koji učestvuju u seksualnom činu treba da budu ravnopravni akteri. Pornografija tu ravnopravnost obično zanemaruje. Otuda je feminističko čitanje pornografije raznoliko i strašno zanimljivo – neke autorice je oštro osuđuju, a neke smatraju da je legitimna dok god ravnopravno prikazuje i ženski, a ne samo muški seksualni užitak. Neke moje studentice su pisale radove na tu temu i bilo je istraživanja kod kuće, pa kad mama uleti u sobu za vrijeme projekcije, one kažu da samo spremaju seminarski. Interes za takve teme postoji, a feminizam nas podsjeća na to da žena nije objekat u službi zadovoljavanja muške požude, nego je ravnopravno samostalno biće. Ljudi koji učestvuju u seksualnom činu ne mogu biti svedeni samo na fizičku ili tjelesnu komponentu, oni u tom činu učestvuju i mentalno i emotivno i na svaki drugi način. Eto i tome nas, između ostalog, feminizam uči. (Srđan Puhalo: I vjeronauka kaže da su muškarci i žene jednaki i da nema potrebe za razlike, a da je seks samo puka reprodukcija.)
Nenad Veličković: Da li vas dvije mislite da feminizam kao pokret, kao jedna izgrađena mreža saradnje i podrške, kao politički stav, kao organizacija koja ne može da okupi stotine hiljada i žena i muškaraca, da li ona dovoljno razumije i dovoljno radi na tome da seksualno obrazovanje i vaspitanje ipak uđe u obrazovanje? Lamija, knjiga koju si ti sa Marinom napisala, a Školegijum objavio (Furam feminizam) i dalje je samo incident. Ima li taj aktivizam dovoljno energije da uđe u obrazovanje? Šta je tu urađeno, da li mislite da se može raditi više?
Lamija Begagić: Iskreno, ne znam, teško mi je posmatrati feminizam tako kao neku organizaciju koja je trebala nešto da lobira.
Nenad Veličković: Ne mislim na organizaciju sa članskim knjižicama, ali postoji neka mreža solidarnosti, potpore ili programa, dubljih, boljih, bržih razumijevanja stvari, postoji čak i neka snaga u javnosti, čuje se taj glas često... Ali da se čuje dovoljno često zahtjev da feminizam treba da uđe u obrazovanje i da ima ideja ili pokušaja da ga tamo bude?
Adisa Bašić: Meni je feminizam u svakoj pori svakog predmeta s kojim imam i najmanji doticaj. Ne znam kako bih radila bez feminizma, to je meni nekako civilizacijska tekovina. Bez njega bi mi bilo kao da kažemo eto nećemo struju koristiti za osvjetljavanje, nego samo sunčevo svjetlo... Nisam feministička aktivistica, ali radim na tome da ga uvedemo u školstvo. Djelujem u prostoru koji ja imam na raspolaganju, zato što mislim da je to jedan dobar i pravedan pogled na svijet koji svim ljudima živote čini kvalitetnijim i boljim.
Nenad Veličković: Da, samo što, nažalost, tamo gdje bi trebao, kao naprimjer u školi, on zapravo to ne radi.
Srđan Puhalo: To je svedeno na individualno, na probu od profesora do profesora, od nastavnika do nastavnika, da kroz neke interpretacije ubaci elemente koji imaju feminističku ideologiju.
Nenad Veličković: Dobro, ali kad profesor to uradi, rizikuje da ga optužuju nezadovoljni roditelji. Prije par godina u Drugoj gimnaziji u Sarajevu jedna naša kolegica je predložila knjigu Viva seksiko na IB programu. Djeci se taj pristup seksualnosti svidio, svima osim dvoma čiji su roditelji urgirali kod direktorice da se knjiga povuče iz programa. Čini se da je nekad dvoje roditelja naprema dvadeset dovoljno da spriječi iskorak, čak i ako profesor hoće nešto da uradi.
Srđan Puhalo: Pa eto ti odgovora. Znači, u škole nije došlo razumijevanje, nema nikakve inicijative, niti može u skorije vrijeme doći jer nema ko da predloži. A s druge strane, pogledaj mature – da li tu vidiš feminizam? Ja ne vidim, vidim Pink, ali dobro, a ako nešto pokušaš znaćeš da si na dobrom putu onog trenutka kad se digne dževa, kad ustane crkva, konzervativne nevladine organizacije, kada oni osjete strah da bi se nešto moglo promijeniti.
Nenad Veličković: Ko sve ima koristi da tog predmeta u školi nema? Zašto ti koje si nabrojao ne žele da toga uopšte bude u školi?
Srđan Puhalo: Ajde da kažem da ideologija ne odgovara...
Nenad Veličković: Koja ideologija ne odgovara?
Srđan Puhalo: Prije svega ideologija nacionalizma, gdje su djeca produkt ne ljubavi dvoje ljudi, nego ljubavi prema svom narodu, pa ih onda štancaš da bi imao što više vojnika, jer čija je ovca – toga je i planina. Znači 51% ! Ko ima 51% u Bosni i Hercegovini, on se zalaže za građansku BiH. Djeca su kao bikovi za rasplod, ko krave, ovce – što ih imaš više, to je bolje za narod i za naciju. Druga stvar, religija nas uči da se jebemo samo da bismo produžili vrstu, ne da bude fino. Ja se čudim kako Durex dosad nismo izbacili iz Bosne i Hercegovine prosto. Pa zar nije tako?
Adisa Bašić: Šta god nekakva institucija govorila i nametala, ljudi nastavljaju da uživaju u seksualnom životu. Zbog toga smo danas ovdje i zbog toga postojimo kao čovječanstvo. Dakle, crkva i država i slične visoke instance hoće da se upletu u te najintimnije ljudske odnose i da ih nekako regulišu kako bi sačuvale svoju moć. Otuda zahtjev da moraš biti u braku da bi imao seks, a i tada po mogućnosti samo u reproduktivne svrhe. Ljepota života je u tome što ta pravila i zabrane teoretski uvijek postoje, ali se kapilarno, onako ispod žita, uvijek subverzivno izvrću naglavačke i krše.
Iz publike: U interesu je vjeronauka koji je prisutan u našim školama, u našim obrazovnim institucijama, u kurikulumu, to je kanal kojim naša djeca dobijaju informacije o čednosti i tako dalje. To je njihov alat da zaštite našu djecu. I njima je u interesu da mi vjerujemo da to funkcionira. Ali kad pogledamo podatke, mi vidimo da naša djeca odrastaju i dobijaju seksualno prenosive bolesti koje u određenom slučaju mogu da im unište život. Imamo maloljetničke trudnoće i imamo mnogo indikatora koji su mjerljivi i koji pokazuju onima koji bi htjeli da vjeruju da vjeronauk funkcionira, da to ne funkcionira. Kad pogledamo te iste indikatore, imamo mnogo feminističkih organizacija, recimo Sarajevski otvoreni centar, i prije pet sati je objavljen neki sadržaj na društvenim mrežama koji kaže da mi upravo lokalnim kadrom, lokalnim resursima obrazujemo našu lokalnu djecu o seksu, tako da mi imamo i resurse i motiv, samo trebamo da se konfrontiramo uz pomoć nalaza i argumenata i da zamijenimo alate koji su pokazali da ne funkcioniraju onima koji će funkcionirati, kao što je, naprimjer, seksualno obrazovanje.
Srđan Puhalo: Meni vjeronauka ne smeta, ja samo hoću alternativu vjeronauci. Znači, neka djece nauče, to je za mene opšta kultura, ali, s druge strane, hajde da imamo i seksualno obrazovanje, pa da nauče i da imaju jednu drugu perspektivu, alternativu. Ja uopšte to ne gledam kao sukob. Naprotiv. (Adisa Bašić: Ne gledaš ti.) Ali ovdje je dobro kada kažete: ok, imamo vjeronauku, dajte nam i seksualno obrazovanje, je l' tako? Ako smo isključivi onda dobijete neprijatelja, onda vas oni smlave jer su uz njih, a vi ispadnete žrtva. To nije poenta, poenta je da dobijemo seksualno obrazovanje u školama, a to znači da ne stvaramo neprijatelja, ne moram imati neprijatelja po svaku cijenu. Znači, i biologija je mnogo žešći protivnik vjeronauke, pa one međusobno koegzistiraju, je l' tako, jer djeca uče prije podne o Adamu i Evi, a onda uče biologiju i evoluciju, i to jeste malo šizofreno.
Adisa Bašić: Kada sam radila svoje istraživanje, uočila sam da postoji veliki broj pisaca koji su pisali vrlo eksplicitnu erotsku književnost ili je sakupljali, a u isto vrijeme su bili visokopozicionirani crkveni službenici. Meni je to bilo genijalno. Dakle, bukvalno su vodili nekakve manastire, bili važni, nacionalne figure, ali taj lascivni dio njihove biografije i opusa je prešućivan i izostavljan iz njihovih sabranih djela. Vjerska lica su često tema književnosti, pogotovo usmene, ali i autorske. Ta spona vjerskog i seksualnog očigledno je od davnina golicala maštu narodnog pjevača.
Nenad Veličković: Moram te razuvjeriti oko biologije. Mi smo u Školegijumu prije desetak godina napravili malu anketu u jednoj srednjoj školi u jednom manjem gradu u Bosni i Hercegovini. Zamolili smo nastavnike dvije vjeronauke i nastavnicu biologije da nam napišu kako oni rješavaju konflikt između kreacionizma i darvinizma i oni su napisali svoje odgovore, kako to rade. Mi smo onda maknuli potpise, da se ne zna ko je ko, i pitali smo kolege da pogode ko je od njih nastavnik biologije. Niko nije pogodio.
Srđan Puhalo: Prvo, mali ti je uzorak. To je dobra anegdota, ali ništa ne govori. Drugo, uopšte nije bitno šta oni pričaju, bitno je šta se prima kod djece. A druga stvar, veoma važna, jeste da ima nešto i iz porodice. Znači, kako porodica to interpretira, kako interpretira okolina u kojoj se dijete kreće, odnosno koliko je vjera važna za taj milje u kojem se ono kreće. Moja poenta uopšte nije bila u tome, nego da mogu postojati dva predmeta koja ne moraju biti međusobno na krv i nož, već da mogu koegzistirati i dati djeci informacije, i jedne i druge i treće. Da li u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj ima vjeronauka? Ima, a ima i seksualno obrazovanje. Dakle, postoji miroljubiva koegzistencija. Bojim se da priča da moramo vjeronauku izbaciti, da mora da nestane da bi uveli seksualno obrazovanje, nikad neće imati rezultat uvođenja seksualnog obrazovanja.
Nenad Veličković: Dobro, to je iz publike došlo, ja mislim da nije tema ovog okruglog stola da bilo šta ukidamo, nego da nešto uvedemo. Konkretno, predmet seksualno obrazovanje i vaspitanje.
Srđan Puhalo: I to je još veći problem. Pazi sada, na 16 ili 15 predmeta djeci uvedeš još jedan predmet – seksualno obrazovanje. Pa to je da popizdiš.
Adisa Bašić: Da, ali ako napraviš dosadan predmet koji će držati neki naporan, nekreativan profesor i gdje će oni morati da reprodukuju neke dosadne stvari koje ih ne zanimaju.
Srđan Puhalo: Takva je vjeronauka! Po cijeli dan crtaju crkve, manastire i džamije...
Iz publike: Trčao sam iz Vijećnice, gdje smo obilježavali Dan bijelih traka, da stignem na ovaj razgovor o seksualnom obrazovanju, Mislim da je to slika naših života – naša djeca trče od Vijećnice do galerija, od mjesta gdje se bavimo ubistvima do mjesta gdje se bavimo seksualnošću. Ne znam, kao ni vi, kako ćemo riješiti ovaj problem. Ono što mi je palo na pamet to je pop-kultura – ako je mogla Nijemcima olakšati da shvate šta je bio nacizam, može i nama da shvatimo šta je seks. Nikako ne bih umanjivao ulogu roditelja, jer dok mi sačekamo da se država sabere – bolje da roditelji naprave što mogu. Ja sam, recimo, sretan da sam odgojio jednu feministkinju koja me popravlja, mijenja moje stavove, jezik... I ovdje sam došao zahvaljujući njoj. Dio koji se sviđa našim ljudima, a to pričam svojim studentima, jeste kada spomenem kako Frojd u svojoj knjizi Uvod u psihopatologiju pominje BiH. Tamo nam ne smeta priča o bosanskim Turcima, dakle nekima od nas, nego ko god to pročita – nasmije se jer Frojd piše kako je putovao kroz Bosnu i zapisivao običaje, pa je napisao da ljudi u Bosni, kada im doktor kaže da će umrijeti, odgovore: Šta ćete, doktore, i to se mora, a kada ne mogu raditi one stvari – to je kraj svijeta. Dakle, Frojd nas uzima kao primjer nekoga ko seksualnost doživljava kao nešto jako važno, jako ozbiljno, ozbiljnije od smrti, a mi danas, 2023. godine, pričamo kako sa djecom razgovarati o tome. Frojd me naučio da to preuzmem na sebe. Kada je moja kćerka iz osnovne škole dolazila zbunjena od toga šta njeni nastavnici ne znaju ili krivo znaju i što sprečavaju djecu da misle ili da pričaju o ovim temama, bio sam zbunjen i u tom trenutku nisam imao odgovor – kada je njena generacija, kada su se njene prijateljice i prijatelji počeli izjašnjavati na razne načine. Ja sam pripadao generaciji kojoj je ta vrsta izjašnjavanja bila potpuno strana. Njihov jezik je bogatiji. Njena generacija zna dvadeset riječi koje sam ja naučio poslije rata... Jedina namjera, kad smo razgovarali u školi, bila mi je da branim tu djecu, da na neki način naružim te roditelje koji su se usplahireno pozivali na religiju... Ja sam prepoznavao djecu koja su odrasla u porodicama gdje su očevi bolovali od PTSP-a, gdje su očevi nacionalisti, gdje su očevi homofobi, poznavao sam djecu koja su samo htjela biti drugačija. I moram reći da sam jako sretan što pričate o ovome ako je to način da mladi, isprepadani od očeva, budu sretni.
Nenad Veličković: Ne znam kako smo došli do toga da bi roditelje trebalo isključiti. Naravno da su važni, to je Srđan više puta rekao i to je više nego jasno – da seksualno obrazovanje u školi ne podrazumijeva isključivanje roditelja iz bilo čega, ali je isto tako činjenica da roditelja ima raznih i djeca svašta u svojoj kući nauče. Mislim da, kao što se i druge stvari vezane za socijalizaciju i život u demokratskom društvu ipak mogu urediti u školi, mogli bismo i seksualnost, tako da sada djeca dobiju dobru, tačnu, provjerenu informaciju, upute gdje mogu naći, kad im zatrebaju, odgovore na njihovu radoznalost. Ne vidim zašto to ne bismo kao društvo uradili. A tu onda dolazimo do pitanja ko bi to predavao.
Lamija Begagić: Da repliciram samo kratko. Promaklo nam je pitanje klase, odnosno tumačenja spolnosti kroz klasnu prizmu. Naravno da je bitna pop-kultura, naravno da je važna tehnologija i naravno da je ona je super kad djeca imaju roditelje koji su na ovaj ili onaj način educirani da s njima razgovaraju. Međutim, kako živimo u duboko podijeljenom, klasnom sistemu i državama gdje su užasne klasne razlike, nemaju, nažalost, sva djeca privilegiju da žive u centru glavnog rada, da imaju roditelje koji im daju sve biblioteke svijeta na dlanu, nemaju pristup tehnologiji, žive na granici siromaštva ili u teškom siromaštvu, znači nemaju nikakve resurse da uče mimo škole. Škola bi trebala, onako kako je smišljena prije hiljadu godina, kada je nastajala (barem je moja iluzija da bi tako trebala), biti neka krovna institucija koja će svu djecu, i onu sa socijalnog dna i onu privilegiranu, staviti pod jedan zajednički krov i dati makar neke temelje. Pa neka onda usljed te klasne nejednakosti neko na te temelje diže sedam spratova jer ima roditelje s kojima može pričati, ima knjige iz kojih će učiti, a neko će ostati makar na tim temeljima. Ali sad je problem što neka djeca neće dobiti ni te temelje, i to je moj odgovor na pitanje gdje se o tome treba učiti. Dakle, da kući s roditeljima, da sa vršnjacima u školi u prirodi, da na internetu, ali prije svega u školi, jer je to mjesto gdje smo sigurni da će sva djeca doći i dobiti elementarna znanja. A kasnije – sada mi koji imamo viziju tog predmeta možemo namaštavati, ali možda početi lobirati, zagovarati, raditi aktivnije nego što smo dosad radili, jer imamo neke predmete i neke nastavne jedinice koje stoje otvorene i niz propuštenih prilika i šansi da se o tome govori kako treba. Pa i pitanje LGBT osoba, gdje sada u udžbeniku sociologije za treći razred gimnazije imate nastavnu jedinicu brak i, između ostalog, pominju se i alternativni i tradicionalni brakovi, pa bračna zajednica, vanbračna zajednica, i negdje se spomene da postoje istospolne zajednice. I u možda dvije ili tri rečenice definira se šta zapravo znači istospolno partnerstvo, i završava se to neko tanjušno poglavlje rečenicom da se danas u nekim državama ta partnerstva priznaju i da se sve više gej ljudi uključuje u zajednicu na način da traže ostvarenja svojih elementarnih prava, poput služenja vojnog roka. To je kao neka registracija nekog valjda elementarnog prava, ako je ljudima uskraćeno. No, ona je potpuno pogrešna ilustracija. Znači, propustili smo i te prilike koje smo imali, a naravno da bi pitanja spolne ili seksualne orijentacije i rodnih identiteta bilo dio ovog našeg predmeta kako ga zamišljamo.
Nenad Veličković: Dobro. Adisa, ti si se maloprije našalila, pa si rekla da vi na komparativnoj književnosti to radite. Pitanje je bilo: ako možemo zamisliti predmet, a daleko smo od toga da imamo plan i program, ne znamo ni kad bi počeli, ni koliko časova i sve, ko bi to predavao... Da li bi Filozofski fakultet, recimo, sa nekim drugim odsjecima Univerziteta u Sarajevu, mogao da školuje kadar nastavnika koji bi taj predmet predavali u školi? Da li mi imamo oblasti, ljude, teme...? Misliš li da bi Odsjek za komparativnu književnost mogao dobar dio ovih stvari da uradi? Da studentica nakon tri godine studiranja izabere druge dvije i s pet godina postane nastavnica seksualnog odgoja i obrazovanja?
Adisa Bašić: Meni se čini da to mora biti neki interdisciplinarni predmet i idealno bi bilo da ga predaju različiti ljudi, različitog obrazovnog backgrounda, i da se onda pravi neka mješavina ili barem udžbenici na kojima bi radili ljudi iz različitih oblasti. Treba biti pokriven ovaj dio prirodnih, pa i društvenih nauka, ali humanistika treba da tu ima barem 50% udjela, i to književnost...
Nenad Veličković: Da, taj metodički aspekt, da više ljudi predaje, to bi trebalo biti na svakom predmetu, ali da svaki predmet ima domaćina, nekog razrednika koji bi vodio...
Adisa Bašić: Uz pomoć književnosti se toliko toga može uvesti u razred kao tema.
Nenad Veličković: Šta si ti htio, Srđane, izvini što sam te prekinuo?
Srđan Puhalo: Prva stvar – još nisam siguran koliko je djeci danas važno znanje iz škole koje dobiju. Kad se tiče LGBT pitanja, seksa... ama bilo čega, nisam siguran koliko njima riječi nastavnika imaju težinu, ili odu na Google, pa onda čitaju šta oni hoće i istražuju ako to uopšte žale da rade. To je prva.
Adisa Bašić: Hajmo onda školu ukinuti skroz?
Srđan Puhalo: Ja imam tezu da je bježanje iz škole u Bosni i Hercegovini patriotski čin. Kad god ne dođu u školu, to je dobro za našu djecu zato što više ili manje i to što nauče obično je vrlo problematično. Moje dijete sada uči o glistama i divno je što će ona naučiti o glistama i o spužvama, ali ona će to zaboraviti u narednih...
Adisa Bašić: Možda neće, možda će postati ekspertica za gliste?
Srđan Puhalo: Da, ali upropastićeš 30 djece da bi jedno postalo.
Adisa Bašić: Kako ćeš biti upropašten time što znaš nešto o glistama? Šta je loše u tome da o svačemu znaš ponešto?
Srđan Puhalo: Profesori biologije su vrlo važni za seksualno obrazovanje, ali gdje su vam psiholozi? Gdje su vam ljekari?
Nenad Veličković: I njih ćemo sa univerziteta uzeti.
Srđan Puhalo: Sad je samo pitanje da li djeci dodati još jedan predmet...
Iz publike: I domaćinstvo.
Srđan Puhalo: Hoćemo li nešto izbaciti? Znate li kako izgleda kad moje dijete ide ujutro u školu u prvi gimnazije? Ko kamila, s ovolikom torbom zato što nosi knjige, veselica, sve koje ona misli da treba i koje misli da će tražiti profesori. Mislim da uopšte nije pametna ideja dodavati još predmeta, ali umjesto glista staviti časove koji se tiču seksa, reprodukcije, organa, recimo bez biologije.
Nenad Veličković: Dakle ti nisi za zaseban predmet, nego da se ove teme rasporede i reformiraju drugi predmeti?
Srđan Puhalo: Jesam za seksualno obrazovanje, ali da ga inkorporiramo u postojeće predmete i na taj način ne opterećujemo djecu, učinimo predmete zanimljivim. I, na kraju krajeva, ako se ti predmeti negdje međusobno prepliću u nekom vremenu, onda će oni naučiti i da multidisciplinarno sagledavaju neke stvari. Zašto? Pa sad zamislite da imate u književnosti Dekamerona, valjda je to erotsko djelo, ja to nikada u srednjoj školi nisam doživio ko neku erotiku, ali dobro, i da se u skladu s tim govori o odnosu muškaraca i žena na sociologiji, psihologiji, ovako, onako, promiskuitetu, zaštiti. To se može inkorporirati da bude zanimljivo, a u biologiju baciš anatomiju, higijenu, kontracepciju, bolesti, i na taj način, na razne načine, djeca dolaze do tog znanja. A ne da kaže dobio si novi predmet i šta danas učimo? O oplodnji? Oplodnju, kontracepciju, onda bubaju djeca kako da se zaštite. Potpuno suludo.
Iz publike: Toliko bubaju biologiju.
Srđan Puhalo: Pa zato ne znaju biologiju. Zato ne znaju, zaborave. Seks nije nešto što se uči, seks je nešto što se živi, i onda kad ti to tako shvatiš, onda to treba da bude zanimljivo, interesantno, da se prožima... Na kraju krajeva, oni će to upražnjavati u praksi, pa da se sjete: a šta ono bješe...
Iz publike: Da li je onda dio rješenja da mi svoj obrazovni kadar seksualno obrazujemo, da odu u skandinavske zemlje da nauče kako se to radi i da to svako inkorporira u svoj predmet, od matematike pa dalje?
Srđan Puhalo: Ja vjerujem da bi oni vrlo rado o tome govorili, mada vjerujem da isto tako ima ljudi koji se srame toga. Ali isto tako vjerujem da bi jedva čekali da izbace spužve i gliste i zglavkare ili već šta, a da ubace nešto što se tiče seksa, što je djeci zanimljivo i od čega mogu imati koristi, da se osjećaju korisnima.
Nenad Veličković: Mislim da sam jasno naznačio koncept.
Iz publike: S vrlo malo ovog što je Srđan Puhalo rekao se slažem. On bi sada da 18 nastavnika predaje jedan predmet? Pa ne možemo sada praviti utopiju da jedan matematičar uči djecu seksu. Mi imamo predmet zdravi životni stilovi i sad mi je jasno zašto je ukinut – direktorica kaže da nema dovoljno potpisa, iako je cijeli razred potpisao, ali na tom predmetu se govori o kontracepciji. Sva naša škola je da djeca ne znaju zavezati pertle, ne znaju ništa. Nije problem još jedan predmet, ali imamo ih previše koji su loše predavani, djeca ništa ne nauče. Kad govorite o feminizmu – ne možete očekivati da će neko u škole uvesti nešto što je subverzivno, ali ako kažete da su čitanke loše – napravite čitanke. To je način da u škole uđe taj predmet, da naša djeca to uče. Ja sam shvatio da je moje dijete prepušteno roditeljima, ali nisu svi roditelji isti i nema svako ono što mi imamo ovdje i zato u školi treba da bude nešto takvo.
Srđan Puhalo: Da, ali zato ne ideš u čelo, nego, što kaže onaj doktor iz Mostara, sazad. Imaš li nastavnike za seksualno obrazovanje?
Iz publike: Meni se čini da je problem konzervativizam nastavnika. Nedavno je bila tribina na kojoj je Maja Gasal Vražalica predstavila istraživanje o tretmanu silovanja, ona je uradila jedno ozbiljno istraživanje. Bili su prisutni i učenici iz dvije srednje škole i na pitanje da li u školama govore o silovanju – posljedicama, ponašanju nakon silovanja, tako da djeca dobiju servisnu informaciju koga zovete, šta radite – niko nije htio da govori o tome. Nastavnici su rekli da se stide, većina nastavnica da ne želi prizivati to. Velika prepreka uvođenju liberalnih promjena u obrazovanje je nespremnost nastavnika zbog konzervativizma, zone komfora...
Srđan Puhalo: Zbog planova i programa koji su takvi da ti protrčiš kroz školsku godinu ne stižući da bilo šta uradiš kako valja i do kraja.
Iz publike: Ali ako imate nastavnike spremne da se uhvate ukoštac s tim temama, maštovite, kreativne, subverzivne, oni će naći način da u lekciji o glistama ispričaju nešto o ljubavi, seksu ili šta već. A mislim da mi to nemamo i ne motivišemo jer imamo i roditelje koji traže dvije škole pod jednim krovom ili ne daju seksualno vaspitanje u školama.
Srđan Puhalo: A to je normalno da oni brane trenutno stanje.
Iz publike: Nedavno smo razvili igru koja predstavlja menstrualni ciklus i koja treba da ide u sve srednje škole. U toj igri je stajalo pitanje da li možete imati seks tokom menstruacije i Ministarstvo je insistiralo da izbacimo to pitanje. Kako očekivati da išta prođe kroz Ministarstvo koje ima takve stavove? Seksualno obrazovanje ne smije biti predmet, iz njega se ne smije dobivati ocjena. Seksualno obrazovanje se uči kroz biologiju, istoriju. (Srđan Puhalo: Šta si učio iz istorije, matere ti?) Iz istorije smo učili o Lezbosu, grčkoj kulturi, tamošnjim filozofima koji su učili da će se borci žešće i žustrije boriti ako su njihove dragane s njima...
Nenad Veličković: Ako sam dobro razumio, ti misliš da ne treba da postoji taj predmet, jesi to rekao?
Iz publike: Da, nipošto. Vjerujem da taj predmet ne smije postojati kao predmet. Treba postojati, ali ne kao predmet. Završne razrede srednje škole sam pohađao u Londonu i tamo imaju jako dobar sistem predavanja. Svako jutro imate pola sata sa svojim razrednim starješinom i na tom času razgovaramo o svim temama, pa i o seksualnosti. Jednom sedmično smo imali predmet Life and Molding Education, gdje smo takođe mogli razgovarati o tome. Tri puta sedmično se išlo u kapelu gdje ste imali priliku razgovarati o svim važnim pitanjima, pa i o seksualnom obrazovanju, ali to nije bio predmet, nešto što će biti ocijenjeno. Oni vjeruju da je bolje da učimo iz nekih dobrih izvora i predavaće vam profesor etike, profesor klasike, profesor grčkog, umjesto da o tome učimo sa sajtova ili sa televizije. To je sistem koji se može uvesti i ovdje, ali trebamo ubijediti roditelje da je to zaista neophodno i da ćemo nešto korisno naučiti, samo bi ih trebalo uključiti na neki sistematski način.
