Što duže radim u školi, nastavni proces sve više doživljavam kao izuzetno vrijedan umjetnički poduhvat – i umjetnik i nastavnik stvari gledaju iz različitih uglova i perspektiva, a biti umjetnik/nastavnik daje slobodu da se posao radi drugačije, jer se umjetnik ne boji probati nešto novo. Nažalost, pritisci, odgovornosti, nerealna očekivanja okoline, orijentacija đaka samo na ocjene, ali i niska i neredovna primanja, mogu umanjiti tendenciju ka kreativnosti ili čak volju za ostankom u ovoj profesiji.
Prije nekoliko dana ozbiljno sam razmišljala o promjeni zanimanja. Razmišljala sam da položim razliku ispita za inženjerski smjer na odsjeku za fiziku ili da završim neku IT akademiju i počnem programirati, a razmišljala sam i o upisu u visoku školu za fizioterapeuta...
Možda je to čudno jer se trenutno u ovom poslu nalazim daleko od početka – nakon 25 godina rada u obrazovanju prilično sam daleko i od penzije. Osim toga, smatram da sam napravila vrijedne i inspirativne projekte, iza mene je mnogo stručnih radova i članaka objavljenih u raznim obrazovnim magazinima i portalima, učesnica sam brojnih seminara i konferencija, ambasadorica mnogih međunarodnih projekata za Bosnu i Hercegovinu... Tako radim jer to volim.
Da se razumijemo, i dalje u sitne sate dovršavam projekat Radon Free Zone koji ne prođe na lokalnom konkursu jer nije napisana izjava da neću uzeti sredstva od još nekog, što je, po mom mišljenju, klasična dlaka u jajetu; u ranu zoru ustajem kako bih pročitala e-mailove i odbijenicu ministra Zeničko-dobojskog kantona za provođenje projekta Naučnik na jedan dan, na koji su se djeca javljala bez mentora, ili da pomognem đacima da se prijave na Internacionalno takmičenje u astronomiji i astrofizici, iako nikad nisam dobila podršku Ministarstva obrazovanja USK, kojem su i organizatori slali e-mailove; da tješim učenice prvakinje svijeta u Owlypia takmičenju koje nikad niko od nadležnih nije pozvao da se bar uslika s njima i pokupi za sebe predizborne bodove, dok se pitam treba li da se čudim ako više ne žele da učestvuju....
Da ne dužim... Nakon 25 godina rada u obrazovanju došla sam u situaciju da životarim uz pomoć majčine penzije, jer od svoje plate – koja je procentualno manja za iznos časova koji mi nedostaju do norme, a i topli obrok je skresan – ne mogu živjeti, kao ni od volonterskog rada za srcu i dušu. Moja norma je 19 časova fizike, do pune mi nedostaju tri časa, nemam razredništvo i zbog toga gubim od 250 do 300 KM plate.
Istini za volju, mogla sam normu dopuniti javljanjem na preostale sate u školi u nekom dalekom selu u okolini Sanskog Mosta ili Velike Kladuše ili u osnovnoj školi u Bihaću, ali nisam jer dan za dopunu norme podrazumijeva organiziranje prevoza do tamo i nazad, rasporedi u školi najčešće su prilagođeni starosjediocima i stalno zaposlenima, i bih mogla zbog dva časa u toj dopunskoj školi ostati šest sati. Nisam – zbog ovih 25 godina u obrazovanju, zbog svih volonterskih ambasadorskih funkcija koje sam prihvatila kako bih obrazovanje u BiH digla na viši nivo, barem iz vlastitog ugla gledanja. Nisam – zbog spoznaje da je dignitet i kredibilitet profesorica i profesora u našem društvu duboko potkopan.
Postali smo ratnici svjetlosti u borbi za normu: usredsređuje svoju pažnju na mala čuda svakodnevnog života i ako je u stanju da prepozna šta je lijepo, to je zato što nosi ljepotu u sebi, jer svijet je ogledalo i svakom čovjeku vraća odraz njegovog vlastitog lica.
Jesmo li sami za to krivi jer smo se prepustili nametnutoj bujici društvenih dešavanja čija se koplja lome na nastavnikovim leđima?
Sjetimo se na trenutak šta stjuardesa kaže prije nego avion polijeće: Prvo stavite vlastitu masku za kisik, a zatim pomozite drugima. A mi... Morali smo sami nešto učiniti za naše vrednovanje, zaštitu kredibiliteta i motivacije, ali i percepcije društva prema našoj profesiji. Zaista se sve češće ne osjećam cijenjeno i podržano. Desilo mi se da me bivša učenica, sada doktorica medicine, zamolila da je persiram, kao eto neće ona zamjeriti i ako to ne uradim, ali bi voljela.
Iako svakodnevno pokušavam stvoriti dobre građane i građanke za budućnost ove zemlje, često to nije dovoljno: moje kolege i ja još uvijek smo samo učitelji ili profesorčići. Koliko puta ste čuli: Vi ste nastavnik? Sigurno je lijepo imati slobodno ljeto! Ili: Šta hoćete, pa vi imate slobodno vrijeme i za zimske praznike! Iako je slobodno vrijeme lijepo, oni što tako govore ne razumiju da za to slobodno vrijeme mi imamo poslove profesionalnog usavršavanja i administraciju. I iako možda na kraju dana nećemo sa sobom ponijeti školske zadatke, uvijek smo na dužnosti. Rodica iz Sarajeva nedavno mi je pričala da njen muž zna poimenično sve đake iz njenog razreda, koje ocjene imaju, gdje sjede i kakvo vladanje imaju. Ona svoj posao nesvjesno donosi kući i prepričava dešavanja u školi i razredu.
Nikad ne odbijamo odgovoriti na pitanja učenica i učenika o zadatku, kako god i kad god došla – na e-mail ili Viber, Messenger, Instagram... Pomislim da im možda samo treba neko s kim će razgovarati.
Stres i pritisak koji proizlaze iz posla postaju sve veći jer se od nas očekuje da radimo više, uz manje vremena i manje finansijske podrške. Svake godine se na naše obaveze doda nešto više, a ništa ne dobijemo zauzvrat. Odnedavno nastavnice same popunjavaju šihtericu ili evidenciju prisustva na poslu, što može učiniti da se osjećaju zatrpano administrativnim poslovima, a to opet dovodi do većeg stresa i razmišljanja o svim nedovršenim obavezama koje tek trebaju završiti. Ponekad osjećam kao da mi krešu krila stalnim obavezama predavanja na potpis kurikuluma, mjesečnih i godišnjih planova lekcija, iako su korišteni materijali i ideje od prošle godine bili dobri, a čak ni elektronska forma nije prihvatljiva jer mora postojati pisani potpis nadležne osobe u školi... Plate nastavnika nisu sjajne, pogotovo kad se upoređuju s drugim profesijama koje zahtijevaju sličnu količinu obrazovanja i obuke. Osim toga, zbog budžetskih ograničenja mnoge nastavnice troše vlastiti novac na sredstva za rad u učionicama. Nerijetko smo izloženi i rizicima koje sa sobom nosi fizička borba između učenika ili učenica, što je dodatni pritisak za normalan tok nastave, ali i na emocije nastavnika.
Pretražujući iskustva učitelja u svijetu i njihova razmišljanja o našem poslu, naišla sam na zanimljivu priču jedne anonimne učiteljice.
Kada bi pravili film o mom životu i učiteljskoj karijeri, glumica koja bi igrala moju ulogu morala bi staviti tamne krugove ispod očiju i ne bi trebala glumiti da je tako prokleto vesela! Mora biti blijeda i na sebi imati odjeću od jučer. Možda će režiser izgledati uvrijeđeno na minutu, ali objasnit ću da smo većinu noći budne – prepravljamo svoje planove lekcija jer je uprava opet promijenila format, a sada želi doslovno 20 stranica planova lekcija sedmično. Ocjenjivala sam zaostale pismene zadaće 3. razreda. Planirala sam izlet, iako nemamo novca, zbog čega sam morala napisati projekat i zamoliti roditelje da plate pola. I, usput, usred noći nazvali su me neki od učenika jer su imali pitanje o domaćoj zadaći, i mislim da je to uredu – bilo je tek jedan ujutro, piše anonimna nastavnica.
Prema jednom istraživanju Washington posta, nastavnik u prosjeku sedmično radi 53 sata, a godišnje iz svoje plate izdvaja više od 500 dolara za potrebe nastave.
Mislim da se sve ovo odnosi i na nas (krede u boji, flomasteri, posteri, programi), samo niko to nije istražio ili procijenio.
