Od Sarajeva do Doboja ima 160 kilometara. Ako produžite još dodatnih 20 i skrenete lijevo s glavne ceste koja ide ka Slavonskom Brodu, ući ćete u Kotorsko, za vrijeme Jugoslavije najveće i najrazvijenije selo u Bosni i Hercegovini, a sada mjesto koje se ne razlikuje mnogo od starih velikih, sada malih mjesta u BiH. Od 3.800 do 1.000 stalnih stanovnika u nekoliko godina. Od 712 do 170 djece u osnovnoj školi. Od nekoliko javnih privatnih biblioteka i ogranka Narodne biblioteke iz Doboja sa 5.100 knjiga do police sa 1.000 knjiga na jednom zidu omladinskog centra. Po svemu sudeći – broj stanovnika i djece u školi sigurno neće rasti, ali da broj knjiga hoće trudi se nekoliko lokalnih žena koje od hladne prostorije prave alternativnu učionicu i sigurni prostor za đake. Ta alternativna učionica nalazi se u prostorijama Kulturno-umjetničkog društva Mladost.
Kud mladi iz Kotorskog idu, nego u KUD
Iako ne postoji zvanična evidencija koliko mladih ima u Kotorskom, u KUD-u ih uvijek ima oko 100 aktivnih. Najviše ih je uključeno u folklor i karate, ali tu je i niža muzička škola, udruženje mladih vatrogasaca i udruženje mladih koje Munevera Trnjanin i bibliotekarka Murveta Muminović, u saradnji s nekoliko srednjoškolki, žele pretvoriti u aktivnu čita(uči)onicu. Mnogo ljudi učestvuje u realizaciji aktivnosti, ali Munevera Trnjanin praktično održava KUD. Za finansiranje i opstanak, kaže, mora kucati na sva moguća vrata.
Nešto iz donacija, ali uglavnom sve sami radimo: organizujemo priredbe, pa tu naplatimo ulaz, pa imamo roditelje koji pomažu. Jednom godišnje doniraju nam staru robu i ovdje otvorimo pijacu gdje tu robu prodajemo. Ove godine ćemo isplanirati festival dječijeg folklora da što više djece dođe. Borimo se za svaki projekt, ali češće ne dobijemo novac, priča Munevera.
Hladan prostor, topli ljudi
Svi u KUD-u imaju svoje zadatke, optimistični su i entuzijastični, a i ne bježe od odgovornosti. Velikodušni su, nimalo arogantni. Njihov aktivizam kao da im dođe usput i kao da ga ni oni sami nisu svjesni. Veselo je tamo. Na probu folklora dođe i ko igra i ko samo gleda. Na probi na kojoj je bila ekipa Školegijuma tri žene su svratile usput, da se druže kad mladi završe. I same malo igraju folklor. Jedna je donijela veliku tacnu palačinki, druga je bez prestanka kuhala čaj i kafu, a u čitavom centru je ledeno, osim u maloj kancelariji u kojoj radi jedna grijalica.
Dok se griju u kancelariji čekajući probu, jedna od djevojčica priča kako izgledaju probe u zimskom periodu, od novembra do aprila: cupkanje u mjestu dok se svi ne skupe, pa brzo skidanje jakni i trčanje na binu jer je to početak probe. Proba ide dobro: svi se zagriju, pa možda to što je toliko hladno i nije toliko loše. Pred kraj – kancelarija je ugrijana, neko pravi dvadesetak šolja čaja, a ako je dobar dan postavlja se i sto s grickalicama. Proba gotova – trčanje s bine, trčanje u kancelariju, ponovo cupkanje u mjestu, sjede jedni drugima u krilu, naslanjaju se jedni na druge jer nema mjesta, piju čaj i pričaju šta sljedeći put uraditi bolje. I onda sve ponovo iduće sedmice.
Naizgled sve funkcioniše dobro i svi djeluju kao uigrana zajednica, ali Munevera kaže da ne smiju stati samo na tim aktivnostima, nego da kultura i umjetnost moraju postati prioritet. Naglašava da se ne zavarava time da je uredu djeci ponuditi neki sadržaj do kog mogu doći tako da provode sate u ledenom prostoru.
Sad nam je ovdje najbitnije grijanje. Mi smo se svi razboljeli, satima u ledenom prostoru, ali evo, niko ne odustaje. Hladnoća se zadržava do kraja marta, a ove godine je najgore do sad. Vodu moramo isključivati preko zime. Cijevi smrznu. Prošle godine su nam sve poplavile. I nema ko to popraviti. Prvi put nam je ovo uništilo pod, pa sam ja donijela pločice od kuće. Drugi put otišla kupiti one koje su bile najsličnije. Imali smo kalolifer, ali je i on crk’o. Peć je neka stara, tako da ovdje ništa ne možemo raditi. A zimi bismo ovdje mogli raditi čuda! Baš kad imamo najviše vremena mogli bismo raditi književne večeri, pozivati književnike, sastajati se nekoliko puta u sedmici. Ali nemamo, stvarno nemamo uslove za takvo nešto, priča Munevera. Kaže da je KUD od Grada Doboja dobio novac za ugradnju sistema za grijanje, ali realizacija ide sporo. No, dok grijanje bude gotovo, Munevera i buduća bibliotekarka Murveta Muminović prave plan kako pokrenuti i šta sve treba obezbijediti za uspješnu čita(uči)onicu.
Čita(uči)onica
Pojašnjava da sva djeca u Kotorskom idu u područnu školu Osnovne škole Milan Rakić, da većina nastavnika i nastavnica vozari, i da su im norme isjeckane na nekoliko škola, a da direktor sve poslove obavlja telefonom iz fabrike Rudanka.
Niko ne vodi računa kako se djeca izražavaju, ni u školi, a ni u porodici. Niko nema vremena da se posveti djeci, i to se odmah primijeti, a promjene nabolje lako je postići. Čim se malo radi s djecom, napredak se odmah vidi – ljepše pričaju jer imitiraju nas. Ovdje vide nas, vide drugu djecu, jedva čekaju da dođu, da rade nešto pored škole, jer, pazi – ovdje nema ništa, pogotovo zimi. Ovaj Dom kulture i to je to, samo psi lutalice. Mame gledaju one turske serije, djeca bulje u telefone i onda sve ode u pogrešnom pravcu, objašnjava Munevera stanje u selu i naglašava da djeca lako prestaju biti djeca kada žive u lošim uslovima. Pojašnjava da većina djece u Kotorskom nema sigurno i ugodno okruženje, a ni vremena da zavoli kulturu i umjetnost. Ona upravo zbog toga želi da im napravi ugodan ambijent, gdje će htjeti raditi, učiti, čitati…
Organizovat ćemo poetske večeri, da im približimo knjige. Trebaju da vide nekoga ko o tome priča baš s ljubavlju. Do sada nismo imali osobu koja bi se posvetila samo tome. Sad imamo Murvetu. To nam je bio najveći problem – nedostatak kvalitetnih ljudi koji mogu raditi s omladinom, da to bude stvarno kvalitetno. Imamo mi one koji bi se družili s djecom. Međutim, djeci treba puno više od toga, samo od kreativnosti. Treba ih pogurati i usmjeriti, kaže Munevera.
Njen plan je da izloži djecu različitim vrstama i oblicima umjetnosti, ali ne samo da je zavole, nego da nauče pravilno pričati i javno prezentovati, da pređu barijeru stida.
Sve to, kako je Munevera planirala, treba se dešavati u biblioteci koja je trenutno samo prazna soba s nekoliko polica starih knjiga, na spratu KUD-a Mladost. Knjige koje se sada mogu naći u biblioteci su stare knjige koje je škola izbacila zbog ratnog sindroma – da se školska biblioteka očisti od određenih pisaca. Među knjigama koje se tamo nalaze ima dovoljno lektira da djeca mogu odgovarati, odnosno prepričati ostaloj djeci lektire, uglavnom stara izdanja Lastavice i dosta ruskih pisaca. Knjige fizički ružno izgledaju, raspadaju se. Slova su sitna, nisu čitljive. Đaci nemaju priliku da dođu u dodir s modernom književnošću koja bi ih mogla zainteresovati i naučiti da zavole čitanje. Munevera kaže kako je jedini način da djeca dođu do tih knjiga da ih posude iz gradske biblioteke u Doboju, za šta trebaju ili otići tamo sami ili zamoliti nekoga da im ih donese. Zbog toga čitanje ispada toliko komplikovano, a ne smije biti, naglašava bibliotekarka Murveta, koja vjeruje da je vrijeme da se odrasli počnu prilagođavati djeci.
A da nije teško da se odrasli prilagođavaju svjedoči razgovor između Munevere i Eme, jedne od srednjoškolki aktivnih u KUD-u Mladost. Dok priprema govor za otvorenje jednog druženja, Ema je nesigurna, pa predlaže Muneveri da obje napišu po jedan i da ih onda uporede, ali Munevera ima cilj – ohrabriti Emu.
Tvoj će biti bolji sigurno, zato što je tebi tema bliža. Ja gledam sa svog aspekta tih mama, strina, a ti razmišljaš o promjenama. Trebamo čuti vašu perspektivu. Ja ne znam šta tebi nedostaje. Šta, meni trebaju nekakvi rukohvati na cesti da ne padnem, a tebi treba puno više. Tebi treba svaki dan da bude lijepo. Tebi treba grijanje u sali, treba da putuješ, treba ti lijepa atmosfera u selu, da vidiš ljude kako izlaze, da nisu svi samo u kući... – motiviše je Munevera, na šta se Ema zadovoljno smije i kaže da sada razumije!
Zahvaljujući Muneveri Trnjanin i KUD-u Mladost, ovo nije još jedna tužna priča, ali nije samo zahvaljujući pojedincima koji su spremni i obrazovati i odgajati djecu. Munevera naglašava da većina škola koje imaju najveće potrebe jesu najlošije ili najsiromašnije opremljene i teško mogu obezbijediti obrazovanje na zabavan i primamljiv način. Finansijsko stanje porodica ne dozvoljava alternativne tipove obrazovanja i dosta djece nema mogućnost da pohađa vannastavne aktivnosti. Đaci iz Kotorskog pokazuju da, iako nemaju iste startne pozicije kao đaci iz gradova, mogu biti izvrsni, samo im, ako već nemaju mogućnost za skupe vannastavne aktivnosti, treba vrijeme i prilika.
KUD Mladost svaki dan se razvija, i s ljepšim vremenom će postati puniji. Uskoro će krenuti s čitalačkim klubom i dramskom sekcijom. Školegijum redakcija trenutno radi na prikupljanju knjiga (lektira, enciklopedija, istraživačkih magazina, knjiga o umjetnosti, čak šund, tinejdžerskih romana) kako bi ih donirali u biblioteku u KUD Mladost. Molimo vas da pogledate svoje kućne biblioteke, pomislite na knjige koje su vas pretvorile u ljubitelje književnosti i sami razmislite o donacijama. Ako želite na bilo koji način učestvovati u ovoj akciji, javite se na [email protected] ili porukama i komentarima na Facebook-stranici.
