Program predškolskog odgoja i obrazovanja u Kantonu Sarajevo zastario je. To se pokazalo analizom stanja predstavljenog u Strategiji razvoja obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo za period 2017-2022. godine. Program odgojno-obrazovnog rada s djecom predškolskog uzrasta strukturiran je nalik predmetima u osnovnoj školi, umjesto da ciljevi rada budu usmjereni na sveobuhvatan razvoj ličnosti djeteta: fizički, socijalno-emocionalni, intelektualni, te razvoj govora, komunikacije i stvaralaštva. Stoga se zahtijeva da reformiranje programa bude prioritet. Pedagogice i stručnjaci iz ove oblasti već nekoliko godina savjetuju uvođenje grupa miješanog uzrasta u vrtiće i izradu dokumentacija obrazovnog i razvojnog procesa svakog pojedinačnog djeteta.
Lako je, međutim, postaviti zahtjev za većim standardom, dok je provesti ga pod nemogućim uslovima već teža stvar. To se pokazalo i u Njemačkoj, gdje se nalaže da na jednog odgajatelja dođe u prosjeku sedmero predškolske djece ili troje djece u jaslicama. U miješanoj grupi sa, recimo, 25 djece trebaju raditi barem četiri odgajateljice. To je ideal koji se ni tamo ne može realizirati. Pomisao da bi se to u Kantonu Sarajevo uskoro moglo ostvariti, gdje u grupi s istim brojem djece istog uzrasta u prosjeku radi samo jedna osoba, jeste sigurna šega. Ovdje, gdje ne postoji dovoljna infrastruktura i gdje je manjak kadra, gdje se formiraju liste čekanja za upis djece, gdje ne postoje statistički podaci koji bi prikazali savremenu sliku o izdvajanjima za djecu predškolskog uzrasta, gdje ne postoji sistemsko upravljanje kvalitetom i njegova kontrola, ne može se ni pomisliti da će se takvi zahtjevi blagovremeno ostvariti.
Njemačka je na prvi pogled primjerna u postavljanju pedagoških ciljeva i zadataka, ali se i ova razvijena država našla pred rastućim pritiskom, izazovima i problemima. Nakon rezultata PISA-istraživanja, početkom našeg tisućljeća rani i predškolski odgoj i obrazovanje u Njemačkoj došli su u žarište javne diskusije. OECD je 2004. godine prvi put predstavio izvješće, prvu međunarodnu procjenu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te države. Tada se pokazalo da je Njemačka, uprkos trudu, još daleko od međunarodnih standarda predškolske pedagogije. Pod hitno se trebalo poraditi na radikalnoj ekspanziji pedagoških ponuda za vrtićku djecu do treće godine, a naročito na ponudama i konceptima za djecu sa socijalnih margina, s poteškoćama u razvoju i posebnim potrebama. U dokumentaciji fondacije Konrad Adenauer iz 2005. godine navodi se da trećina djece iz porodica s niskim primanjima uopće ne posjećuje vrtić, a među njima su pogotovo djeca migranata. Bez pravovremenih ponuda za učenje i savladavanje njemačkog, takva djeca prenose jezičke deficite iz jednog u drugi stupanj obrazovanja, pa se naposljetku nađu u rizičnoj grupi. U izvješću se kritizira činjenica da je stupanj obrazovanja odgajateljica – koje uče na višim stručnim školama, dok država ne nudi univerzitetsko obrazovanje – niži po mjeri međunarodnih standarda, pa je posao loše plaćen. Više je profesorica za japanski jezik, kako navode eksperti OECD-a, nego za pedagogiju. Ne postoje stručni podaci ni statistike o toj oblasti, nisu se vršila istraživanja i evaluacije (pa se fondacija pobrinula da se stvar nadoknadi.) Razlog zašto za pedagoško zanimanje nisu bili popločani akademski putevi financijske je prirode, jer visokoobrazovane odgajateljice zahtijevaju veće plaće, a Njemačka je, po tadašnjim podacima, trošila samo 0,4%, umjesto preporučenih minimalnih 1,0% bruto domaćeg proizvoda na predškolsko obrazovanje.
Savezne države su, između ostalog, reagovale stvaranjem i provođenjem obrazovnih programa koji sadrže oblasti, zadatke i ciljeve obrazovnog procesa. Oni su usmjereni ka sveobuhvatnom razvoju ličnosti, socijalnih vrijednosti i sposobnosti i demokratskom učešću i inkluziji, te su stoga u skladu sa savremenim zahtjevima i standardima. Međutim, nedostaje stručnog kadra, pa i prostora, kako bi se oni proveli u djelo. Prema studiji Njemačkog ekonomskog instituta, nema dovoljno kapaciteta da se u vrtiće primi 300.000 djece mlađe od tri godine. U Bremenu 20% djece ispod tri godine ne dobije mjesto u vrtiću, u Leipzigu se nižu redovi sa hiljadama roditelja na listama čekanja. U Nordrhein-Westfalenu je 15,6%, u Rheinland-Pfalzu 15%, a u Berlinu 3.000 djece bez mjesta zbog manjka prostornih i kadrovskih kapaciteta. S tim u vezi, Wido Geis, stručnjak za porodičnu politiku na Njemačkom ekonomskom institutu, rekao je da su komune otvorile premalo novih vrtića, a da od početka novog tisućljeća sve više roditelja želi upisati djecu mlađu od tri godine u vrtić. Više je djece, a nedostaje 106.500 odgajateljica kako bi se u vrlo različitim radnim okolnostima mogli zadovoljavajuće ispuniti obrazovni programi. Dok je prije deset godina fondacija Bertelsmann priupitala ministarstva obrazovanja saveznih država da li očekuju manjak kadra u vrtićima, skoro nijedna država nije priložila studijsku prognozu, pa stoga nisu poduzimane nikakve mjere.
S obzirom na to da u Njemačkoj od 2013. godine postoji zakonsko pravo na mjesto u vrtiću za svako dijete ispod godinu dana, godišnje se dižu stotine optužbi, a to stvara sistem nejednakosti pri dodjeljivanju mjesta. Logično je da će primatelji socijalne pomoći ili izbjeglice rijetko posegnuti za optužnicom. Najčešće to rade akademičari, koji se u izboru najradije i uzimaju u obzir.
Sa zapada zemlje se, što je rijetko slučaj, gleda sa zavišću na predškolsku oblast bivše Istočne Njemačke. Nove savezne države očuvale su većinu vrtića, za razliku od zapadnih saveznih država. Tako na zapadu, uprkos milijardi koju su uložile savezne instance, samo 17% djece mlađe od tri godine dobije mjesto u vrtiću, a na istoku je to slučaj sa svakim drugim djetetom. Iako je vladala velika nezaposlenost nakon ujedinjenja, većina jaslica i vrtića očuvana je zato što žene bivše Istočne Njemačke žele da rade, za razliku od njihovih istodobnica iz zapadnih zemalja.
Nakon 15 godina u Njemačkoj obrazovnoj politici u predškolskoj oblasti mnogo toga se pokrenulo, ali ostaje sveukupan dojam da je šansa za uspjeh provođenja reformi protraćena. Jörg Dräger, predsjedavajući fondacije Bertelsmann, žali što u zakonu ne postoje standardi koji bi bili jednako važeći na saveznom nivou, a koji bi odlučivali o kadru i opremi, kako bi svugdje bili jednaki omjeri i uslovi rada. On zahtijeva poboljšanje obrazovnog sistema za odgajateljice (koji je često dualan), da obuka bude besplatna, a plaća prikladna, te dobre i atraktivne radne uslove. U posljednjih pet godina porastao je priliv osoblja iz različitih oblasti, što je slučaj i sa nastavničkim kadrom. Najesen prošle godine objavljena je prva studija OECD-a pod nazivom Providing Quality Early Childhood Education and Care, koja je istražila stanje stručnog kadra u devet zemalja. Većina njemačkih ispitanika zadovoljna je svojim nivoom obrazovanja, ali ne i ugledom profesije u društvu, te ima potrebu za daljnjim stručnim usavršavanjem, posebno u pogledu rada s djecom s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju i s djecom kojima njemački nije maternji jezik, a brojka njih u odnosu na Izrael, Norvešku, Tursku, Koreju, Čile, Island i Japan znatno je veća. Rad pedagoga ključan je za kvalitet obrazovanja u vrtićima, pa je potrebno da se odgajateljice bolje plate, kako bi ovo zanimanje postalo atraktivnije.
Odgajateljice u Njemačkoj brinu se za to da im se glasovi čuju, a to postižu štrajkovima i protestima. U tom pogledu se zasigurno trebamo ugledati na njih. U Berlinu je po pozivu roditeljske udruge KitaKrise hiljade ljudi 2018. godine demonstriralo za veće plaće odgajateljicama, bolje radne uslove, nove vrtiće; odgajateljima su se u protestnom maršu kroz glavni grad pridružili roditelji s djecom i plakatima. U Sarajevu se nad vratima vrtića JU Djeca Sarajeva ponekad može naići na plakat vezan za štrajk upozorenja, ali odgajateljice redovno idu na posao. Nije teško zamisliti haos koji bi nastao kada bi se one solidarno sastale i pri štrajku uradile ono što se očekuje – ili bolje reći ne radile što se ne očekuje. A poslije prvog šoka, rano i predškolsko obrazovanje, sa svim njegovim značajem, našlo bi se u žarištu javne pažnje.
