Priča mog poznanika, profesora, ide ovako: Bio je to vrlo težak period za mene i moju porodicu. Dvoje dece u vrtiću, supruga pokušava da pokrene sopstveni posao (u toku tih pokušaja ne prihoduje baš ništa), a ja pokušavam da radim uporedo još nešto pored ovog u školi ne bi li pregurali do sledeće plate. Zima – čini se beskrajno duga – verovatno zbog toga što se grejemo na struju. Pretrpavam se slabo plaćenim dopunskim poslom i ne stižem sve da završim kući. Ulazim u sivu zonu – počinjem da se tom dopunom bavim u toku nastave. Pošto držim časove Praktičnog rada, verujem da će sve funkcionisati. Žongliram. Deo vremena u toku blok nastave radim sa đacima, a deo ih puštam da se snalaze i radim nešto drugo. Naporno je. Atmosfera u učionici je teška zato što se ja loše osećam. Prvenstveno zbog toga što sam inače vrlo posvećen nastavi, pa me ovo boli. Bez najave i kucanja direktor ulazi u učionicu i kaže: „Pođi sa mnom.“ Bilo mi je jasno da sam se okliznuo. Još da vidim koliko će boleti pad. U kancelariji samohrana majka, zamenica direktora, direktor i ja. Majka je vrlo ljuta. Nezadovoljna je kako radim sa decom. Vadi rokovnik. Čita mi iz njega moje izjave od pre nekoliko meseci sa sve datumom. Po jednu rečenicu bez konteksta. Optužuje me za nekorektan odnos prema đacima. Prihvatam da sam to nešto možda i rekao (realno se ne sećam jer je bilo davno), ali van konteksta je bezvredno. Ima i situacija kojih se sećam: Zašto nisam pohvalio njeno dete kada je odlično uradilo domaći? Zato što ga je donelo sa mesec dana zakašnjenja. Nastavlja. Kaže da sam hladan i distanciran prema učenicima. Ima istine. Zbog situacije u kojoj sam deluje neizbežno. Pokušavam da je prekinem, ali mi direktor ne dozvoljava. Kaže roditelj ima pravo da se žali. Sedim i slušam u neverici još neko vreme. Sada mi je već fizički vrlo loše. Ustajem da izađem. Direktor viče: 'Sedi, ne dozvoljavam da izađeš'! Sedam. Direktor u potpunosti i nekritički staje na stranu majke. Sada me grde oboje. Razumem ga – niko ne voli inspekciju, a nju je procenio kao osobu koja će ih zvati svako malo ako ne dobije zadovoljenje odmah sad. I to će ih zvati mnogo puta. A kad krenu da dolaze, ko zna šta će sve još da pronađu po školi. Uhvaćen između dve vatre ćutim jer se nadam da će tako kraće trajati. U jednom trenutku nastupa dugo očekivana tišina. Gotovo je. Samleven, ustajem, i pre nego što napustim prostoriju poželim majci sve najbolje u životu, iskreno i iz duše. Ako je meni teško sa mojom porodicom gde nas ima dvoje odraslih, kako li je tek njoj, samoj sa dvoje dece. Ostavljam je zbunjenu i odvlačim se do učionice da ližem rane. Lako zamenljiv, imam razumevanja za svačiji interes, a voleo bih i da se neko iskreno zainteresovao za moj. Voleo – završava svoju priču za Školegijum Srđan Plavšić, profesor grafičkog dizajna iz Beograda.
Priča ovog profesora potaknula me da pažljivije istražim odnos nastavnik-roditelj jer veliki broj nastavnika i nastavnica danas ima problema u komunikaciji i saradnji sa roditeljima. Naime, roditelji često dođu u školu uvjereni da je jedina krivica za lošu ocjenu koju je njihovo dijete dobilo nastavnička. Stoga sam razgovarao sa nastavnicima i nastavnicama koji nemaju problema u komunikaciji sa roditeljima kako bi onima koji imaju eventualne poteškoće svojom dobrom praksom pomogli u prevazilaženju istih. Također, ovim člankom želim i roditeljima koji ponekad postupaju ishitreno ukazati na širu sliku problema i detaljnije ih uputiti u nastavničku perspektivu. Jer i nastavnicima se – kako potvrđuje i Srđanov primjer – i van učionice dešava život.
Pitanje načina razgovora s roditeljima formalno-pravno nije uređeno. Nastavnik bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti iz Sarajeva, Namir Ibrahimović, za Školegijum je kazao da ne postoji Pravilnik koji regulira i(li) modelira razgovor između roditelja i nastavnika. Nastavnici i razredne starješine imaju obavezu razgovarati s roditeljem. Roditelj je po zakonu obavezan dolaziti na roditeljske i informativne sastanke s razrednim starješinom, a može zatražiti i razgovor s predmetnom nastavnicom ili nastavnikom. Ibrahimović za Školegijum objašnjava da se razgovori s predmetnim nastavnikom traže najčešće u slučaju neprimjerene komunikacije nastavnika s učenikom, odnosno učenicom, ili ukoliko učenica ima ocjenu nižu od one koju roditelj očekuje. Škole internim Pravilima mogu regulirati podrobnije načine razgovora, kreirati formulare, tražiti da nastavnici vode podrobniju dokumentaciju, ali to sve spada u formalni nivo koji služi prije svega paranoičnoj pretpostavci da će roditelji tužiti školu i da zbog eventualnog sudskog procesa (kojih u praksi skoro da nema) treba imati dokumentaciju koja će potvrditi da je škola uradila sve u skladu sa Zakonom i pravilnicima – kaže Namir Ibrahimović.
Nastavnički fakulteti trebali su ponuditi alate, znanja, informacije i načine kako da se nastavnice nose sa nezadovoljnim roditeljima u svakodnevnoj praksi. Svi naši sagovornici su potvrdili da o ovom pitanju nisu ništa učili tokom studija, pogotovo ne iz predmeta metodike ili pedagogije. Pišući ovaj članak sjetio sam se svog profesora metodike i jedne jedine njegove rečenice o ovoj temi. Najveći problem u radu u školi će vam biti roditelji, a od roditelja najveće probleme će vam zadavati roditelji prosvjetni radnici.
Fahrudin Bičo, nastavnik geografije iz Sarajeva, kaže da je dobra komunikacija sa djetetom i obrazloženje ocjene prvi korak u suzbijanju mogućnosti dolaska ljutitog roditelja u školu: Kada djeci na uljudan način objasnite zašto su dobili određenu ocjenu, ostavit ćete odmah manje prostora da se dijete, i dalje nezadovoljno ocjenom, ali svjesno sada svojih propusta, žali roditeljima. Sve pismene radove nastavnik Bičo čuva i po nekoliko godina, a oni su najbolji dokaz koliko je učenik zapravo znao. Haris Husić, profesor informatike iz Sarajeva, u razgovoru za Školegijum ističe da nije rijedak slučaj da roditelji izrevoltirani nekim drugim (životnim) problemima dolaze da te probleme i prisutnu negativnost usmjere na nastavnika. I on napominje da je ocjenjivanje učenika javno i da je svaki nastavnik dužan prilikom ocjenjivanja obrazložiti ocjenu. Naši pedagozi, pa i mi nastavnici, prolazimo redovne radionice kroz stručno usavršavanje nastavnika na kojima se obrađuju teme aktuelne problematike. Koristeći stručne časopise kao što su „Didaktički putokazi“ svaki nastavnik ima mogućnost da nadogradi svoje znanje kroz iskustva drugih nastavnika. Profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti Adila Salibašić također nema problema u komunikaciji i saradnji sa roditeljima jer nastoji biti transparentna i postaviti objektivne parametre. U Pravilniku o ocjenjivanju stoji jasno da ocjena mora biti javna. Također, trudim se prema djeci odnositi s poštovanjem i sve to smanjuje mogućnost žalbi. Isto je i sa roditeljima; kad obrazložiš ocjenu, imaš „crno na bijelom“ (testovi su tu najbolji), daš jasno do znanja da ti je dobrobit djeteta na prvom mjestu, malo ima pritužbi. Opet, imam i dosta dobru djecu – ističe za Školegijum profesorica Salibašić.
No, i pored uljudnog pristupa djeci, postoji veliki broj roditelja koji ne žele da vide svoju ili djetetovu krivicu u lošem uspjehu pa svu odgovornost svaljuju na nastavnika. Jelena Bratić u članku od Jedinice do nastavnice ukazuje na još jedan aspekt odnosa roditelj-nastavnik-učenik, a čija se suština ogleda u tome da dijete roditeljima neće uvijek reći istinu jer se možda plaši reakcije ili kazne koja bi mogla da uslijedi. Jelena u članku poručuje roditeljima sljedeće: Jedno je sigurno: jedno isto dete će se u prisustvu roditelja ponašati na jedan način, drugačije pred nastavnicima i na potpuno treći način kada je sa drugarima. U to sam se mnogo puta uverila.
A onda dođe roditelj i kaže kako ima „puno poverenje u svoje dete“ jer „on/ona meni uvek govori istinu“. Važi, naravno. Tako da, pre nego što se „naoštrite“ i krenete da tražite pravdu u školi, razmislite o svemu ovome, a onda se i zapitajte:
- Da li tako idete u banku, pa se službenicima mešate u obračunavanje kamate ili rate koju treba da platite? Možda ste izračunali kod kuće onako kako mislite da treba, bez obzira na to što niste ekonomista.
- Da li biste ispravljali hirurga koji vam operiše neku dragu osobu? Možda ste u serijama gledali kako se to radi pa znate bolje, iako niste lekar.
- Da li biste išli da se svađate sa policajcem i instruktorom kad vam dete ne položi vozački ispit? Možda ste se vozili sa detetom po parkingu...što se vas tiče, savršen je vozač!
Ne biste?! Odlično! Ne mešajte se ni nama u posao. Da napomenem, ima situacija kada roditelj treba da reaguje ukoliko primeti da se sa detetom dešava nešto (u bilo kom smislu) čudno. Tome služe i određene službe i timovi u školi. Ali, ovde je reč o roditeljima koji svoju decu štite od sticanja znanja i radnih navika. Zbog čega to radite? Zar ne znate da je znanje JEDINI kapital koji nikada niko ne može da im oduzme?!
Namir Ibrahimović u zaključku na ovu temu ističe da istraživanja potvrđuju kako zajednički rad roditelja i škole donosi bolje rezultate u učenju djece. Iz ličnog iskustva mogu reći da u pravilu redovan dolazak roditelja na informativne razgovore i konsultacije s predmetnim nastavnicima poboljšavaju rezultate učenja. Osim nastavnika, dodatnu edukaciju bi trebalo da imaju i roditelji kako bi im se objasnilo na koji način mogu pomoći školi u odgoju i obrazovanju njihovog djeteta. Postoje situacije i primjeri kada roditelji trebaju reagirati kako bi zaštitili dijete od samovolje, neprofesionalnosti i neljudskosti pojedinih nastavnika i nastavnica. Ali, otvorena komunikacija, sagledavanje problema te neishitreno donošenje odluka prvi su koraci ka dobroj saradnji roditelja i nastavnika što bi trebao biti ideal svakog odgovornog roditelja i odgovornog nastavnika koji žele da se nađu na istom mjestu – najboljem interesu djeteta. A do najboljeg interesa djeteta se dolazi ostavljanjem privatnih problema po strani, posvećenošću, pravednošću, marljivošću, otvorenom komunikacijom. Ali, ponekad se i nastavnicima desi život pa bi možda roditelji trebali uzeti i to u obzir, kao što bi i nastavnici trebali biti senzibilni prema životu koji se desi njihovim učenicima i učenicama van učionice. Roditelji se danas, također, najčešće i skoro jedino žale na nastavnika kada djetetu da ocjenu manju nego što oni misle da dijete zaslužuje. A toliko je stvari u današnjem obrazovanom sistemu na koje bi roditelji trebali usmjeriti svoj bijes, gnjev i kritiku. Roditelji bi se, recimo, mogli mnogo žustrije, glasnije i organizovanije žaliti političarima na vlasti odgovornima za loše udžbenike, ispolitizirane i ideologizirane nastavne sadržaje te opći cilj obrazovanja u BiH danas koji se ogleda u tendenciji da djeca iz škole izađu kao dobri Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, a ne kao dobri ljudi.
