Većinu modernih, visoko tehnologiziranih zdravstvenih sustava zahvatila je snažna birokratizacija, a na dehumanizaciju medicine ne žale se samo pacijenti već i zdravstveni radnici. Zdravstveni radnici često pate od visoke razine stresa, te sagorijevanja na poslu (burnout). Velikom broju pacijenata koje obrade u radnom vremenu liječnici više ne uspijevaju pružiti potrebnu pažnju kao pojedincima, zbog čega se onda pacijenti sve više okreću alternativnim tretmanima, i sve više posežu za tužbama protiv zdravstvenih radnika.
Zato se posljednjih godina sve više govori o humanističkoj medicini kao posebnoj medicinskoj grani. Humanistička medicina, zvana još i medicina temeljena na vrijednostima, interdisciplinarno je područje kliničke medicine (tj. medicine koja se odnosi na neposredan kontakt liječnika s pacijentom) fokusirano na rješavanje problema suvremenog zdravstva. Temeljna načela humanistike medicine su otvorena komunikacija, uzajamno poštovanje, te emocionalna povezanost liječnika i pacijenta, što se naziva zdravstvenom skrbi usmjerenom na odnos ili usmjerenom na pacijenta, za razliku od skrbi usmjerene na slučaj ili usmjerene na bolest.
Da li je medicina humanistika
Pridjevak humanistički uistinu zvuči neobično ovako postavljen uz medicinu; humanost je nešto što se smatra njenim unutrašnjim svojstvom. A ipak, medicina se ne ubraja u skupinu humanističkih, već primijenjenih nauka, dakle, u istu skupinu kao i primijenjena matematika ili kompjuterska tehnologija. Uistinu, medicina se bavi primjenom nevjerojatno širokog spektra naučnih i tehnoloških rješenja: primjerice, umjetne očne leće razvijene su na osnovu materijala za prozorska okna u avioindustriji, slikovna dijagnostika (rentgen, ultrazvuk, MR, PET-CT...) nastala je na osnovu otkrića fizike, većina modernih lijekova razvijena je zahvaljujući napretku kemijske tehnologije; informatički ekspertni sistemi koji pomažu u dijagnostici razvijeni su na osnovu dostignuća statistike, a ne poznavanja tananih prevoja ljudske duše. Uistinu, slaba je korist u medicini od humanističkih znanosti kao što su, na primjer, filozofija, pravo, povijest ili književnost. Jednim od najviših dostignuća medicine smatra se tzv. medicina temeljena na dokazima (evidence-based medicine, metoda dosljedne primjene najboljih dostupnih dokaza u donošenju kliničkih odluka); s druge strane, humanističke nauke oslanjaju se prvenstveno na analitičke, kritike i spekulativne metode.
Mjesto odvajanja medicine od humanističkih znanosti obilježeno je spisom čovjek stroj (L’homme machine) francuskog liječnika Juliena Offraya de La Mettriea, ujedno filozofa i jednoga od prvih materijalista francuskog prosvjetiteljstva. Dok je kao vojni liječnik gledao kako se nevoljno trzaju mišići u otvorenim ranama besvjesnih vojnika, podsjetilo ga je to kako obezglavljeno pile još može trčati po dvorištu i zaključio je da tijelo funkcionira slično stroju, a misli da imaju svoj tjelesni uzrok.
Od tad pa sve do danas medicina shvaća liječenje mehanicistički, kao svojevrsno popravljanje pokvarenog stroja. Takvo poimanje tijela odražava se i u liječničkoj frazi kojom se obilježava završetak aktivnog liječenja uznapredovale neizlječive bolesti: Više se ništa ne može učiniti. Ta fraza zapravo znači da se bolest više ne može izliječiti. Ipak, nije istina da se više ništa ne može učiniti jer se i takvom, neizlječivom pacijentu može nastaviti pomagati, i to ne samo medicinski već i psihološki, socijalno i spiritualno.
Medicina bolonjeze
Mehanicističko poimanje čovjeka posljednjih decenija zahvatilo je i medicinsku nastavu. Temeljna zamjerka koju se može staviti na bolonjsku metodologiju poučavanja medicine jest da tretira i studenta kao stroj.
Američki šezdesetosmaš i mirovni aktivist Jerry Rubin sarkastično je opisao rezultate takvog načina poučavanja koji je američke studente zadesio nekoliko decenija ranije nego evropske:
Škole su nastavak učenja da se koristi zahod. Polaganje ispita je kao obavljanje velike nužde. Zadržavaš to tjednima, memoriraš, i samo čekaš da dođe pravo vrijeme. Kad taj pravi čas dođe, ti sjedneš na zahod.
Ah! Oh!
Koji divan osjećaj!
Pokakali ste se baš prema rasporedu – za ocjenu. Kad ispiti završe, um ti je potpuno rasterećen. Otarasio si se svih sranja kojima je tvoj jadni mozak bio začepljen.
Konačno se možeš opustiti.
Papir na kojem si ispisao svoj pismeni ispit, jest toaletni papir.
(Jerry Rubin: Do It! Simon and Schuster, New York 1970.)
Loše posljedice poučavanja na način punjenja u točno određenom trajanju i pražnjenja na ispitima u točno određeno vrijeme, osobito su drastične u učenju medicine. Naime, učenje medicine veoma se razlikuje od drugih struka: studentima ekonomije, prava – to jest, studentima većine drugih studija, učenje teorije je primarno. Medicina, pak, kao praktična struka, uči se kroz praksu. Učenje prakse, pak, zahtijeva svoje vrijeme jer to nije upisivanje podataka na kompjuterski disk, već biološki proces, posebna vrsta rasta. Učenje znači da sinapsama među stanicama u mozgu treba vremena da niknu, razviju se i učvrste – upravo kao da se radi o rastu biljke.
Nijednom instruktoru vožnje ne bi palo na pamet da obaveznih trideset sati vožnje sabije u pet dana po šest sati jer zna da je to besmisleno: iako se tehničko rukovanje komandama vozila nauči za sat vremena, upravljanje vozilom u prometu je kognitivni, dakle biološki proces, koji iziskuje neusporedivo više vremena da se njime ovlada, ali ne vremena kondenziranog, već raspoređenog kroz dulji period. Što može naučiti student medicine koji u jednom danu ima osam sati vježbi iz oftalmologije da bi na njima savladao, na primjer, rukovanje oftalmoskopom – prosudite sami.
Pa i kad je klinička nastava razumno organizirana, često je koncipirana tako da na neprimjetan način trenira studenta da se prema pacijentu ophodi mehanički. Na sve većem broju medicinskih fakulteta u svijetu glavnina komunikacije između studenata i nastavnika odvija se elektronskim medijima, a nastava je virtualizirana i depersonalizirana: na trenažerima, mehaničkim pacijentima, pa čak i posebno uvježbanim glumcima koji glume pacijente. Nesumnjivo, takva vrsta nastave veoma je korisna za uvježbavanje kliničkih vještina, primjerice oživljavanja, kirurških i endoskopskih zahvata i sl. Međutim, zdravstveni radnik mora ovladati određenim socijalnim i psihološkim vještinama, što nije moguće osim u stvarnom svijetu, to jest u radu sa stvarnim pacijentima i kroz suočenje s njihovom stvarnom patnjom.
Ono što studenti dobro nauče kroz ovakav mehanicistički pristup jest da je na svaki bolestan organ kojega bi se elegantno moglo tretirati kakvim tehnomedicinskim postupkom, pričvršćena jedna ogromna gnjavaža, a to je pacijent. Slično tome, studenti su postali velika gnjavaža pričvršćena na memorije koje nastavnici moraju istrenirati da se uredno pune i prazne.
Uz krevet umirućeg
Ipak, proces rehumanizacije medicine, a time i medicinskog poučavanja, dobiva sve veći zamah, i to na samom rubu medicine: uz krevet umirućega, u točki kad se više ništa ne može učiniti. Prije trideset godina začela se palijativna skrb, struka koja se ne bavi liječenjem, već stručnim pomaganjem ljudima na kraju života: ublažava im bolove i druge tegobe, pruža im socijalnu, psihološku i spiritualnu potporu, odnoseći se prema takvim ljudima kao prema cjelovitim ljudskim bićima, a ne kao bolestima ili medicinskim slučajevima.
U Tuzli, a nedavno i u Rijeci, otvorene su prve ustanove za palijativnu skrb. Iako valja malo pričekati da razraste i učvrsti se, sjeme je niknulo.
(Nastaviće se.)
Studenti koji ne kažu ping: Previše teorije, a premalo
prakse ping Na vježbama se radi uglavnom se stoji po hodnicima ping Doktori imaju premalo vremena za studente ping 135 studenata, a optimum bi bio 50 ping Na kirurgiji u dva mjeseca nisu naučili niti oprati ruke ping Polovicu vremena čekaju na hodnicima ping Satnica je ispunjena, ali slabim sadržajem, npr. čekanjem ping Bolji je bio stari način ping Vježbe počinju prvi dan, isti dan kad i predavanja ping Nema hijerarhije važnosti informacija ping Kad dobiju diplomu, neće znati ključne, osnovne strane, boje se da neće prepoznati infarkt ping Prve tri godine bile su bolje organizirane. No, vježbe su više služile nastavnicima da bi ih ocjenjivali nego da bi studenti nešto naučili, jer su bili u stalnom strahu ping Nismo naučili, nismo vidjeli, nismo radili ping Staž je skraćen na pet mjeseci ping Kako izgledaju dobre vježbe: asistent nadgleda pacijenta dok radi, inače student nema prilike uvjeriti se da radi ispravno ping Drži ih se na vježbama iako samo gube vrijeme, nakon toga dođu kući umorni da bi učili za ispite ping Zašto nisu dobre vježbe koje traju 8 sati: jer moraju učiti i nakon toga ping Rupe u rasporedu, npr. nastava do 12, pa onda u 15, u međuvremenu gluvare ping Klin. vježbe trebale bi trajati od 10 do 15h, jer do 10 sati su asistenti u viziti ping Neefikasnost ping Nedosljednost u načinu provjere znanja ping Inzistiranje na prisutnosti na nastavi, a nema dovoljno mjesta za sjedenje. Poneki po 3-4 sata sjedili su na podu ping Predavanja su loša. Šest sati predavanja u komadu izaziva prezasićenost. Optimalno bi bilo do 4 sata, ili 3 ORL i 3 oft ping Rijetki video i audio materijali ping ping ping ping ping ping
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite Školegijum na trafikama.)
