Prijedlog statuta Univerziteta u Sarajevu, o kojem se interna javna rasprava zaključuje ovih dana, ima 126 stranica. Na više načina pozvan sam da se o njemu izjasnim. Od mene se službeno očekuje da ispunim Uputstvo za popunjavanje obrasca za dostavu prijedloga, primjedbi, komentara na dostavljeni dokument.
Nisam pravni stručnjak i nemam pažnju za čitanje tako dugih akata. Pomoglo bi mi, olakšalo, i obavezalo me da je predlagač na nekoliko strana normalnim jezikom rekao zašto misli da nam treba novi statut, u čemu se razlikuje od starog, šta su promjene ili novine, šta se njima postiže.
Onda bismo mogli raspravljati o idejama i vrijednostima koje treba da nas obavezuju i postanu nam zajedničke. Mogli bismo takođe da ukažemo na neslaganja onoga što se (deklarativno) hoće sa onim što (konkretno) piše. Najzad, mogli bismo da naslutimo i neku viziju razvoja i uloge Univerziteta.
Sve to moguće je učiniti i bez tih poštenih, kolegijalnih i akademskih nekoliko stranica obrazloženja. Samo je zamorno, a na momente i beznadežno, kao stajanje pred tenkom na Tiananmenu.
Formular ne predviđa pitanja. Naprimjer, zašto u Statutu nema niti jedne rečenice o matičnosti? Da li se radi o previdu, ili o još jednoj potvrdi da ovaj Statut, kao i Zakon koji mu je prethodio, dolazi do nas na repu političke akcije koja se zove integracija Univerziteta? Političke, u smislu da je cilj bio kontrola resursa, a ne uređenje, radi efikasnosti i racionalizacije, akademskog rada.
Sklon sam vjerovati u drugo, ali me možda arhitekta ovog Statuta demantuje. Ako se čuje prozvanim, evo još jedno pitanje: Zašto Statut počasno/privilegovano mjesto u svojoj preambuli daje teološkim institucijama? Na kakav se tačno kontinuitet naučnog rada misli kad se povlači linija od Gazi Husrev-begove vakufname preko Šerijatske sudačke škole, Katoličke i Sarajevsko-reljevske bogoslovije do univerziteta u današnjem smislu riječi? Razumijem da je tržišno atraktivno rastegnuti tradiciju ustanove osnovane 1949. što bliže bolonjskoj 1088. godini i napuhati vlastitu biografiju, ali zašto baš u preambuli? Da ne govorimo o duploj autonomiji univerziteta, koja se na nekoliko mjesta pušta niz vodu kad se privileguju oba teološka fakulteta od prije par godina učlanjenja u Univerzitet. Orvel bi rekao, sve su članice jednake, ali neke su jednakije. Uostalom, koga detalji zanimaju, o tome sam pisao u Akademskom šarlatanstvu.
Statut se, naravno, donosi u skladu sa Zakonom. Zakon je prošao istu ovakvu formularizovanu raspravu, u kojoj su svi pozvani da statiraju. Sad je već besmisleno pitati zašto je SPUS kao udruženje građana bolje rješenje za predstavljanje studenata od organizacije iza koje bi stajao Univerzitet. Ta bi organizacija onda drugačije polagala račune javnosti, na njenom sajtu vjerovatno ne bi danas (14. 3. 2023) zadnja novost bila od 10. 9. 2022. godine. Takođe je pomalo čudno da se u retoričkom obilju brige za studente nigdje ne pojavljuje njihovo zdravlje: gdje je iz Statuta nestala Studentska poliklinika? Jednako je uzaludno pitati zašto se i dalje djeca šehida i palih boraca oslobađaju plaćanja upisnine i zašto predlagač misli da time ne komplikuje bez potrebe pitanje obaveze da spriječi svaki oblik diskriminacije.
Nigdje, takođe, u Statutu nema pomena, niti ideje, o osnivanju alumni-organizacija na fakultetima; ja, evo, ne mogu zamisliti bolji metod (samo)evaluacije akademskog rada od razgovora s bivšim studentima, uspješnim i neuspješnim, koji nakon višegodišnjeg iskustva na tržištu rada sigurno znaju šta bi se u procesu visokog obrazovanja moglo raditi drugačije da bi bilo (još) bolje.
Malo sam zastao čitajući kriterije za napredovanja, koji su ovdje (u ovom Nacrtu, koliko pamtim) nikad šire i detaljnije razrađeni. Tu se pominje, između ostalog, učešće u organizaciji renomiranih stranih festivala umjetničke muzike (sic!). Šta je, međutim, sa festivalima pozorišnim, filmskim, književnim, sa bijenalima, revijama...? A ima i jedan karikaturalni pokušaj da se kandidati za napredovanje oslobode obaveze pisanja knjiga. Pa je opravdan razlog to da za knjigom nema potrebe. Dok sam kod napredovanja: nije mi jasno šta se događa kad je odluka vijeća fakulteta o izboru negativna. Raspravlja li senat o njoj, ili ne (članovi 250 i 251)?
Iako manje, i ovdje (istina, na raspravu je data nelektorisana verzija) ima problematičnih formulacija. Npr.: Vijeće fakulteta/akademije nadležno je da donosi odluku (…) u okviru svoje nadležnosti... Iako, da imam više strpljenja i vremena i bolje iskustvo sa prijašnjim raspravama, mogao bih možda iscijediti iz ove nemuštosti bar poneku kap politike koja iza cijele kampanje stoji.
