Kada im je već preko glave, roditelji i učitelji/ce pretjerano aktivnoj djeci govore: Sjedi mirno ili Smiri se. Međutim, možda bismo više uspjeha imali ukoliko bismo ih ohrabrili da ne miruju, nego da nastave trčati i skakati. Studije pokazuju da čak i malo vježbe može djeci pomoći da imaju bolju koncentraciju i uspjeh u školi.
Poznato je da mnoga djeca boluju od poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD, engl. attention deficit hyperactivity disorder). Kada su u pitanju djeca od 4 do 17 godina u SAD-u, 11% njih boluje od ovog poremećaja. Zanimljivo je da smo u prošlosti vidjeli mnogo studija koje govore o jakoj vezi između fizičkih vježbi i koncentracije, ali ono što nismo znali jeste da li fizička aktivnost vodi ka boljoj pažnji, ili je obrnuto.
Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u studiji koja je objavljena u Pedijatrijskom žurnalu prošle godine a u kojoj su učestvovali istraživači i istraživačice Univerziteta Urbana-Champaign u Illinoisu. Oni su posmatrali 40 djece u dobi od 8 do 10 godina, gdje je 20 djece imalo ovaj poremećaj. Studija se sastojala od serije kompjuteriziranih testova znanja i koncentracije. Nakon toga, djeca su sjedila mirno i čitala 20 minuta ili su brzo hodala ili trčala na pokretnim trakama, također u intervalu od 20 minuta. Nakon svakog zadatka, djeca su nosila kape sa elektrodama koje su bilježile aktivnost u njihovom mozgu dok su ponavljali osnovne testove.
Rezultati studije trebalo bi da promijene stav onih koji žele smanjiti obim časova fizičkog: rezultati testova koji su urađeni nakon mirnog čitanja nisu pokazali skoro nikakve razlike, dok su oni koji su urađeni poslije fizičke vježbe zabilježili veliko poboljšanje kada je u pitanju matematika i čitanje/razumijevanje. Ono što je još zanimljivije, djeca koja imaju poremećaj ADHD imala su mnogo bolje rezultate na kompliciranijim testovima, gdje su se morala usredsrediti na samo jednu ribicu na ekranu dok je druga ribica blinkala kako bi im odvlačila pažnju. Posmatrajući moždane valove, vidjelo se da je djeci sa poremećajem ADHD bilo lakše regulirati ponašanje, što je rezultiralo boljom koncentracijom. Spretnije su savladavali greške kao što je pogrešno tipkanje. Ukratko, djeca sa poremećajem ADHD imala su bolji uspjeh nakon fizičke aktivnosti. Ali isto važi i za djecu koja nisu imala taj poremećaj.
Kada govorimo o nefarmakološkim metodama liječenja ovog poremećaja kod djece, čini se da je fizička aktivnost jako dobra metoda, kaže Charles Hillman, profesor kineziologije na Univerzitetu u Illinoisu, koji je nadgledao studiju. Ovo je dobra metoda posebno zato što pomaže i djeci koja nemaju ovakav poremećaj.
Matthew Pontifex, docent na Michigan State univerzitetu i jedan od autora studije kaže da nije nužno imati pokretnu traku: nemirnu djecu možete ohrabriti da hodaju ili skaču nekoliko minuta, a i njihove vršnjake/inje možete nagovoriti da isto urade.
Iako ova studija potvrđuje kako fizička aktivnost pozitivno utječe na mozak, još uvijek nemamo odgovor na nekoliko bitnih pitanja:
Koliko aktivnosti nam treba, i kakva aktivnost dolazi u obzir?
Da li fizička aktivnost dugoročno smanjuje problem poremećaja pažnje?
Da li fizička aktivnost ima direktan utjecaj na pažnju?
Na osnovu ove studije možemo pretpostaviti da fizička aktivnost izoštrava mentalni fokus tako da povećava aktivnost u čeonom režnju. Međutim, razumijevanje ovih mehanizama nije ni potrebno kako bi roditelji i učitelji/ce koristili fizičku aktivnost kao odgovor na manjak pažnje kod djece.
Autorica: Gretchen Reynolds
Prevela: Merima Dervišić
Originalni tekst: Put the Physical in Education
Foto: www.guardian.com
