Profesor ulazi u učionicu gdje ga čekaju studenti koji su došli na ispit. Pogleda jednog od njih i kaže mu: Kolega, nadam se da vas ovaj put neću uhvatiti kako prepisujete. – I ja se nadam, odgovori student. Ovim vicem počeo je svoje obraćanje profesor Haris Cerić na promociji studije o socijalnoj deformaciji u akademskoj kulturi Nelegalni oblici stjecanja znanja na visokoškolskim ustanovama u Bosni u Hercegovini održanoj jučer u sali Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Ova studija rezultat je istraživanja koje je provedeno među studentima i studenticama Univerziteta u Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici te Sveučilišta u Mostaru.
Podatak da je 55% od 500 ispitanih na anketnom listiću na pitanje da li ste ikada varali na ispitima zaokružilo DA govori da se ova praksa ne može više imenovati incidentnim ponašanjem. Naprotiv, radi se o socijalnoj deformaciji. Govornici su naglasili da ovakvo stanje nije karakteristično samo za BiH, nego i za druga razvijenija društva, pa se može odrediti kao globalni fenomen. Razlika između tranzicijskih sredina i onih razvijenih je prije svega u nastojanjima da se ovaj problem prevenira, a počinioci sankcionišu i kazne. Srđan Blagovčanin, direktor organizacije Transparency International Bosne i Hercegovine, govoreći o ovome sa pravnog aspekta, rekao je kako je vrlo mala vjerovatnoća da će oni koji su nepravedni i neetični biti otkriveni, a još manja da će adekvatno biti kažnjeni za svoja djela. Problem nastaje u trenutku kada takva osoba u društvu bude protumačena i okarakterizirana kao snalažljiva, a ne bude izvrgnuta javnim osudama niti joj akademska karijera bude zabranjena. Na taj način se šalje poruka mladima da je neefikasno prijavljivati nepravdu koju vide pa dobiveni rezultati da studenti/ice nisu spremni prijaviti nepoštenje nisu iznenađujući.
Naročito zanimljiv bio je govor profesora Asima Mujkića, recenzenta studije, koji je uzroke lošeg stanja u obrazovanju povezao sa nacionalnim ideologijama prisutnim u državi, naročito nakon podjele teritorije, gdje su univerziteti na sebe preuzeli ulogu institucije svoga naroda. Taj proces počinje od etnički homogenih teritorija preko etnonacionalizma do univerziteta koji su na sebe preuzeli odgovornost da zaokruže priču. Položaj i ulogu naših univerziteta treba posmatrati unutar trougla – studenti, akademska zajednica i političke elite – jer je to kontekst u kojem je univerzitet mjesto moći. Profesor je pojasnio da osnivanjem univerziteta i pravljenjem programa njihovog rada, prvo pitanje koje se postavlja jeste kakve građane ta institucija želi da proizvodi; da li će oni biti podobno glasačko tijelo, da li je to tip, u ovom slučaju, etnonacionalo osviještenog Bošnjaka, Hrvata, Srbina ili je to osoba osposobljena da kritički razmišlja. Na ozbiljnost obrazovnog sistema utiče i egzistencijalna neizvjesnost mlade populacije, koja bi kod njih trebala da izazove pobunu i osuđivanje. Međutim, ona rezultira pribjegavanjem studenata korumpiranim radnjama jer se ne nastoji prevazići socijalni jaz, nego pokazati jednakost u pripadanju određenom nacionalnom tijelu. Primarna svrha univerziteta i akademske zajednice jeste da vladajuće istine i dogme dovodi u pitanje te da gradi slobodnog pojedinca pristupajući mu prosvjetiteljski. Međutim, stvarnost u BiH je takva da akademska zajednica funkcioniše kao transfer-aparat preko kojeg se istine sa vrha preko studenata i učenika prenose na društvo kao opće istine i vrijednosti. Profesor Mujkić je istakao problem varanja prilikom polaganja ispita prisutan među studentima, ali je i podvukao da neće to uništiti univerzitet, nego ravnodušnost i bešćutnost akademske elite koja na svojim sastancima ne raspravlja o nauci i meritumu nego o zakonima, te činjenica da je prisutnost politike na univerzitetima tako velika da je npr. nemoguće postati rektor bez određene političke podrške.
Voditelj projekta i idejni kreator, prof. Nerzuk Ćurak, svojim obraćanjem završio je promociju u sali punoj novinara i novinarki, studenata/ica i saradnika/ica zahvalivši se Fondu otvoreno društvo BiH što je omogućilo istraživanje, ali i iskazavši razočarenje zbog činjenice da u BiH već godinama institucije vlasti ne ulažu u istraživačke poduhvate.
Nakon promocije ostaje pitanje koliko će studenata i akademskih profesora pročitati studiju, koliko i kako će reagirati na nju, da li će ih zabrinuti dijagrami i cifre koje pokazuju rasprostranjenost varanja prilikom stjecanja ili dijeljenja akademskih titula i da li će cilj projekta – da otvori javnu debatu o deformacijama u akademskoj kulturi jer ta debata zbiljski izostaje – biti ostvaren. Odgovornost da li će se nešto promijeniti ne staje na savjesnosti studenata da uče, a ne da prepisuju, ili profesora da rade svoj posao (jer je jedan od zaključaka istraživanja i taj da studenti imaju više odgovornosti prema profesorima koji svoj posao obavljaju pošteno i savjesno), nego na konkretnim mjerama sprečavanja i kažnjavanja koji su u domenu rada policije i tužilaštva. Promjene nabolje ili rješavanje problema neće uslijediti sve dok se sasvim javno i transparentno na internetu reklamiraju i nude uspjesi tehnologije koja kod nas služi za uništavanje nauke – bubice, olovke i satovi za prepisivanje i sl.
Foto: Osman Zukić
