Veliki broj istraživanja upozorava da je nivo obrazovnih postignuća u padu u svim segmentima obrazovanja u zemljama engleskog govornog područja (Stopgradeinflation.ie; OECD izvještaji iz 2007. i 2014. godine). Nedavno je britanska delegacija nastavnika i nastavnica matematike posjetila Šangaj, s ciljem da utvrdi zašto kineska djeca na međunarodnim testovima postižu za 30 % bolje rezultate od britanske. Zaključili su da uspjeh kineske djece leži u metodama podučavanja, istim onim koje su u Velikoj Britaniji i Irskoj napuštene prije nešto više od 40 godina. Istraživanja koja sam uspio pročitati ukazuju na to da su novije metode izrazito inferiornije u odnosu na one koje smo napustili.
U Kini se koristi tradicionalna metoda podučavanja kompletnog razreda, gdje nastavnice stoje pred tablom i cijelom razredu predaju unaprijed isplanirano gradivo/lekciju, nakon čega đake testiraju postavljajući im pitanja, a uz sve to brinu se i o disciplini na časovima. Ovo je bila standardna metoda u Irskoj sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su se obrazovni stručnjaci i stručnjakinje, zbog njene autoritativne prirode, počeli zalagati da se ona ukine i da se uspostavi pristup koji će se fokusirati na svako dijete pojedinačno, i gdje će djeca sama otkrivati znanje. Brzina kojom su djeca usvajala gradivo ovisila je o njima samima; radila su samostalno ili u malim grupama, sa jako malo instrukcija, i uz nastavničku pomoć, ako im ona zatreba.
Novije metode ne podrazumijevaju memoriziranje (kao u slučaju tablice množenja) ili računanje napamet, a djeci daju kontrolu nad onim što se dešava na času, tako što se učenje zasniva na njihovim interesovanjima. Informacije koje se predaju predstavljaju se 'preferiranim načinima učenja' (vizuelno, čulno ili putem pokreta), a đake se neprestano hvali. Ovakve su metode intuitivno primamljivije, ali postoji jako malo empirijskih dokaza da su uspješne.
Naučne studije, kao što je ona koju su predstavili Paul Kirchner i saradnici 2006. godine u magazinu Educational Psychologist, došle su do zaključka da su nove metode manje uspješne u prenošenju znanja od onih iz prošlosti. Uprkos njihovim zaključcima, akademski edukatori i edukatorice uspješno se odupiru vraćanju metode podučavanja cijelog razreda. Danas se, međutim, situacija postepeno mijenja. Nakon posjete Šangaju, britanski ministar obrazovanja Nick Gibb je za Mail on Sunday izjavio: Bilo bi odlično kada bi se, posebice na časovima matematike, biologije i hemije, ponovo uspostavio metod podučavanja kompletnog razreda.
JE Stone (Education Policy Analysis Archives, 1996) navodi kako su se metode podučavanja koje se fokusiraju na svako dijete pojedinačno razvile iz obrazovne doktrine koja se naziva developmentalizam, a koja predstavlja jednu vrstu romantičnog naturalizma, gdje se prirodni razvoj stavlja u centar procesa. Ona se već odavno ukorijenila u obrazovanju nastavničkog kadra, zbog čega se većina nastavnika i nastavnica najčešće protivi bilo kakvim metodama koje nisu kompatibilne sa prirodnim razvojem djeteta.
Britanski Sutton Trust je u oktobru 2014. godine objavio pregled preko dvije stotine istraživanja čiji je cilj bio identificirati elemente sa najvećim brojem dokaza o uspješnosti nastavnog procesa. Također je ukazao na ustaljene prakse koje nisu naučno utemeljene i koje mogu biti štetne. Prečesto hvaljenje i puštanje da djeca sama otkriju ključne ideje, grupisanje đaka na osnovu njihovih sposobnosti ili predstavljanje informacija na osnovu preferiranih stilova učenja – neke su od takvih praksi.
Prema Kirschneru, ako uzmemo u obzir arhitekturu ljudske kognitivne strukture kratkotrajne i dugotrajne memorije, pokazuje se da je metoda koja se fokusira na svako dijete pojedinačno i koja tokom podučavanja zagovara minimalno miješanje nastavnica ne može voditi uspješnom učenju. Kratkotrajna memorija je dominantna kognitivna struktura. Vještine rješavanja problema oslanjaju se na sveobuhvatno iskustvo koje je pohranjeno u dugoročnoj memoriji. Cilj podučavanja jeste doprinijeti dugoročnoj memoriji, i stoga, ako joj ne dodamo ništa, ništa nismo ni naučili.
Radna memorija u stanju je procesirati mali broj elemenata i skoro sve informacije koje su u njoj pohranjene a koje se ne koriste, jako se brzo izgube. Kada koristimo metode koje podrazumijevaju minimalnu nastavničku pomoć, krećemo sa pretpostavkom da radna memorija nema ograničenja kada procesira nove informacije. S druge strane, metoda podučavanja cijelog razreda za cilj ima pružiti određene informacije o tome kako kognitivno manipulirati informacijama i pohraniti rezultate u dugoročnu memoriju.
Akademski edukatori koji kroje metode podučavanja kao da ne mare za naučne dokaze. Radije biraju romantični naturalizam koji odgovara lijevoliberalnoj filozofiji. Da se medicina, kojim slučajem, razvila na osnovu informacija koje nam pruža naturalizam, danas ne bismo mogli uživati u dobrobitima pronalazaka kakvi su, recimo, antibiotici ili vakcine.
William Reville je emeritus profesor biohemije na koledžu Cork University.
Prevela: Merima Dervišić
Originalni tekst: The reason why modern teaching methods don’t work.
