Ove školske godine radim sa učenicama prvog razreda, šestogodišnjakinjama. One u razredu ne moraju nositi maske, ali ja kao učiteljica imam tu obavezu sve vrijeme boravka u školi. Uz to moramo držati distancu.
Zamislite sad situaciju u kojoj se dvije djevojčice žele zagrliti kad dođu u školu, a ja ih trebam rastaviti. Zamislite dječaka koji želi sjesti u klupu s drugom, a ja to trebam spriječiti.
Grupisanje na odmoru trebam zabraniti, a zajedničke igre s bliskim kontaktima na tjelesnom ne primjenjivati. Šta da radi učiteljica kad dijete potrči da je zagrli pred ulazom u školu?
Šta da odgovori kad je pitaju za igru u parovima? Uz to – djeca trebaju stalno kretanje, interakciju s drugima u većim i manjim grupama, a mi smo primorani na frontalni oblik rada gdje svako dijete sjedi samo u klupi i na propisanoj udaljenosti od drugih, okrenuto prema tabli. Na ovaj način teško je postići odgojne ciljeve, ali i ishode učenja. Da bi se dobro razumjela, djeca se trebaju što bolje upoznati. Sve bi trebalo da se uči kroz igru i trebaš biti virtuoz da smisliš igre u kojima rade sami, a imaju dojam zajedništva.
Umjesto da učenici i učenice u parovima otkrivaju šta vole ili ne i da predstavljaju svog partnera ostalima u razredu, organizujem igru Volim – ne volim. U njoj ustaju svi oni koji vole da jedu voće i dobiju papirni orden – crveni trougao, a oni koji ne vole sjede, mašu rukama i dobiju plavi krug. Oni koji vole da dugo spavaju čučnu i dobiju žuti kvadrat, a koji ne vole stoje, visoko podignu ruke, te dobiju zeleni pravougaonik... Tako uočavamo koje igre vole, šta im se sviđa, čemu se raduju ili čega se plaše, šta vole raditi...
Imaju i zadatak da svaki put gledaju oko sebe da vide šta ko voli ili ne voli, po čemu se razlikujemo.
Onda se uhvate za nos svi oni koji nisu bosi i dobiju narandžasti šestougao, a svi koji imaju kosu dobiju ljubičasti krug, uočavajući sličnosti. Dobijeno ordenje lijepe na papir i prave svoju ličnu kartu – sliku koja je samo njihova. A onda od njih napravimo ličnu kartu našeg razreda.
Uvela sam i Vozić razreda sa likovima đaka i učiteljice. To sam ranije radila u četiri grupe i imao je četiri vagona. Sad svaki učenik crta svoj vagon i zatim pravimo kompoziciju od 16 vagona. Sastavljamo i priču na osnovu slike nekog predmeta tako što jedan učenik počinje priču, a drugi učenici, jedan po jedan, dodaju po jednu rečenicu. Često se desi da krenemo od slike na kojoj zvoni telefon, a završimo u šumi i sretnemo medvjeda.
U obilazak školskog dvorišta, obližnjeg voćnjaka i povrtnjaka idemo sa satenskom trakom na kojoj su zavezani čvorovi na propisanoj distanci i glumimo da smo u voziću u kojem se trebamo držati za traku.
Za govorne vježbe koristimo igračku mikrofon i glumimo da smo voditeljice.
U razredu imamo čarobne kutije i vrećice s različitim predmetima o kojima trebamo razgovarati, a sve radi stvaranja pozitivne atmosfere za rad.
No, sve ovo predugo traje i ostavlja trag na svima nama, naročito na djeci. Ako odrasli već ne žele da se vakcinišu, neka barem počnu nositi maske i poštovati distancu. Barem time neka doprinesu da se rad u školama vrati u normalno stanje i djeca imaju sretnije školovanje.
*
Evropski sud za ljudska prava ocijenio je da je obavezna vakcinacija neophodna u demokratskom društvu. Riječ je o odluci suda u Strazburu povodom predstavke roditelja djece iz Češke koja nisu primljena u vrtić jer nisu vakcinisana u okviru obavezne vakcinacije protiv devet bolesti. U odluci je konstatovano da to ne predstavlja kršenje člana osam Evropske konvencije o ljudskim pravima kada je riječ o pravu na poštovanje privatnog života.
Presuda suda u Strazburu nije naredba, ali je preporuka koja je uticala na mnoge države da donesu akte o obaveznoj imunizaciji pojedinih kategorija stanovništva ili čak građana kod kojih ne postoje medicinske smetnje za primanje vakcina. Sud je naveo da politika imunizacije slijedi legitimne ciljeve zaštite zdravlja, kao i prava drugih, jer štiti i one koji prime vakcinu i one koji ne mogu biti vakcinisani iz medicinskih razloga jer oni zavise od kolektivnog imuniteta. Dakle, ne govorimo samo o vakcinama protiv koronavirusa, nego niza drugih prenosivih bolesti koje su česte među djecom. Željela bih naglasiti da treba poštovati pravo svakoga na stavove o vakcinaciji kao sprečavanju zaraze određenom bolešću, ali ne možemo očekivati da će ova pandemija ili bilo koja druga epidemija samo tako nestati. Moramo pokušati doprinijeti da ona što prije prođe. Ako pojedinci to ne žele učiniti zbog starijih ili zbog sebe, onda neka to urade zbog najmlađih.
