Kako išta funkcioniše? Šta pokreće svijet? Fizika? Bog? Ne znam. Ne zanima me. Samo znam da se svaki dan bojim sve više.
Ne smijem izaći u martu vani bez potkošulje, jer se bojim da ću dobiti upalu bubrega. Do prošle godine bih u šorcu sjedila na hladnom parketu. Sad uvijek stavim jastuk, pa makar taj jastuk kasnije morala staviti pod glavu. U tržnom centru ne smijem sjesti uz ogradu, jer je ovo treći sprat, a nekako se odjednom bojim visine. Bojim se voziti u autu i kada god uđem, odmah se vežem, iako to nikad prije nisam radila, iako je to prije bilo kršenje zakona.
Prije nekoliko godina sam sama otišla šetati i na jednoj livadi, dok sam trčala, skoro sam zapela na veliku zmiju. Vidjela sam je i stajala nekoliko trenutaka skroz uz nju. Razmišljala sam o tome kako je čudno lijepa i kako Svemir mora imati veće planove za mene od toga da me ujede zmija, parališe ili ubije.
Kada bih vidjela zmiju danas, vjerovatno bih trčala i bježala od nje najbrže što mogu. Šta mi se dešava? Izmišljam strahove. Mislim da skoro ništa od toga nije realno. Da, postoji jedan djelić milionitog procenta da će mi ostati prst na metalnom poklopcu od paštete, da autobus padne u provaliju, ali...
Imam tek šesnaest godina i nekako se bojim da će mi ostatak života proći u iracionalnim strahovima koji su mogući, ali koji se ne moraju ostvariti.
Draga Žuži, ako i ostaneš bez prsta, nije kraj svijeta. Ako se nešto strašno desi, nema veze, i to se mora nekome desiti. Ako si toliko sretna da budeš ta nesretna osoba, onda je to to. Jadna ti, ali nemoj biti tolika kukavica i prestati voziti bicikl jer postoji mogućnost da zapneš na crnu udovicu, padneš, crna udovica te ubode, auto te pregazi i vrane ti iskljucaju oči, a mace i psi, koje si do juče hranila, pojedu te.
&
IZLET U
TURBOFOLK/NARODNJAČKI/DŽIGERA KAFIĆ/KLUB/KAFANU
Mrzim predrasude. Opet, ljude koji slušaju turbofolk odmah svrstavam u korpu s natpisom Ako dižu ruke i zavijaju tekst makar jedne turbofolk pjesme, ne trebaš imati nikakav prisniji kontakt s tim osobama.
Opet, jedna super žoharka koja voli Harry Pottera, svira violinu, sluša Red Hot Chilli Pepperse, voli i turbofolk. I ima simpatiju koja izlazi u turbofolk klub.
Subota, ona slavi rođendan. Zbog te simpatije, a možda i samo zbog mogućnosti gubljenja kila zbog skakanja uz niđeveze ritam, ona izlazi u TFK (TurboFolkKlub). Tu slavi rođendan. Volim je, pa obećam da ću doći.
Sat vremena do vremena kada se trebamo naći. Obećala mi je da će me pokupiti, jer sam joj rekla da nema šanse da sama uđem u TFK.
Otvoren ormar, na krevetu već hrpe odjeće. Nekako mi ne ide da obučem lijepi retro džemper, a opet se ne bih htjela nešto posebno sređivati. Minjak, majica do pola stomaka, da se vidi pupak, kožne čizme štikle i debeli sloj crvenog karmina. Savršeno! Šalim se.
Na kraju obučem tamno plavu košulju, crne farmerke i cipele, plavu jaknu i šareni šal koji sam isplela. Žao mi što će se usmrditi, ali eto. Današnji mart je baš hladan.
Deset koraka do ulaza. Hej Žuži, drži glavu visoko. Foliraj da si kul na njihov način, ili nemoj... Pet koraka... Nemoj se grbiti, izgledaš kao da imaš deset godina... Otvori vrata.
Dim, mrak, dvadeset očiju uprto u mene. Dobro. Sigurno niko nije ni obraćao pažnju, ali sam imala trip da dok prolazim svi bulje u mene, podsmjehuju se, upiru prstom...
Sto koji je žoharka rezervisala je na kraju TFK-a. U samoj dubini, u zadnjem krugu Danteovog pakla... Dobro. Pretjerujem.
Prođem pored gradske elite. Tu su i tinejdžeri koji su sve ono zbog čega ne volim baš puno tinejdžere. He, vidi, puši. Uu. Piješ. Pa tek je sedam sati i da, nemaš osamnaest godina. Hej, hej. Pusti ih. Ti si sad čovjek među morskim psima. Oni su gladni i žele te provaliti.
(Znam, predrasude, ali...)
Žuži?? – okrenem se i vidim jednu žoharku iz razreda. Bulji u mene i ne vjeruje da me vidi tu. To mi isto kaže. Smijemo se i onda shvatim da sam izgubila svoju pratnju i odmah me oblije znoj. Onda shvatim da nisam i da je ustvari žoharka do mene.
Za desetak minuta, dok se slavljenica pozdravila sa svima, došle smo do stola. Sto je ispod velikog TV-a. Večeras je utakmica BiH VS Andora. Ima da bude zabavno.
Veče je započela nekim laganim narodnjacima, a onda su se i umiješale neke hip-hop pjesme. Edo Majka i Sassja i Remi, znam nekoliko pjesama i odrepujem stolu cura s kojim sam sjedila. Gledaju me, slušaju kako govorim proste riječi i onda se svi smiju. Deset minuta sam se super zabavljala, onda je krenuo teški turbofolk i raja je krenula da se pali i žari.
Raja je krenula da se PALI i ŽARI...
Dok ostale žoharke plešu, sjedim u ćošku i promatram ljude koji sjede ispred mene. Nema ni traga minjacima i pupcima, ali su dobro zamijenjeni ili majicama sa dekolteima ili ultra uskim farmerkama. Tamni, ne nužno crveni karmin je obavezan. Tu su i zgodni nogometaši, košarkaši, rukometaši i ostali aši i njihove djevojke koje proklinju večerašnju subotu, jer neće moći plesati oko momaka, jer će oni biti zaokupljeni utakmicom.
Svi su sređeni i u ruci drže ili flašu/čašu pića ili cigaretu ili telefon ili kombinacije ovo troje.
Tinejdžeri su došli tu da:
a) tajno piju i puše
b) plešu
c) vježbaju svoje glasovne mogućnosti – izgleda da znaju sve tekstove pjesama napamet
d) koriste besplatan WiFi (moj telefon je bio zatečen jednako kao i ja, jer nije mogao pronaći WiFi, a kamoli bilo kakvu mrežu)
e) flertuju iliti ašikuju
f) gledaju utakmicu s rajom
g) kombinuju navedeno u svim kombinacijama.
U proučavanju primijetim nekog momka kako bulji u mene. Pjeva plitki tekst pjesme, gleda me i jezivo se smijulji. Dlake na rukama mi se naježe, stresem se, smrknem mu se i napravim bljak facu njemu u lice. On se podrugljivo naceri, i samo počne gledati drugu curu.
Do utakmice pet minuta. Sve stolice su postavljene naspram našeg stola i skoro čitav TFK je ispred nas. Ne znam da li da foliram da pratim utakmicu (možda i bih, ali nije fizički moguće da iskrivim vrat tako da vidim ekran) ili da sjedim i gledam u lica nanerviranih tinejdžera.
Poluvrijeme. TFK se vratio u svoje staro stanje. Svi skaču na noge i skaču, uvrću se, pjevaju, ili sjede i komentarišu utakmicu, ili sjede i pričaju, ili sjede i čataju preko Facebooka s osobom koja sjedi do njih, ili...
Već sam se naviknula da mi suze oči i da ponekad kašljucnem, jer mi ponestaje zraka od dima, ali onda shvatim da nešto nije uredu. Kašljem. Ne mogu disati. Žoharka do mene kašlje i pretpostavljam da ni ona ne može disati. Odjednom, kašljanje nadglašava prodorno zavijanje neke pjevaljke koju u glavi zamišljam kako se uvija horizontalno da joj se prevelike grudi miču lijevo-desno.
Slavljenica žoharka kroz kašalj uspije objasniti da bismo trebale izaći. Već nema pola ljudi u TFK-u. Pokupimo svoje stvari i izađemo.
Buka vani je još gora. Elita je izašla u tankim majicama i haljinama i odmah vadi cigarete da se ugrije. Skakuću u mjestu i pitaju jedni druge šta se dešava.
Teorija je da je neko bacio suzavac od kojeg se puno kašlje. Na tome je završilo.
Prava avantura! Zahvalim se žoharki, odem kući, ispušem nos, primijetim da su sline crne, stresem se i legnem spavati.
&
Sjećanje na mogu dedu.
Umro je kad sam imala tri godine. Mama kaže da sam ujutro, na svoj prvi rođendan bez dede, došla do nje i rekla joj da sam sanjala dedu kako me gleda, smije se i svira violinu.
Kaže i da sam, kad smo prvi put bili na mezarju, sa uplakanom i tužnom nanom i rodbinom, stala ispred mezara, iznervirano otpuhnula i istepala Ljudi, hoće li mi ko reći gdje mu je glava, a gdje guzica?
Čitava porodica se naglas nasmijala. Nana se kasnije izvinila Bogu u moje ime.
Kod nane, na vitrini sa četiri police, na kojim se nalaze četiri različita seta staklenih i porculanskih čašica i fildžana, stoji uokvirena slika. Dedo i nana, stariji dajdža, mama i mlađi dajdža. Kao kutije na kredencu, u smiješnim kupaćim kostimima, stoje u plićaku na plaži u Trpnju.
Dedo stoji uspravno i kezi se. Ni ne pokušava uvući veliki stomak. (Ponovo jedno sjećanje: sjedim naslonjena na njega s ručicom na njegovom stomaku. Pogledam ga, potapšem po stomaku i kažem Dedo bobo luco – dedo dobro ručao. Svi se u kući smiju.)
Nazad na sliku.
Nana je smrknuta. Dajdže i mama je danas zafrkavaju zbog razloga iz kojeg je bila smrknuta.
Dedo je radio u rudniku, bio je sindikalac i imao je pravo dijeliti sobe radnicima za odmor na moru u Trpnju. Nana je voljela miris borovine i pogled na more. Kada je dedo svima podijelio sobe sa pogledom na more, a svojoj porodici sobu s pogledom na stijenu, jer je jednostavno takva osoba, nana je poludjela. Kažu da nije htjela izaći iz sobe prvih nekoliko dana.
Kontradiktorno, ali šta sad!
Djeca stoje uz svoje roditelje i smiju se. Opet slika. Ne smeta im što se slikaju, ali im se vidi u očima da jedva čekaju da ih tata počne bacati u more sa ramena.
Za Allaha i Poslanika Muhammeda sam čula od nane. Još uvijek nisam bila krenula u školu. Nana mi je pričala priče o Muhammedu a.s. a ja sam je slušala. Negdje sam čula da ne treba piti alkohol. Da ljudi koji ga piju, idu u Džehennem. Dedo je pio alkohol.
Bili smo na vikendici i bilo je proljeće. Mama mi je stavila deku na livadu i ja sam legla na nju. Nebo je bilo svijetloplavo s puno bijelih oblaka. Tek ću kasnije, u prvom razredu gimnazije, saznati da se takvi oblaci zovu cirusi, perjasti oblaci.
Buljila sam u nebo i razmišljala o dedi. Odjednom sam ga vidjela gore, kako leži potrbuške na oblaku i maše mi. Smije se i nešto kaže, ali ga ne čujem. Malo se okrene i zovne nekoga. Do njega legnu još dva čovjeka. Ne znam kako izgledaju, ali znam da su to Allah i poslanik Muhammed. Sva trojica mi se smiju i mašu. Dedo mi mahne i ode s Poslanikom, a Allah ostane još trenutak, samo toliko da mi namigne i tako kaže da se ne brinem, da je dedo na dobrom mjestu.
Mama sjedi i gleda fotografiju na kojoj je ona u krevetu i drži zamotuljak, mene, a pored stoje dedo i nana. Svi se smiju.
Sjednem do nje i poljubim je. Odmah mi se malo plače.
Mama krene nešto reći, ali stane, jer u grlu ima knedlu. Prođe nekoliko trenutaka dok joj se vrati glas. Onda mi počne pričati.
Prije se na more putovalo vozom. Uzbuđena djeca, rastreseni roditelji, svi spremni na stanici. Kreću. Nana ponovo nasekirana. Jedna je od najboljih žena koje znam, ali je valjda ona u njihovoj maloj porodici morala dobiti ulogu strogog roditelja.
Nakon nekoliko stanica, voz staje. Svi ljudi izlaze da bi napunili flaše vodom s jedne jedine česme ispred. Dedo izlazi posljednji iz voza jer su sjedili u najudaljenijem kupeu od vrata. Gomila oko česme, a dedi se baš ne gomila. Staje ispred vagona, ispravi se, nakašlje i povisi glas, onako kako to kondukteri rade i poviče: Uuuuuulaaaaz moliiiiim! Uuuulaz moooolim!
Glave koje su bile nagnute nad česmu su pogledale prema vozu. Za pola minute, ispred česme nije bilo nikoga. Ostalo je samo nekoliko zaboravljenih čepova. Dedo je kulerski došetao i polako napunio flašu vodom.
Pročitajte i:
