U Crnoj Gori postoji 12 osnovnih i četiri srednje škole u kojima se nastava izvodi dvojezično – na albanskom i crnogorskom jeziku. Radi se o sredinama u kojima živi značajan procenat albanskog stanovništva ili u kojima Albanci čine većinu – opštinama Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje i u kojima albanski ima status službenog jezika. Odjeljenja su podijeljena tako da đeca koja uče na albanskom sve predmete slušaju na albanskom jeziku, dok je za đecu koja uče na crnogorskom nastavni jezik crnogorski. Iako su naizgled nastavni programi isti za sve – razne teoreme, hemijske formule i zakoni fizike sve školarce muče podjednako, školske obaveze đaka koji uče na albanskom i crnogorskom jeziku razlikuju se u jednom predmetu. Učenici koji nastavu pohađaju na albanskom jeziku kao obavezan predmet, već od prvog razreda osnovne škole, uče crnogorski jezik kao nematernji, koji im predaje predmetni nastavnik sa dva časa na neđeljnom nivou. Međutim, iako se radi o nacionalno mješovitim sredinama, učenici koji nastavu pohađaju na crnogorskom jeziku nemaju čak ni opciju da u školi uče albanski jezik kao jezik sredine u kojoj žive.
Hodnicima ulcinjskih škola odzvanja specifičan žamor. Za one koji prvi put ulaze u neku od njih može biti neobično čuti kako se dva potpuno različita jezika tako prirodno prožimaju. Još od čavrljanja po školskim hodnicima, pa u školskom dvorištu, po kafićima, kroz gradske ulice, ova mješavina albansko-crnogorskog ili crnogorsko-albanskog je jezik međusobnog sporazumijevanja u ovom gradu. Za Ulcinjane ovo je svakodnevica. Oni najčešće i ne primjećuju kada sa jednog jezika prelaze na drugi, kada u rečenicama koje govore na albanskom upotrebljavaju veznike crnogorskog jezika ili kada rečenicu koju započinju na crnogorskom završavaju na albanskom. Nekada je teško procijeniti koji je maternji jezik govornika, pa bih rekla da je upravo bilingvalnost jedna od najvećih prednosti pograničnih oblasti.
Ipak, ulcinjski đaci godinama unazad nemaju jednake obaveze, već je opterećenje učenika koji nastavu pohađaju na albanskom veće za dva časa neđeljno od njihovih vršnjaka koji uče na crnogorskom. Ovo je uslijedilo izmjenama Zakona o opštem obrazovanju 2017. godine, kada je status predmeta albanskog jezika u školama promijenjen iz fakultativne nastave u izborni predmet, koji od tada služi rukovodiocima obrazovnih institucija da preko njega dopunjavaju norme određenim profesorima. Albanski za crnogorske đake je samo nominalno izborni predmet jer se apsolutno ništa ne bira, već učenici samo dobiju informaciju šta će pohađati naredne godine. A čak i kada bi mogli da biraju i, recimo, izabrali da uče baš albanski jezik, to ne bi bilo moguće, jer za realizaciju izbornog predmeta albanskog jezika kao jezika sredine ne postoji adekvatna infrastruktura, tj. ne postoje osnovna nastavna sredstva, kao što su udžbenici, kojima bi ovaj predmet bio realizovan, te je veoma očigledno da se radi o samo formalnom izboru i da njegovo implementiranje nikada nije zaista bilo cilj.
Ovakvo stanje ipak nije dovelo do distanciranja među mladima. Mladi ljudi u Ulcinju se intenzivno druže i, naravno, nalaze načine da komuniciraju. Međutim, to je uglavnom zbog toga što Albanci dobro poznaju crnogorski jezik. Suprotnih slučajeva je mnogo manje. Ulcinjska omladina izlazi na ista mjesta, sluša istu muziku, trenira zajedno, kači zajedničke slike na Instagramu i taguje se na istim lokacijama. Na ekskurzijama i maturskim večerima sluša se muzika na oba jezika i čini se da svi uglas pjevaju iste pjesme. Ipak, to ne mijenja činjenicu da učenici na albanskom imaju jedan predmet više od svojih vršnjaka, a da onim učenicima koji bi željeli da nauče jezik svojih komšija to u školi nije omogućeno.
Postoje brojni primjeri u kojima je ovo pitanje riješeno tako što je jezik sredine obavezan predmet u nastavi za sve đake. Takav je, recimo, slučaj italijanskog jezika u slovenskoj Istri, koji je obavezan za sve učenike i učenice. Ovakav model reciprociteta mogao bi se vrlo lako primijeniti u Crnoj Gori. Druga potencijalna rješenja su da se odjeljenjima na albanskom ukine jedan predmet ili da se odjeljenjima na crnogorskom uvede, makar kao izborni predmet, albanski jezik. Sve ostalo je neravnopravan odnos prema učenicima iste škole, a to je sušta suprotnost temeljnim načelima našeg obrazovnog sistema.
