„Tog strašnog 9. aprila na udaru se prvo našlo 13 naših vojnika smeštenih na vrhu Maja Glava. Njih je opkolilo nekoliko stotina terorista i zasulo ih paklenom vatrom. Naši su pružili otpor, a neprijatelj je na to odgovorio još snažnije. Bez prestanka su ih zasipali raketama i bombama čije su detonacije izazivale snažno podrhtavanje zemlje. Mitraljezima su rešetali drveće iza kojeg su se zaklonili opkoljeni junaci i orali zemlju oko njih. A oni su stoički podnosili pljuskove zemlje pomešane s mokrim lišćem i polomljenim granama, koji su se obrušavali na njih. Znali su da za srpskog vojnika nema povlačenja, nema predaje!“
Ovo je odlomak iz knjige za decu Košare, namijenjene uzrastu 8+, izdavača Dobro dete sa adresom u Staroj Lipovici (Barajevo). Autor teksta je Milan Bojić, koga mediji u promociji druge njegove nešto starije knjige, Srpski junaci, predstavljaju i kao istoričara. Naslov nije u lektiri, još, ali nakon što je Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja objavio priručnik za nastavnike Negovanje kulture srpskog naroda i razvijanje nacionalnog identiteta, biće za djecu koju treba odnegovati velika šteta ako ostanu bez ove slikovnice. U nastavku se, naime, identitet razvija tako što jedan srpski vojnik za koga nema povlačenja, nema predaje, dolazi na genijalnu ideju:
„Vojnik Dragan Grubić zvani Grubi došao je na genijalnu ideju kako da nadmudri neprijatelja. I počeo je glasno da izdaje naređenja nepostojećim vojnicima: Levi bataljon više napred, nema čekanja! Turci, došao vam je crni petak! To je zbunilo Albance koji su znali srpski. Grubi je obmanu izvodio majstorski: počeo je glasno da se smeje, a taj zarazni smeh se proširio na sve vojnike. Kad se osvrnuo, video je da se svi njegovi saborci glasno smeju s podignuta tri prsta. Pobednički smeh je nadjačao zaglušujuću buku neprijateljskog oružja. Od njega je čitava šuma počela da se ori. Planinski vetar je taj smeh doneo do neprijatelja i uneo veliku pometnju u njegove redove. Bili su ubeđeni da se to smeje mnogo srpskih vojnika. Jezu im je izazivala misao da su udarili na neprijatelja koji na njihov uraganski napad odgovara smehom.“
Da je vojnik Dragan Grubić zvani Grubi naprimjer počeo glasno da uzvikuje Mirko, pazi metak!, a da mu je neko od 12 saboraca odgovorio Hvala, Slavko!, to bi tek zbunilo teroriste, tj. Turke, tj. Alabance, tj. neprijatelja. Zašto Mirko Dragana zove Slavko? Naravno, to bi zbunilo Albance koji znaju teroristički, a možda i ponekog saborca, ako nije čuo za čuveni socijalistički strip u ediciji Nikad robom, u kojem dva partizanska kurira, dječaci Mirko i Slavko, nema povlačenja nema predaje, vuku za nos i tamane na stotine nadmoćnih fašista.
Isto je tako vojnik Dragan Grubić zvani Grubi mogao da zbuni i nadmoćne Turke, da je rekao na turskom Mirko, kurşunu izle! Iako bi možda najgenijalnija ideja bila da je nadmoćne Albance zbunio na albanskom, tj. da je povikao Mirko, shiko plumbin! Zašto nisi, Dragane? Slavko? Mirko?
Najvećim srpskim junacima danas je kudikamo lakše da budu genijalni nego starim nekada. Karađorđe je naprimjer morao da zna turski jezik kojekude, ako ništa a ono kao službeni. Ovi danas ne moraju da znaju nijedan osim vlastitog. Ako se nađu u situaciji da nema povlačenja, nema predaje, tu je Google translate. Naravno, i naš planinski vetar jači od bilo kojeg njihovog uragana.
Kad opus istoričara Milana Bojića stekne zasluženo mjesto u revidiranom školskom programu za negovanje kulture srpskog naroda i razvijanje nacionalnog identiteta osmogodišnjaci plus moći će, čitajući serijal Nikad robom refurbished, odmah odbraniti doktorat na temu Od ustaljenog epiteta do nacionalnog identiteta. A to samo na osnovu ovog odlomka. Ko zna kakvi sve izazovi čekaju srpsku filologiju i istoriografiju nakon što i starija djeca, 18+ naprimjer, otkriju ovo genijalno štivo. Možda dobijemo i odgovor na logično pitanje zašto se novootkrivena glasovna promjena lujtovanje nije dosljedno provela: tj. zašto Maja glava, a ne Maja gjava.
