Tokom proljetnih poplava i nastalih klizišta u Bosni i Hercegovini, Tuzlanski kanton je pretrpio ogromne posljedice. Iz dana u dan su centralne informativne emisije plasirale vijesti o pucanju (slabašnih) nasipa na rijekama, aktiviranim novim klizištima, ugroženima i (također slabašnim!) reakcijama vlasti. Čekalo se da kiša konačno prestane padati i da život nastavi teći tamo gdje je stao – samo, u mnogo slučajeva, smjer je bio neočekivan.
Tuzlanski kanton je bio nezaobilazno mjesto za redakciju Školegijuma, čiji tekstovi iz Operacije septembar nastoje skrenuti pažnju na ugrožena područja te škole staviti na mapu prioriteta pri rješavanju problema, kako bi se đacima omogućili svi uslovi za početak nove školske godine.
Na našu molbu, dobili smo spisak objekata koji su pretrpili određene štete, te koji trebaju neku vrstu pomoći. Isticala se područna škola Gornje Hrasno u Tojšićima.
Krenuli smo najprije u matičnu školu u Tojšićima gdje nas je dočekao direktor Nijaz Dukić. Nastava je već bila završena, a u školi su samo još direktor i pomoćnik, obavljaju posljednje radnje pred raspust.
Idemo odmah u Gornju Mahalu. Matična škola nije pretrpila nikakve štete, ali smo imali jako mnogo problema u područnoj, rekao je direktor na početku razgovora.
Mi u našem, a direktor u svom automobilu nastavljamo prema cilju. Putna komunikacija je isprekidana. Tamo gdje je mašinama uspješno prokrčen put, moguće je proći. Ipak, mnogo je veći broj cesta gdje je prolaz nemoguć, a zaobilaznice neophodne. Takav je slučaj i sa našim putovanjem. Dio ceste, nekih pet-šest kilometara, potpuno je odsječen i školi prilazimo s druge strane, kroz njive i seoske puteve.
Gornja Mahala je i godinama prije trpila određena pomjeranja zemljišta, ali ništa nije bilo kao ovo. Desilo se odjednom i dočekalo nas je nespremne. Bili smo se zabrinuli za živote, stoku. Sreća pa je stalo, počeo je svoje kazivanje jedan mještanin, čim smo izašli iz automobila.
I zaista – školski objekat je uništen. Zgrada je prepolovljena i gotovo da klizi na santi zemlje. Iskrivljeni zidovi na kojima su i dalje mjestimično pričvršćeni dječiji radovi. Neki su uspjeli iznijeti radijatore i ostalo što im je vrijedno i teško nadoknadivo.
Šta ćemo? Zidovi će se srušiti. Mi ćemo napraviti nove. Ovdje smo radi naše djece i nas, pa ćemo se boriti, nastavio je priču drugi mještanin, roditelj djeteta iz ove škole.
Gornja Mahala teško živi. Ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem, a i samo selo im ne nudi ono što je nudilo nekada – zadovoljavalo je elementarne potrebe za život. U selu ima oko 40 neženja, na što svi gledaju kao na posljedicu lošeg materijalnog statusa i nejasne budućnosti.
Ljudi se ne žene jer nemaju posla. Boje se zasnovati porodicu u situaciji u kojoj se nalaze. Nije ovo ono vrijeme kad se moglo na selu živjeti samo od stoke. Mora se nešto i zaraditi, a šanse su teške. Nažalost, naša omladina nema posla, tako da osnivanje porodica trpi.
Dobili smo kakvo-takvo objašnjenje..
Sačekali smo domara da nam otvori vrata, jer provlačenje kroz pukotine između zidova i nije tako lako. Dok je kolega pravio fotografije, direktor mi je pričao kako školu ovdje pohađa 19 učenika, od čega je petero u prvom razredu.
Veliko je naselje i u ovoj školi je uvijek bilo djece. U zadnje vrijeme se slika mijenja. Teška situacija u državi, teško doći do zaposlenja i teško naći način za zaraditi, požalio se direktor, koji je odgovorio i na naše pitanje o potrebama škole i nastavio:
Sve i sami vidite. Imamo neuslovan i neupotrebljiv objekat. Potreban je novi. Naše procjene su da je za izgradnju potrebno oko 150.000 KM. S tim novcem mi bismo vrlo brzo, uz pomoć mještana, podigli novu zgradu.
Napomenimo i ovo: do dana našeg dolaska, iz općine, kantona, ministarstva niko nije dao nijedan konkretan prijedlog. Djeca su, kako ne bi gubila mnogo od nastave, ostatak školske godine proveli u obližnjoj džamiji kao alternativnom objektu. Da li će se u međuvremenu situacija promijeniti, vidjećemo, a direktor je obećao da će nas obavijestiti o svemu što se događa u Gornjem Hrasnom.
(Foto: N. Ibrahimović)
