Konkurs za srednjoškolce, pod naslovom Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu), objavljen je na portalu Školegijum 10. januara 2023. godine.
U tekstu poziva[1] srednjoškolcima su (mislilo se i na djevojke i na mladiće, i tako je očigledno bilo i shvaćeno) nagoviještena očekivanja redakcije, u najkraćem: da sazna kako glavni junaci i glavne junakinje obrazovnog procesa (i najbrojnije) vide svoje školovanje. Kako ono izgleda, kako se čini i kakvo na kraju krajeva jeste iz perspektive onih zbog kojih i postoji. (Ili bi barem trebalo da je tako.)
Iako zvuči kao dosjetka, rečenica iz jednog rada duhovito sažima prevladavajuće raspoloženje: Bila je globalna pandemija i bili smo sretni. Zar je stanje u školi zaista tako loše da je pandemija korak bliže sreći?
Na konkurs je do kraja januara pristiglo 87 radova (67 učenica i 20 učenika) iz Banjaluke, Brčkog, Bugojna, Jajca, Kaknja, Maglaja, Mostara, Sanskog Mosta, Sarajeva, Travnika, Tuzle, Zenice i Užica (Srbija). Radovi su odmah po prijemu objavljivani na portalu Školegijum, a sa kraćom ii dužom odgodom (radi bolje vidljivosti) na društvenim mrežama.
Neočekivan je i pomalo razočaravajući mali broj životnih detalja iz učionice; čak i ako povjerujemo da se u njima ne događa ništa zanimljivo (a teško je u to povjerovati, uprkos svemu), ipak zbunjuje ta opredijeljenost mladih ljudi da misle i pišu apstraktno, s uvjerenjem da njihovi utisci, stavovi, mišljenja, uvjerenja nisu oblikovana konkretnim situacijama, postupcima, iskazima, ponašanjima, odlukama, jednom riječju, događajima. Na kraju su ipak autentične pojedinosti bitno uticale na selekciju radova i izbor najboljih. Povjerovali smo u susret G-mola na klaviru i Merlinove sevdalinke i da zaista postoji mlada profesorica s njegovanim noktima, koja radi na stari način, primljena preko štele i sluša Jalu Brata. Čuli smo kako kaplje iz stare, oronule česme u uglu kabineta. Mogli smo zamisliti profesora koji je nervozan i isfrustriran i koji se smiruje tako što da iznenadni kontrolni, ili za 10 minuta ispita pet učenika, nakon čega mu bude vidno bolje, ali zato đaci više ne budu dobro! Možda nismo najbolje shvatili radi li se o ironiji, a ako radi kome bi se mogla pripisati, ali smo prihvatili da zaista nije važno šta kaže Čarls Darvin, jer bitno je samo šta kaže nastavnica biologije. Žao nam je što nismo saznali koja imena pišu ugravirana šestarom i kuda je naknadna potraga za njima na društvenim mrežama odvela. Kao da smo vlastitim očima vidjeli ispeglanu kosu i tresenje šiškama, trenerku dignutu do pod grudi, majicu dužine tek da lopatice ne nazebu. Navijali smo sa strane da u školskoj kantini za vrijeme malog odmora sva djeca dođu na red da uzmu sok, vodu, čokoladicu, a ako ih zvono za početak časa prekine da imaju čas kod profesora koji toleriše kašnjenje jer i sam kasni. I nasmijalo nas je nušićevsko objašnjenje otkud da pobožnost dominira u školi: Vrlo kratko i jasno, kada profesor uzme dnevnik i počne da proziva, svi se u razredu krstimo i čitamo u sebi svaku molitvu koju znamo, a kada profesor prozove nekog od nas ko nije učio i još čuje odgovore na postavljena pitanja, i on se počne krstiti. Da, zabavna je bila i jedna pjesmica, dok se nije umorila predvidljivim rimama.
S druge strane, bilo je radova pisanih kao pod moranje, s nekom težinom i mukom, bez radosti, kao da se mora bukvalno odgovoriti na zadato konkursno pitanje. Taj žanr sastav na temu, koji se, izgleda, još uvijek njeguje u školi kao vrhunac pismenosti i kreativnosti, ovdje nije dao rezultat. I sad bi profesori koji na tome ustrajavaju i to nagrađuju peticama mogli reći zašto misle da ne mogu ili ne trebaju drugačije, bolje i više od toga. (Komentari su još uvijek otvoreni.) Inercija o kojoj je ovdje riječ proizvela je tekstove bez ideje, bez zaključka, bez postavljenog problema, bez primjera, bez radosti, bez strasti. (O bijesu nešto kasnije.) A ta bezidejnost odražava se i u činjenici da veliki broj radova uopšte nije imao originalan naslov!
Među njima čitali smo one s obećavajućim početkom, koji su onda prelazili u uopštene, a ponekad i patetične iskaze, sa stilski istrošenim (ostvariti snove) ili nespretnim sklopovima (odlučujem da gradim svoja krila po vlastitom šablonu). U toj grupi izdvajaju se i sastavi karakteristični po reformskom žargonu (razvijanje kritičkog razmišljanja, različitost mišljenja, suradnja s poslodavcima i zajednicom, poslovi koji će biti potrebni u budućnosti) ili čak psihološkom: Uloga učenika može biti u obliku sistema vršnjačke podrške i rane intervencije, u kojem se cijeni saradnja i kvalitet odnosa. Kroz sistem vršnjačke podrške učenici mogu razviti i kapacitet da kanališu agresiju kada se ona pojavi, a također razvijaju i iskustvo promovisanja nenasilnog ponašanja u širem kontekstu.
Nekoliko radova poslužilo se antagonizmom MI (mladi, učenici) i VI (stari, nastavnici). To Mi je drčno i manifestno u posjedu budućnosti – Naše glasove ćete čuti i onda kada se svjetlo na kraju tunela počne gasiti. Tada ćemo biti najglasniji – ali sve u svemu neubjedljivo i gotovo u pravilu – starmalo. I tu se začas sklizne u birokratski žargon i zagovaračku endžio-frazeologiju (Pokretač samih promjena možemo biti samo mi... Obrazovanje je najjače oružje... Na mladima svijet ostaje...) Ni bijes nije uvjerljiv: tvrdnjama da su VI u posljednjih 30 godina pretvorili hiljade kreativne, inovativne, inteligentne i darovite djece u pasivnu, beznadežnu i slaboumnu stoku koja im je dopustila da razmišljaju umjesto nje, ili druga, da su škole postale jedno gorko ljepilo mržnje, a da VI stvara monstrume, umjesto da stvara ljude – nedostaje dokaza kakve pogled na učionicu iz tog ugla obezbjeđuje.
U više radova istaknute su iste primjedbe na račun savremene škole. Učenici i učenice misle, žele i traže više tehnologije u nastavi, više zadataka vezanih za korištenje interneta i tehnologije, okretanje drugim resursima, više kompjutera i profesora sposobnih da shvate nove postavke mozga.
Lektire su, smatraju, zastarjele, a zastarjeli su i drugi nastavni sadržaji. Ne uči se ono što je korisno i potrebno danas: kako funkcionišu bankovne kartice, kamate, krediti, kako se snaći u velikim gradovima i metropolama, kako se pokreću biznisi, kakva prava imaju kao građani BiH... Učionice su samo u mašti svijetle, imaju platno, projektor, računare, cvijeće koje zalijevamo, pametnu tablu, karte, radio, plakate, po želji uređujemo raspored stolica i klupa.
Čemu gomilanje informacija koje ćemo zaboraviti poslije prvog kontrolnog, čujemo pitanje iz jednog ćoška. Tjerati nekoga da svake sedmice sprema, napamet uči, od riječi do riječi, 160 stranica iz jednog predmeta, ne može biti dobronamjerno, stiže presuda iz drugog.
Nešto se mora učiniti i s metodikom nastave, jer ono što u školi ne ide nauči se gledanjem crtanih filmova kod kuće; za mjesec više nego za sedam godina. Škola kao da služi da zakomplikuje i oteža i ono najjednostavnije. I uspjela je. Druga učenica: O uglovima, računanju sam naučila u igrama s prijateljima. O pravopisu, gramatici sam više naučila na greškama naših medijskih osoba nego u školi. O biljkama, tjelesnim procesima sam naučila više putem mobitela nego u klupama. I u tim vremenima, kada u školi moram provesti osam sati, ponekad ne radeći ništa, shvatam da većina nas se osjeća kao da gubi vrijeme. Isto, samo malo drugačije: Roditelji kažu: Škola je odlična!, a kod nas oči poluotvorene, podočnjaci tamni. Umorni smo, iscrpljeni. Razočarani i uznemireni... Ali isplatit će se, zar ne?
Pažnja i fokus mladih sve su kraći i slabiji i očito je da metodika mora naći odgovor na tu presudnu okolnost. Ali, rješenje sigurno nije ono što jedan glas predlaže: da se nauka učini zanimljivijom tako što će manje pričati o kauzalnosti, a više o biografijama naučnika (sic!).
Kad mlada osoba shvati da joj nije jasno zašto u dvadeset i prvom vijeku iz ugla moje učionice nastava ne odmiče daleko od one u devetnaestom, logično je da će se okrenuti profesorima. Njih, ali to smo znali, ima i dobrih i loših. A znaju to i srednjoškolci: tužno je da profesor uništava živote umjesto da ih spašava, zaglupljuje umjesto da prosvjetljuje, guši želje i snove, koji za cilj ima samo izazivanje frustracija. Oni razumiju da profesoru treba posao da preživi, i razumiju da ih je neko morao zaposliti tu, ali se svejedno pitaju: da li je to vrijedno sve štete koju napravi. I nadaju se da će se zapitati, kad ovo pročita, voli li svoj posao i da li voli rad s djecom, jer bez te ljubavi ništa neće postići. Ljubav prema učenju mogu razviti kod učenika samo profesori koji su na poslu zato što to sami vole. Ljubav se uvijek osjeti, namiriše i prepozna. Možda bi mu ta ljubav i briga za to u kakav svijet ispraća đake došapnula da njegov predmet nije svijet za sebe, da na času matematike profesorica neće pričati samo o brojevima, nego i o recikliranju smeća. Najsažetije: Beskorisno je svo znanje jedne osobe ako je neće nekome dati; Beskorisno je imati znanje, a nemati moral. Onda bi možda bilo moguće da drži našu pažnju tokom časa od 45 minuta pa da poželimo da on traje dulje i da jedva čekamo sljedeći. I da budu slobodni svi koji od života ne žele ropstvo.
Sa zastarjelim sadržajima i neprilagođenom metodikom, meta nezadovoljstva i kritike srednjoškolaca je ocjenjivanje: Ocjenjivanje je ubica duha upravo zato što je spektar kriterija koji ulaze u ocjenu previše uzak. Na drugom mjestu: Pustite djecu da vode debate, da razgovaraju sa Vama, dajte im ocjenu za razmišljanje, a ne za nečije napisane besmislene rečenice, koje će oni naučiti napamet za peticu i zaboraviti čim prekorače preko mojih vrata.
Ocjene nisu mjerilo znanja, to je valjda svima jasno, ali malo kome je jasno čega mjerilo jesu. Volim se igrati s kosom, i bojati je, i praviti frizure, i reckati ono što mislim da nije dobro, piše jedna učenica, ali pošto ima dobre ocjene, ne može biti frizerka. Kažu! Eto čega su mjerilo: ukalupljivanja, osujećivanja, obeshrabrivanja! Jedna učenica, nakon što prvo izjavi da je njena percepcija škole vrlo pozitivna, sažima većinu prigovora kao neke od najčešćih loših strana školovanja na ovaj kratki spisak: Stres. Nedostatak slobodnog vremena. Nedostatak fleksibilnosti. Neprimjeren pritisak. Nedostatak individualnog prilagođavanja.
Koliko su kritični, srednjoškolci su i konstruktivni. Voljeli bi da škole imaju više sekcija, više raznih aktivnosti gdje bi svi uživali i družili se. Korisno bi bilo da profesori imaju više nekih časova o tome kako zapravo treba biti profesor, dobar profesor, jer je sve više profesora bez empatije. Dobar je onaj koji te zagrli ne zato što si pobijedio, nego zato što nisi odustao. Sa takvim profesorima moguće je zamisliti bolju školu, školu u kojoj djeca mogu da zamišljaju, da budu inspirisana, kreativna, da biraju šta ih zanima, a šta ne, da razmišljaju i imaju svoje stavove, da PRONALAZE odgovore, umjesto da ih uče napamet, da rade nešto svojim rukama i da u praksi nauče kako stvari funkcionišu. Onda više nije tako nedostižno i da svaki učenik ima vlastiti ormarić u kojem bi ostavljao udžbenike, sportsku opremu i ruksak.
Ali i bez svega toga, čak i ovako namrgođena, dosadna i kruta, s nužnicima koji kišu i sline, sa šestarima izrezbarenim stolovima, škola je mjesto gdje se živi i odrasta, voli, zavidi, ljubi, laže, pleše, galami, smije, plače... rolerkoster emocija, neko mjesto na kojem se iz časa u čas smjenjuju i radost i nervoza, i umor i energičnost, i dosada i uživanje, ali i leptirići u stomaku i razočarenje, fabrika i dobrih i loših uspomena i mjesto koje daje priliku da u budućnosti ostvarim sve ono o čemu sam kao dijete sanjao.
Može li to biti odgovor na ono optužujuće pitanje: Ali, isplatit će se, zar ne?
Najzad, odluka redakcije!
Nakon prve selekcije (20 od 87), redakcija je ostala zatečena brojem ljutitih, pa čak i uvredljivih reakcija, među kojima su najglasniji bili prigovori da na odluku nisu uticali, iako je u pozivu za učešće na konkursu pisalo da hoće, komentari. Iako formulacija nije bila kristalno jasna, smisao jeste: konkurs je napisan ne da bi Školegijum povećao statistiku posjeta, nego da bi se u teme vezane za obrazovanje uključilo što više čitalaca; ne navijački, nego konstruktivno, kritički, kreativno, poticajno... U jednoj dilemi oko izbora u pet najboljih komentari su presudili. A nagrađeni radovi su ovi:
Prvu nagradu (1000 KM i diplomu) osvojila je Sumeja Buljugija za rad Iz ugla (Mehanizam botaničke bašte).
Drugu nagradu (600 KM i diplomu) osvojila je Hena Rahmanović za rad 'Krucijalno' za preokret i promjenu!
Treću nagradu (svi po 300 KM i diplomu) osvojili su Adis Arnaut (Ja hoću X3ENOTONA), Milica Veizović (U uglu ugao, za nas drugačije) i Sumeja Zulum (Kako vidimo školu naučeni da ne vidimo?!). Dobitnice i dobitnika obavijestićemo o detaljima vezanim za dodjelu nagrada i diploma. Za sve učesnice i učesnike konkursa ostavljamo otvorenom mogućnost saradnje, na način koji će zainteresovani dogovoriti pojedinačno sa redakcijom.
Članovi redakcije, o nagrađenim radovima:
Gradeći svoju botaničku baštu Sumeja Buljugija je vješto i odvažno stvorila alegoriju našeg obrazovnog sistema i mjesta đaka u njemu. Njeno pisanje je slikovito i bogato, vuče čitateljke i čitaoce da se vraćaju njenom tekstu, jer sa svakim novim čitanjem otkrivaju nove levele alegorije. (...) Stilom u kome ima šarma, panka, hrabrosti, mladalačkog duha, buntovništva Hena Rahmanović na momente surovo ilustruje svoj doživljaj obrazovanja, kojim gospodare letargija, učmalost, zastarjelost, neinovativnost i vječno vraćanje istog. (...) Hijerarhiju u školi i stanje stvari u njoj (jadnica si, zrela si, pametna si) Milica Veizović opisuje precizno i odličnim ritmom. Uvjerljivo i ozbiljno propituje univerzalnost Gilgameša i Antigone u kontekstu materijalizma današnjice. (...) Sumeja Zulum piše jednostavnim jezikom koji na kraju ostavlja dojam iskrenosti i zrelosti, koja ide dalje od kritike i sugeriše potencijalna rješenja koja bi od škole načinila bolje mjesto. (...) Adis Arnaut ekran online nastave vidi kao crvotočinu (raskršće između prošlosti i budućnosti?) i obrazovanju koje znanje drži nezavisnim od etike suprotstavlja ličnu buntovnu kreativnost.
[1] Šta je Tebi dobro u školi? Šta nije? Kako zamišljaš školu za svoje unuke? Šta misliš da se u nastavi može mijenjati, a šta ne može? Šta ne može danas, a šta neće moći nikad? Ovo su samo neka od pitanja za koja se nadamo da će Te motivisati na pisanje sastava o Tvom pogledu na školu, na ono šta se u njoj radi ili ne radi, na ono šta se u njoj događa ili ne događa, na ono što se u njoj uči ili ne uči.
Kao što znaš, prije nekoliko godina međunarodno PISA istraživanje pokazalo je da više od polovine petnaestogodišnjih đaka u Bosni i Hercegovini zaostaje u znanju za vršnjacima i vršnjakinjama iz većine drugih zemalja čak tri godine! Izgledaju kao da imaju 15, a misle o svijetu kao da imaju 12 godina. Imaš li osjećaj da gubiš vrijeme sjedeći u učionici, ili Ti je sve potaman?
Ubrzo nakon objavljivanja rezultata PISA istraživanja zatvorene su škole zbog pandemije, a nastava se preselila na online platforme. Sad iz različitih izvora stižu glasovi da su i te dvije godine uglavnom bile izgubljene, barem što se znanja tiče. Misliš li da je znanje (koje škola pruža) uopšte bitno za život, ili sve što Ti treba možeš naučiti negdje drugo? (Gdje?)
Iako možda ne vjeruješ u to, zvuči neuvjerljivo, postoje ljudi koji još uvijek ne odustaju od reforme školstva. Njima je važno i potrebno i Tvoje mišljenje.
Svi sastavi koji budu objavljeni na portalu skolegijum.ba u rubrici Konkurs do 30. 1. 2023. ulaze u konkurenciju za nagrade: prva 1000 KM, druga 600 KM i treća 300 KM. O nagradama će odlučiti redakcija Školegijuma, a na odluku redakcije uticaće i broj čitanja sastava na društvenim mrežama, tačnije: kvalitet komentara.
Još nekoliko sitnica:
Sve radove poslati na adresu [email protected], potpisane, sa lične e-mail adrese, do 31. 1. 2023. Rezultati će biti objavljeni 28. 2. 2023. godine. Tekstovi trebaju biti dužine oko 1.000 riječi.
