Prolazim glavnom ulicom Žepča. Radni je dan, možda je zato ulica poprilično pusta i tiha, tek poneki automobil ili pješak na svom putu kroz svakodnevno. Kako meni prolazak žepačkom glavnom ulicom i nije baš svakodnevnica, bacim oko desno-lijevo da razgledam ovu čaršiju.
U izlogu osiguravajućeg društva
Prolazeći pored izloga jednog osiguravajućeg društva pogled mi uhvati pano sa slikama maturanata i maturantica. Ne znam za vas, ali meni su slike ovih mladih, nasmiješenih ljudi na pragu zrelosti, izloženih u javnom prostoru, uvijek interesantna pojava. Upratim tako koja zanimanja su njima zanimljiva, ali i kakve su frizure u trendu, koji idoli se imitiraju, koja imena su prije nekih 17 ili 18 godina bila popularna, odnosno koje telenovele su se tad gledale i koliko su roditelji kreativni u davanju imena djeci. Panoi s maturantskim slikama su mi rendgenska slika društva iz koje se može pročitati dosta toga.
I ovaj pano Srednje mješovite škole Žepče ne razlikuje se puno od panoa s maturantskim slikama u drugim gradovima. Momci i dalje furaju frizure asimetričnih kombinacija, izbrijane i izrasle, gelom učvršćene kose – imitacije aktuelnih heroja s fudbalskih stadiona. Djevojke su, mladalački buntovno, odbile savjet starijih kako im je mladost najveća ljepota, pa su je prikrile debljim slojem pudera i šminke, u skladu s uputstvima uticajnih YouTuberki i po diktatu Zvezda Granda. Ah, mladost – ludost. Biće vremena i za kajanje.
Krivi su dizajneri
Na drugom prozoru istog izloga postavljen je drugi pano, nešto drugačijeg dizajna i veličine, ali i ovaj je pun ozarenih maturantskih lica. Pomislio sam da je u pitanju neka druga škola, ali me naziv iznad fotografija zbunio: i ovo su bili maturanti i maturantice Srednje mješovite škole Žepče. Jedan pano je štampao Foto Nino, a drugi Foto Dunđer. Čemu dva dizajna i dvije štamparije za maturantice iste škole? Vratim se na prvi pano i shvatim da je dizajn, ustvari, nešto najmanje bitno što razlikuje dva panoa. Naime, s lijeve strane izloga su fotografije maturanata koji imaju uglavnom bošnjačka imena, dok su na desnoj strani izloga maturanti koji većinom imaju hrvatska imena. Na lijevom panou, među 16 maturanata i maturantica IV-3, tekstilnih tehničara-konfekcionara, nema nikog sa hrvatskim imenom, dok na desnom, među 16 učenika IV-b, građevinskih tehničara, ima jedan Bakir. Na lijevom panou je etnički čist IV-2, razred tehničara drumskog saobraćaja, dok je na desnom etnički čist IV-a, razred tehničara cestovnog prometa.
Ova etnička razdijeljenost primjetna je i u nastavnom kadru, pa su razrednici, pedagozi i pomoćnici, u skladu sa svojim imenima, svrstani na lijevu ili desnu stranu izloga osiguravajućeg društva. Samo je slika direktora škole našla svoje mjesto na oba panoa. Istini za volju, na jednom panou je direktor, a na drugom ravnatelj. Na jednom panou ravnatelj ima dva pomoćnika ravnatelja, a na drugom dva pomoćnika direktora.
Pokušavam da zamislim kako funkcioniše ova odgojno-obrazovna ustanova, čiji rezultat rada su ovakvi panoi. Kako funkcioniše ovaj grad u kojem je etnička podijeljenost prerasla u tradiciju?
Od moje mature prošlo je trideset godina i danas me malo stid maturantske slike u kojoj nad bubuljičavim licem štrči natapirana kosa u stilu Dražena Ričla, prvog vokala Crvene jabuke, dok se u pozadini vide pramenovi dugog vrata, tog must have detalja buntovne mladosti osamdesetih. I neki od ovih dječaka sa sadašnjih slika za tridesetak godina stidjeće se svoje bekamovke. Pitam se samo kad će bh. društvo dovoljno sazreti da se počne stidjeti maturantskih panoa friziranih segregacijom?
