Razgovaram nedavno sa kolegom, inače profesorom likovne kulture, koji je otišao na stručnu razmjenu u Kinu, o kineskom školstvu, ali ponajviše o njegovom predmetu i paralelama sa nastavom u Bosni i Hercegovini. “Likovna umjetnost je podređena reprodukciji najvrjednijih radova iz prošlosti, bez ikakvog prostora za apstraktan rad, diskusije o istoriji umjetnosti ili značenju umjetničkog djela” – objašnjava mi. Tipičan čas se, kaže, sastoji od učenika koji mirno sjede i preslikavaju motiv postavljen ispred njih, a cilj je na kraju časa na papirima ispred sebe imati što vjerniju kopiju zadanog motiva. S obzirom na to da sam imao priliku prisustvovati časovima u Sjedinjenim Američkim Državama, pričam mu o totalnim suprotnostima, gdje je učenicima obezbijeđen raznovrstan materijal koji im omogućava originalnost, eksperimentiranje i različit pristup zadatom problemu. Štaviše, koriste se daleko šire likovne forme, kao što su film, strip, pa čak i osnove vektorskog dizajna, a sa učenicima se naknadno razgovara o osjećaju, motivaciji i shvatanju kreativnog procesa. I tu se obojica složimo koliko jasno organizacija obrazovnog sistema oslikava prioritete i vrijednosti društva u kojem se nalazi, i obratno. Pod utiskom ovog razgovora odlučim da saznam koje to vrijednosti i vještine danas učenici i učenice kroz nastavu likovne kulture u Republici Srpskoj mogu da usvoje.
Prisjećam se prvo svojih školskih dana. I sam sam likovnu kulturu pronalazio u grupi sporednih predmeta, uz fizičko vaspitanje i muzičko obrazovanje, koji su uglavnom služili za dizanje prosjeka. Sve čega se sjećam o predmetu likovne kulture staje u jednu anegdotu kada me je otac pitao šta smo radili na likovnom, a ja mu odgovorio: „Zadaću iz matematike za sutra“. Likovna kultura je uglavnom dolazila do izražaja u vrijeme školskih priredbi kada bi školske hodnike trebalo prekriti umjetničkim radovima i pokazati stvaralački potencijal učenika u punom sjaju, a broj raznovrsnih i kvalitetnih radova je uglavnom bio sveden na minimum. Razlog tome možda leži u samom pristupu predmetu, koji je fokusiran na umjetničku produkciju i reprodukciju. Tako sam se od prvog razreda osnovne, do kraja likovne kulture u srednjoj školi, susreo sa veoma malim brojem tehnika, većinom olovka i tempera, i već ustaljenim motivima. Mnogo kasnije sam shvatio da je to daleko od toga da možemo govoriti o estetskom ili likovnom vaspitanju, te da sam, u nedostatku elementarnog poznavanja likovnih formi, stvaralačkog procesa i kritičkog osvrta na likovne zadatke, bio estetski nepismen.
Kako bih provjerio kakva je situacija danas, javljam se Općoj gimnaziji Katoličkog školskog centra “Bl. Ivan Merz” u Banjoj Luci i stupam u kontakt sa Davorom Paponjom, profesorom likovne kulture. S njim razgovaram o tome da li trenutni pristup nastavi likovne kulture može barem u nekoj mjeri da formira estetski osviještene mlade ljude svjesne uloge vizualnih umjetnosti u današnjem društvu.
Pošto je Davor predavao u nekoliko osnovnih škola, za početak sam iskoristio priliku da dobijem neke informacije o nastavi likovne kulture u osnovnom obrazovanju. “Cilj likovne kulture u osnovnoj školi je da djecu dovede u dodir sa glavnim likovnim tehnikama, uključujući eksperimentiranje sa materijalima, oblikom i formom. Pored toga, uloga nastavnika je uputiti đake u osnovne boje, komplementarnost, kontrast i kompoziciju, a u kasnijim razredima razviti osjećaj za perspektivu, usavršiti percepciju i odnose veličina na primjerima iz svakodnevnog života. Nastava u šestom razredu se održava u blokovima od dva časa sedmično, dok je u kasnijim razredima predviđen jedan čas sedmično, što je ipak najčešće dovoljno za obradu jednostavnijih tematskih cjelina, a učenici uspijevaju savladati upotrebu osnovnih likovnih materijala.” U nastavku razgovora pričam mu o svojim iskustvima u osnovnoj školi, gdje se nastava sastojala najčešće od ponavljajućih motiva koji su bili potrebni za predstojeće školske izložbe i priredbe. “Unaprijed nametnuti rutinski radovi i puko ukrašavanje, tj. kićenje, ne samo da ne podstiče kreativnost, već nazaduju nastavu” – objašnjava Davor. “Učenici moraju razumjeti zašto stvaraju neki motiv, šta taj motiv predstavlja i zašto je važan za njihovo obrazovanje. Dešavalo se da na temu Parlament Republike Srpske đaci donose crteže zgrade opštine. Šta se tu desilo? Zadatak je sveden na preslikavanje, i on kod učenika ne podstiče interesovanje za motiv. Da ne govorimo o motivu Jasenovca. Zar neko može očekivati da dijete od 12 godina može u potpunosti pojmiti i kritički promišljati o genocidu kroz crtanje gomile mrtvih beba?” Dakle, zaključujem, izvedba nastave je nerijetko uslovljena temama koje nisu u skladu sa uzrastom, što otežava promišljanje i kritički osvrt na zadatak, a ujedno stvara otpor kod učenika.
Kao i u osnovnoj školi, likovna kultura u srednjoj školi nailazi na problem jednog časa sedmično, dok je gradivo mnogo obimnije. Ukoliko uzmemo u obzir stvaralačku prirodu predmeta, jasno je koliko to banalno izgleda. “Priprema materijala traje 10 minuta, te 10 minuta odlazi za pospremanje pribora i završne detalje, što ostavlja 25 minuta za izvedbu rada. Boja se ne može osušiti, a često kabinet nema vodu, što dodatno otežava izvedbu. U takvim okolnostima, jedan kompleksniji rad može zahtijevati mjesec dana, što i dalje ne ostavlja dovoljno vremena za razmišljanje i analizu” – objašnjava Davor ukratko. “To je jedan od glavnih razloga zašto se većina profesora odlučuje na jednostavne tehnike, poput olovke, jer se nijednoj ozbiljnoj tehnici ne može pristupiti u takvim uslovima.“
Razgovaramo o hipotetskoj situaciji kada bi likovna kultura imala dva časa umjesto jednog, i zaključujemo da i dalje imamo znatan broj problema. “Na jednom razgovoru za posao, član komisije mi je postavio pitanje da li dijete daltonista može imati 'peticu' iz likovnog” – priča mi Davor. “Primjer takvog pitanja je rezultat pogrešnog pristupa nastavi likovne kulture, koja vrednuje više izvedbu nego ideju, shvatanje i razumijevanje zadatka. Likovna kultura teži da uputi učenike u slojevitost istorijskih epoha, te pruži sveobuhvatno razumijevanje paralelnih odnosa nauke, književnosti, likovne, muzičke i drugih umjetnosti. Negdje u opštem poimanju likovne kulture se pojavilo shvatanje da je mehanička izvedba jedino što se ocjenjuje, što učenike ostavlja u grčevitom strahu od greške, i ne dozvoljava im napuštanje sigurne teritorije, što su za njih olovke, drvene bojice i prave linije. Učenike jeste poželjno provesti kroz što širi spektar tehnika i materijala, što uključuje i olovku, i drvene bojice, i simetriju, pružajući im priliku da iskažu i istraže svoje sklonosti i vještine, ali ne ostati na tome. Ograničavanjem nastave na najjednostavnije čimbenike dobijemo to da djeca nakon šest godina likovnog i šest godina istorije ne znaju iz kojega je vijeka tvrđava Kastel ili džamija Ferhadija, ne znaju razliku između muzeja i galerije, ili koja je uloga kustosa, te nikada nisu čuli ni za jednog savremenog umjetnika” – pojašnjava Davor.
Dotičemo se i još jedne uloge likovne kulture, a to je da približi učenicima institucije poput muzeja, galerija, te da ukaže na njihovu ulogu u našem društvu. Organizovanje posjeta tim institucijama kulture suočava se u nastavničkoj praksi sa već spomenutim problemom vremenskog ograničenja, ali se praktično rješava ukoliko je predmet posljednji čas u rasporedu. Druga je stvar što često ne postoji interesovanje za takvu vrstu nastave, jer nije rijetko da i sami profesori ne shvataju da su pozorišta, vođene izložbe, muzeji, jednako važan dio vizualnog i estetskog odgoja kao i razredna nastava. “Jedan od razloga današnjeg stanja kulture je nedostatak 'kulturno' odgojene publike, jer se učenicima, i mladim ljudima generalno, ne stvara navika od najranijih dana da idu na izložbe i u pozorište.” Davor napominje da škole u drugim gradovima, koji nisu bogati kulturnim i umjetničkim sadržajem imaju dodatni problem prevoza, pa je tako, recimo, veoma malo učenika vidjelo zmijanjski vez u Muzeju Republike Srpske, iako je uvršten na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine.
Pri samom kraju razgovora, osvrćemo se na institucionalne okvire, gdje pronalazimo još otežavajućih okolnosti. “Ali ako uzmemo u obzir da Republika Srpska već dvije godine nema stručnog savjetnika za nastavu likovne kulture, možemo mnogo zaključiti o interesovanju Ministarstva prosvjete i kulture za ovaj predmet” – pojašnjava Davor. “Škole bi trebale da imaju logističku pomoć od strane institucija, poput materijala ili barem prostora za skladištenje crteža, koji se većinom bacaju. Pored toga, stručno savjetovanje se održava samo jednom godišnje kada se prosvjetni radnici iz oblasti likovne kulture okupe i razgovaraju o aktuelnim problemima, ali i tada većina zahtjeva i prijedloga upućenih Ministarstvu prosvjete i kulture ne nailazi na razumijevanje, pa čak ni odgovor. Veoma je teško govoriti o usavršavanju metodologije nastave, uvođenjem modernih medija poput računarskog dizajna, filma ili fotografije bez podrške resornih ministarstava.”
Na kraju shvatam da sam dobio gorak odgovor na pitanja o kojima sam razmišljao na početku teksta. Trenutna metodologija i nastavni plan i program nisu u stanju da estetski formiraju mlade ljude i podstaknu ih na kritička promišljanja raznovrsnim umjetničkim formama. Neko se možda neće složiti da je to uopšte cilj likovne kulture, već da je upoznati učenike sa osnovnim likovnim tehnikama uz neznatnu primjesu teorije sasvim dovoljno. U tom slučaju, likovna kultura ispunjava svoju svrhu. Ali u današnjem svijetu intermedijalnosti koji svakodnevno razvija nove umjetničke forme, likovna kultura treba da teži ka tome da obuči učenike kritičkim vještinama i razumijevanju umjetnosti kroz epohe, povezujući ih sa društvenim i hronološkim konceptima. Učenik treba da razumije stvaralački proces i svoju ulogu u tom procesu, kao i da zna kako jasno prenijeti ono što želi da izrazi likovnom formom, što, kroz sve do sada rečeno, nastavni plan i program likovne kulture u Republici Srpskoj ne može da pruži.
