Profesorica sam BHS jezika i književnosti u Gimnaziji u Cazinu.
Mi u provinciji nekako smo prepušteni sami sebi. Valjda smo daleko od svih i svakog, a onda ne čekamo da neko dođe i ponudi nam nešto lijepo, kao što je posjet pozorištu ili kazalištu, jer toga kod nas nema. Mi lijepo spakujemo svoje učenike u dva autobusa i pravac Zagreb, HNK i predstava Rat i mir Tomaža Pandura koja traje tri sata, pa se fino vratiš s tom istom djecom u autobus, na granici mirno izlazite jedno po jedno na pregled pasoša, pa se vozite kroz maglu i mrak i stižete kući oko četiri ujutro, gdje vas čekaju izbezumljeni roditelji kojima nikako nije jasno da put od 200 km može toliko trajati. Može, kad vodimo u kazalište stotinjak đaka, pola škole. I opet mi sretni, vidjeli dobru predstavu, imat ćemo o čemu pričati na narednim satovima književnosti, umor ko šiša.
Tako živimo mi iz provincije – sami se pobrinemo za ono što nam nedostaje, što svaki veliki grad i vaskoliki svijet ima, a mi nemamo. Samo jedno nam fali, samo se za jedno nismo pobrinuli – za reformu obrazovanja. U sretnijim gradovima, u većim centrima kao što su Tuzla i Sarajevo, čitam oduševljenja. Rade reformu obrazovanja, ali onako kako se to svugdje u normalnom svijetu radi. Ljudi iz prakse, učitelji i nastavnice, akademski profesori okupljeni oko jedne ideje daju sve od sebe, ulažu sve svoje znanje, sve iskustvo koje su stekli dugogodišnjim radom u nastavi i prave kvalitetan i svrsishodan nastavni plan i program, popularno zvan kurikulum.
I milo mi i drago da će se nešto pokrenuti u oblasti obrazovanja, nadam se da će zapuhati neki novi vjetrovi i izbrisati ovaj teret nepotrebnog gradiva sa leđa i učenika i nastavnica. A kad to malo zaživi u Sarajevu i Tuzli, možda i mi nešto prepišemo od njih, pa nam osvanu bolji dani. Ali, avaj, nek se ne raduje grbava djevojka, nema od tog veselja ništa. Voditelj reforme Namir Ibrahimović daje ostavku, vjerovatno uviđajući uzaludnost svog posla jer niti je vlast mislila ozbiljno podržati reformu, niti joj je stalo do reforme. Čemu mijenjati ono što 20 i kusur godina funkcioniše odlično – proizvodi kadrove koji sve svoje znanje i umijeće ili odnose u zapadne zemlje da tamo žive ko ljudi od svog znanja ili ostaju ovdje kao glasačko tijelo iste te vlasti.
Šta su uopšte obrazovni ciljevi u nastavi književnosti i ko ih postavlja?
Kad sam ja studirala, u prošlom stoljeću, a završila sam Književnost naroda i narodnosti Jugoslavije, obrazovni ciljevi bili su malo drugačiji nego danas. Mi smo morali čitati reprezentativna književna djela svih naroda bivše nam Juge. Bilo je tu dobrih djela: Krleža, Selimović, Crnjanski, Andrić, Slavko Janevski, Pesma Oskara Daviča, Kulenovićeva Ponornica za koju sam tek na faksu čula, a u srednjoj smo samo radili Stojanku, roman Razboj Vlade Maleskog koji je meni iz nekog razloga ostao u sjećanju, i drugi, mnogi drugi. Na našem faksu niko nije spomenuo postmodernu, tako da je meni ostalo u amanet da se sama izborom s njom, ako sam ikad uspjela. I mi smo čitali i analizirali, nekad se čudili šta su nam sve trpali u program. Kad smo dobili zadatak da pročitamo knjigu Zvonimira Šubića Fazlića Potok, kaže moja drugarica Ceca: Ovo ko da je neko išao od kuće do kuće i pitao: Je li neko nešto ovdje napisao da uvrstimo u program? Bez uvrede, knjigu nisam pročitala, a fakultet završila. Dešava se...
Obrazovni ciljevi nastave književnosti danas su: pročitati izabrana djela klasične, zapadnoevropske, svjetske, te istočnjačke književnosti; pročitati izabrana djela nacionalne književnosti i djela nacionalnih književnosti susjednih država; analizirali zadane knjige i tekstove sa teorijskog, historijskog i literarnog aspekta, i tako dalje, i tako dalje.
Da li onaj ko sastavlja i propisuje takve obrazovne ciljeve zna da se roman Derviš i smrt nikako ne može obraditi za dva školska sata? Zna li on da je djeci u prvom razredu užasno teško čitati Ilijadu jer im Homerov stih otežava djelo ionako teško i puno nepoznanica, pa bogu zahvaljujem na filmu Troja koji nam omogućava da odnekud krenemo. I Glembajevi su im teški jer ih, po vlastitom svjedočenju, zaboli glava od stalnog gledanja u tekst, pa u fusnote u kojima se nalazi prevod replika likova.
O Borhesu bolje da ne govorim, njega i njegove priče jedva da i ja mogu razumjeti, a kamoli moji učenici.
Kad bi đake pitali šta bi voljeli čitati, bojim se da bi odgovor 90 posto bio: Ništa! Onih deset posto bi reklo: Gospodar prstenova, Harry Potter, Main Kampf... Da, i to sam slušala posljednjih godina. I Ruža Nure Bazdulj-Hubijar. Dođu iz osnovne škole zaljubljeni u Ružu, sva tri nastavka, ili dva, nisam sigurna. Nemam ništa protiv tih knjiga, i sama sam čitala Ljubav je sihirbaz, babo, ali ih radije usmjerim na knjigu iste autorice Kad je bio juli. Tu tematiku vole čitati. Rat, ovaj naš, interesuje ih, ali ipak ne za neko ozbiljno istraživanje, nažalost.
Imala sam učenice koje su čitale knjige, ali ne one na obaveznom popisu. Orvelova Životinjska farma knjiga je koju svaka generacija otkrije sama i uvijek poneko pita: A možemo li čitati Orvela? Što ne bi mogli! I onda neko pročita, napravi prezentaciju, ispriča interesantne pojedinosti o knjizi i iz knjige, objasni zbog čega je odabrao baš nju. Uvijek je to isti odgovor: Zato što je naše društvo takvo, kao da pisac opisuje stanje u našoj državi.
Mi djeca s kolodvora Zoo često se nađe na popisu neobavezne lektire. Volim je, a i djeci je interesantna. I istinski su zgrožena i žalosna zbog uslova u kojima su mladi ljudi živjeli i načina na koji su tražili izlaz iz tih betonskih kutija i iz tog sivila života. I opet zaključak – i danas je tako, i gore.
Jergović i njegovi Dvori od oraha tako su opčinili jednog mog dobrog učenika, sad već svršenog profesora historije, da ih je obradio na maturskom ispitu. Ali kako obradio – dok su ostali radovi imali u prosjeku 20, njegov je, ako se ne varam, imao preko 50 stranica. Uživala sam slušajući ga kako plete i veze o romanu na usmenom dijelu ispita. Sjećam se da je Dvore poredio sa Markesom i Sto godina samoće po broju likova i kovitlacu događaja.
I ima još knjiga koje bi valjalo i trebalo čitati. Od 1998, otkako radim u Gimnaziji, program se ni za dlaku nije promijenio. Isti naslovi, isti udžbenici i uvijek isti primjeri pri obradi gramatike. Istini za volju, negdje 2001. ili 2002. Sarajevo Publishing štampa čitanke za gimnaziju od prvog do četvrtog razreda raznih autora. Prvi i drugi razred sastavio je i obradio moj profesor teorije književnosti, sad već pokojni Zdenko Lešić. I te su čitanke dobre, i odabir tekstova i smjernice za njihovu obradu; teorijskih pojmova i historije književnosti ima taman dovoljno za gimnazijske potrebe...
Ako me ko pita šta bih predložila u obavezni program školske lektire, evo moje liste: za savremene bh. pisce odabrala bih Hemona, Šehića, Sejranovića, Veličkovića... Savremeni svjetski pisci bili bi Amos Oz i njegov predivni roman O ljubavi i tami. Vratila bih neke pisce koji su izbačeni iz obaveznog popisa lektire, ponajprije Tomasa Mana i njegove Budenbrokove ili Čarobni brijeg, a najradije Smrt u Veneciji. Radila bih Lolitu Nabokovljevu, a onda bih im dala da čitaju Lolitu u Teheranu iranske spisateljice Azar Nafisi. Tražila bih od djece da čitaju biografije poznatih ličnosti, onih kojima se dive, kad bih znala da to neće biti samo Zlatan Ibrahimović ili Amy Winehouse (s dužnim poštovanjem prema njima). Radije bih da čitaju o Nelsonu Mandeli ili bar o Agathi Christie.
Zadatak nastave književnosti nije i ne može biti usmjeren na broj lektirskih naslova. Nije važno koliko knjiga ćemo obraditi s djecom, važno je kako ćemo to uraditi, hoće li im ta knjiga ostati u sjećanju kad ne budu školarci, kakve misaone i emotivne procese će probuditi knjiga u onima koji je pročitaju, hoće li navijati za Raskoljnikova iako je dvostruki ubojica, hoće li razumjeti Norin postupak kad napušta muža i troje djece, hoće li zapamtiti Kiša i Andrića i njihove rečenice o neznanju tupom kao batina i mržnji oštroj kao nož onih koji se knjiga boje? Hoće, ako nastavnica shvati svaki čas lektire kao priliku da te mlade ljude podučava životu, onom kakav bi trebao i mogao biti kada bi ljudi čitali knjige, jer u njima ima melema i lijeka za svaku mržnju. Ako nešto i ne razumiju iz tih knjiga, nema mjesta brizi, život će im ih protumačiti.
Tako bih ja, da me pitaju. Ali za sada: putuj Evropo, putuj reformo obrazovanja, nemoj čekati na nas, nama je, da parafraziramo mudrog Balaševića, taman kako smo zaslužili – mi čekamo Godoa.
