Nema puno razloga za užitak u gledanju stalne muzejske postavke Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu, jedinog muzeja posvećenog historiji obrazovanja na ovim prostorima: klipovi kukuruza u ćošku učionica, tvrde drvene klupe, šibe i mastilo na katedrama, nevesela dječija lica na školskim portretima, udžbenici bez ilustracija, nizanje besmislenih rečenica, učenje napamet, teror krasopisa.
No, ipak, svima koji su u prilici, a obrazovanjem se profesionalno bave, toplo preporučujemo da ga posjete. Nalazi se u u zgradi Učiteljskog doma na Trgu Maršala Tita. Svečano je otvoren u augustu 1901. godine.
Udžbenici za pučke i građanske škole
Stalna postavka podijeljena je u nekoliko cjelina. Na samom ulazu postavljen je model učionice s kraja XIX stoljeća (učiteljica, učenici, klupe i školska tabla) koji će možda ponešto pažnje zadržati djeci posjetiteljima.
No, mada je školski, ovaj muzej nije namijenjen školarcima koliko prosvjetarima, pedagoškim radnicima i svima onima koji se školstvom profesionalno bave.
Njih će možda više zanimati sljedeći dio: vidjet će tu stotinu godina stare udžbenike, žute i raskupusane, u kojima su se krile tajne početnog čitanja i pisanja, računanja napamet, mnogo vjerskih knjižica za najmlađe, ponešto lekcija iz prirodoslovlja, te vrlo zanimljive geografske karte i mape država kojih već odavno nema i koje današnji udžbenici historije jedva da pamte.
Izložene su i dječije sveske i u njima krasopisom kakav danas teško da ima ijedan učitelj, kamoli osnovac, ispisane inspirativne rečenice poput Crkva je da se Bogu moli ili Majčina je hrana najslađa.
Pažljivost – ponešto mlitava
A koje su to školske predmete izučavala ta davna djeca kojih više nema među živima? Odgovor smo pronašli u muzejskom odjeljku u kojem su izloženi dokumenti poput školskih svjedočanstava i nastavnih planova i programa. Vjerovatno se u grobu okreće majka izvjesnog Dragutina Pavića iz Požege u Slavoniji čije je gimnazijsko svjedočanstvo iz osmog razreda zagrebačke gimnazije dospjelo na muzejski zid.
U školskom uspjehu uglavnom prevladava «jedva dovoljan», a pored znanja, ocjenjivali su se i ćudorednost (kod Pavića je zakonom primjerena), pažljivost (malo mlitava), te marljivost (malo uspješna). Školski predmeti iz kojih je pomenuti Pavić dobio neslavne ocjene su nauk vjere, priparava mudroslovju, prirodoslovlje, krasopis, povjestnica i zemljopis, računstvo, te jezici: grčki, njemački, latinski i ilirski.
Godina kada je svjedočanstvo izdato je školska 1861./1862.
Kroz vrijeme
Putovanje ovim muzejom zanimljivo je kao i svako putovanje kroz vrijeme: pratimo godine kada ilirski jezik postaje srpski ili hrvatski, godine kada se stari glas jat izbacuje iz upotrebe i mijenja glasovnim skupinama ije i je, kada se mijenjaju nazivi administrativnih jedinica, čitamo nastavne planove i programe skrojene na jednoj stranici, dokumente koje potpisuje grof Khuen-Hedervary, propise koji određuju odvajanje muške od ženske djece u školama barem u smjenama u selima i manjim gradovima, gdje još ne postoje odvojene zgrade za muške i ženske gimnazije...
Šta smo naučili?
Muzejsko putovanje i putovanje kroz historiju naučilo nas je da su se mijenjali tek nazivi zemalja i njihovih jezika, dok su metode, predmeti, način vrednovanja i ocjenjivanja, te cijeli ustroj osnovnog i srednjeg škola doživjeli tek kozmetičke promjene.
Na samom ulazu u muzej nalaze se table koje prate razvoj školstva, u ilustracijama, uz kratke komentare, od srednjeg vijeka do danas. Jedna slika pokazuje srednjovjekovne učenike u samostanu i njihovog učitelja, uz komentar: «Učenje napamet –skolastikus ispituje učenika».
Jedina je razlika što učitelj u ruci drži snop pruća. Izbacili smo šibe, ali nismo uveli razumijevanje umjesto učenja napamet. Istjerali smo mastilo, ali nismo uveli tablete.
Na kraju putovanja, okrznuli smo pogledom sobu književnika Mate Lovraka, i ona je dio stalne postavke. Nije nas imala čime impresionirati, osim patinom, što je sa tim sobama zaleđenim u vremenu uvijek slučaj.
Ka izlazu su nas ispratila lica dječaka i djevojčica, učiteljica i učitelja na velikim kolektivnim fotografijama. Desetine mutnih pogleda i niti jedan osmijeh.
