U edukativnom centru u kojem radim (uzrast od pet do devet godina) svjesno nisam pripremala nikakav program povodom Međunarodnog dana djeteta, mada su im školske sveske bile prepune okamenjenih riječi iz Povelje o pravima djeteta. Pisalo je tu, njihovim kvrgavim slovima, kako djeca imaju pravo na hranu, na zdravstvenu njegu, na igru i školovanje, kako smo svi isti, a svi, opet, drugačiji... Crteži koji su ova mrtva slova na papiru vizualizirali kretali su se od mnogo nasmijane djece, gdje bi tek poneko imalo tamniju boju kože, do djece koja su, držeći se za ruke, okružila i zagrlila planetu.
Razgovor na času u vezi s ovom nastavnom jedinicom, kako kažu djevojčice i dječaci koji u centar dolaze nakon nastave, nije ih ni po čemu zagolicao, osim što je jedan dječak rekao da ga je zabavio trenutak kada su, u sklopu grupnog rada, on i njegove drugarice crtale Ajfelov toranj, prikazujući svoju viziju prava na slobodu kretanja. Na crtežu F. i njegovih drugarica kretanje je značilo putovanje u daleke zemlje i gradove u kojima vjerovatno ni F. ni niko iz njegovog razreda nikada nije bio.
F., kao i ostala djeca, ide u školu u predgrađu Sarajeva, nedaleko od vršnjakinja i vršnjaka u čijim je svjetovima kretanje mnogo, mnogo manje od, makar namaštanog, putovanja u Pariz. Kretanje tu gdje oni provode dane i godine ne znači putovanje, a sloboda kretanja ne pripada njima, već njihovim skrbnicima, ključarima njihovih lanaca.
U odnosu na vršnjake smještene u zavode poput Pazarića, ali i u druge institucije istog ili sličnog tipa, kao i u institucije za smještaj djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, F. i druga djeca s kojom radim višestruko su privilegirana, mada i sama dolaze iz raznolikih porodica, različitih socijalnih slika i svi su dio diskriminatornog obrazovnog sistema u kojem još uvijek, uprkos slovu zakona, postoje monstruozni konstrukti poput dvije škole pod jednim krovom.
Nismo, sve do vijesti i potresnih fotografija iz Zavoda u Pazariću, imali namjeru obilježavati Dan djeteta, niti deklarativno govoriti o njihovim pravima. A nismo razgovarali ni onda.
Ne mogu reći da sam na fotografije ostala nijema, niti sam ikada imala iluzije da u ustanovama u kojima se institucionalno zbrinjavaju marginalizirani – od bolesne djece do one bez adekvatnog roditeljskog staranja – bilo koja kategorija ima jednake šanse ili jednake mogućnosti.
Jedini ispravan svijet i društvo u kojem bih pustila da nada u pravičnost makar tinja bio bi onaj gdje se djeca, ma kakva, ne bi smještala među četiri zida, u ustanove za održavanje na životu.
Danas sam majka djeteta koje je u svom ranom djetinjstvu bilo vezano, nimalo metaforički, odrastajući u jednoj od ovakvih institucija. Vezivanje za krevete i namještaj, kako smo čuli i u objašnjenjima pojedinih zastupnica i zastupnika, u našim je zdravstvenim i kazneno-popravnim institucijama prećutana praksa pred kojom, kao i nad tolikim rupama u sistemu, zatvaramo oči.
No, kada fotografije koje prikazuju klonula tijela i doslovne okove oko rukica i nogu obznanimo javnosti, bez obzira na to kada su napravljene, onda to više nisu samo slike, onda to nisu nasmijana bijela i pokoje crno dijete, onda to nisu ruke koje grle planetu – to su onda materijalni dokazi krivičnog djela. A razgovarali smo o tome s djecom nevezano za datume, praznike i jubileje. Za takva djela počinioci moraju preuzeti odgovornost.
Zvuči banalno i kao lekcija za petogodišnjake, ali ako su oni to shvatili – zar ne bi trebali i oni koji su odbili staviti odgovornost za zločin u Pazariću na dnevni red.
F. bi želio vidjeti Pariz. I. bi da leti avionom i posjeti rodbinu u Kuvajtu i Americi. U. želi sa V. i S. da ide u Zagreb. Lance, osim onih metaforičkih, nemaju, ali na svoja putovanja neće se tako brzo otisnuti. Roditelji su vezani lancima zbog užasnih ugovora o radu ili djelu, koje ionako niko ne poštuje, ne znajući nikad čega imaju manje: novčanih sredstava ili slobodnih dana.
No, dok čekaju na putovanja, ova se djeca ipak svakodnevno kreću i prelaze u svojim glavama milje. Tamo gdje oni svaki dan putuju prava djece nisu samo u poveljama i ne traju dva dana u školskoj godini, a inkluzija nije samo u odjeljenju male U., gdje ide V. koji je drugačiji od nas jer je zaigran, ali zaigrani su mnogo i M. i I., pa nekako V. nije ni po čemu drugačiji!
Putuju s njima i djeca iz Pazarića, mada se jedni s drugima nisu imali prilike upoznati. A roditelji, odveć stari i razočarani, ne putuju mnogo dalje od dnevne sobe i kuhinje. Bilo bi dobro da češće izađu na ulice, jer floskula da će to sutra biti njihovo dijete nije tačna.
Njihovo je dijete bilo već juče.
Nisam, sa djecom u edukativnom centru u kojem radim (uzrast od pet do devet godina), pripremala nikakav program povodom Međunarodnog dana djeteta, ali neću čekati Osmi mart da popričamo o glasovitoj izreci Rose Luxemburg: Those who do not move never notice their chains.
