Čit-o-cid: imenica, sistematsko ubijanje ljubavi prema čitanju, često pogoršano besmislenim, zatupljujućim školskim praksama.[1]
Ovako autor Kelly Gallagher opisuje izmišljenu imenicu koja se odnosi na činjenicu da svake godine sile koje rade protiv mladih čitalaca i čitateljica odvraćajući ih od čitanja sve više jačaju, dok u isto vrijeme sile koje rade iz učionica koriste niz neefektivnih i zatupljujućih praksi pri obradi književnih djela proizvodeći efekat suprotan onome koji žele postići. Umjesto cjeloživotnih čitatelja, škole proizvode učenike i učenice koji uspješno rješavaju testove koji ne zahtijevaju dublji analitički pristup i razumijevanje književnih djela. Rezultat ovih dviju sila u sukobu je čitocid. Ako ste profesor ili profesorica u školi, te se i sami borite sa silama koje djeluju protiv vaših napora da zainteresujete djecu za književna djela, ova knjiga je štivo koje će vam pomoći pri razumijevanju čitocida i načina na koje ga možete zaustaviti.
Autor na samom početku knjige objašnjava kako većina školskih praksi čitanja, umjesto da pomaže učenicima da zavole knjige, zapravo doprinosi ranijem odumiranju čitalačke navike. On ove tvrdnje podupire nizom istraživanja provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama, koja između ostalog pokazuju da sve više učenika i učenica srednje škole čita daleko ispod očekivanog nivoa, da postoji značajan raskorak u napretku između rasnih/etničkih/ekonomskih grupa učenika, kao i da je samo 13% odraslih Amerikanki i Amerikanaca sposobno uspješno izvesti složene literarne zadatke.
Jako je lahko, kaže Gallagher, uočiti prisustvo čitocida u školama. Potrebno je samo razgovarati s odgajateljicama na različitim nivoima obrazovanja i pitati ih o stavovima njihovih učenika o čitanju. U vrtiću će vam vjerovatno govoriti o entuzijazmu djece za vrijeme čitanja knjiga, u osnovnoj školi ćete dobiti mješavinu odgovora, dok će vas u srednjoj školi dočekati odgovori puni gorčine. Gdje i kada se dešava prelaz iz entuzijazma u nezainteresovanost, a zatim i u neprijateljstvo, pita se Gallagher.
Govoreći o problemu nečitanja, većina učitelja i nastavnica ukazat će na uobičajene krivce kao što su siromaštvo, needuciranost roditelja, nepostojanje knjiga kod kuće, problemi stranog jezika, ubrzan tempo odrastanja i postojanje efektnijih opcija za zabavljanje od čitanja. No Gallagher ističe kako je upravo u školama učenicama dato i mjesto i vrijeme u kojem bi trebale da se razviju u cjeloživotne čitateljice umjesto u one koje su dobre samo u rješavanju testova. Ono što se dešava u školama rezultira upravo proizvodnjom ovih drugih. Jedan od razloga tome je to što se vrijeme na nastavi predviđeno za samostalno čitanje sve češće ukida jer se smatra neakademskim, iako je za mnoge, nažalost, ovo jedino vrijeme kada čitaju.
Glavni uzročnici čitocida
Razlozi koje Gallagher navodi kao glavne uzroke čitocida su sljedeći:
- Škole vrednuju razvoj dobrih polagača testova više nego razvoj čitalaca.
- Škole limitiraju iskustva autentičnog čitanja.
- Profesorice previše objašnjavaju knjige.
- Profesori premalo objašnjavaju knjige.
Stavljanje naglaska na pripremu za polaganje testova šteti mladim čitaocima na dva načina. S jedne strane, kurikulumi su zatrpani testovima s višestrukim odgovorima, što dovodi do površnog poučavanja i učenja, a s druge strane isticanje važnosti pripreme za ovakve testove učenike koji već imaju problema sa čitanjem ostavlja na istom nivou i bez ikakve dodatne pomoći, pri tome održavajući sistem aparthejda u školama, gdje napredna djeca idu i dalje naprijed, a oni koji se muče sa zadacima ostaju na istom nivou ili propadaju još dublje.
Pored ovih problema postoji i problem pretrpavanja školskih planova i programa ogromnom količinom jedinica za obradu da bi se ispunili predviđeni standardi. Gallagher ističe kako standardi treba da postoje te kako su oni od krucijalne važnosti profesoricama pri planiranju te konstrukciji uputa koje će učenicima dati. No, pritisak koji pretrpavanje kurikuluma stvara kod profesorica polučuje dvije opcije. Jedna od njih je da profesorice pokriju sav traženi sadržaj i ispune standarde za koje su odgovorne, pri tome poučavajući na površnom nivou, a druga je da uspore tempo posvećujući se više odabranim temama, žrtvujući rezultate na testovima zbog nepokrivanja sadržaja koji se od njih očekivao. S obzirom na ekonomske i druge sankcije koje im vise nad glavama ako ne ispune standarde, nije ni čudo što se većina profesorica i profesora odlučuje za prvu opciju.
U vezi s ovim Gallagher nam objašnjava da autentični interes za čitanje postoji samo onda kada je učenicama data prilika da se zarove duboko u neke interesantne ideje, a žrtvovanjem dubljeg poučavanja i trčanjem kroz sadržaje mi im polahko potkradamo motivaciju za rad. Postoji velika razlika između pamćenja fakata i razumijevanja, između učiteljica kao dispanzera informacija i učiteljica koje pretvaraju đake u dubokoumne ljude. Sistem podučavanja učenike pretvara u one koji pamte, ali tako da na kraju ne razumiju gradivo koje im se predstavlja. Gallagher upozorava da samo testiranje kao takvo nije problem − problem je testiranje lošim, površnim testovima koji ne provjeravaju učeničko razumijevanje, već samo njihovu mogućnost reprodukovanja informacija koje su pročitali. Osim toga, ovakav sistem učenike uči da bi trebali biti čitaoci da bi položili testove.
Staviti akcenat na važnost reprodukovanja informacija je pogrešno i samo zbog toga što se informacije i fakti u raznim granama nauke često mijenjaju. Gallagher navodi stavove Roberta Starnberga, koji kaže kako bi školski sistem trebao naglašavati one vještine koje će učenike učiniti kreativnim, razumnim, mudrim, etičnim, predanim, iskrenim i vrijednim timskim igračima koji znaju i kako pobijediti i kako izgubiti, igrati fer i učiti cijeli život. Oni trebaju da izađu iz škola kao kreativni i fleksibilni pojedinci i pojedinke koji kritički pristupaju informacijama koje im serviraju novinari, političari i marketing kompanije. Školski sistemi često baš te vještine ne cijene ili ih zaobilaze. Nažalost, cijenu često u američkom školstvu, kako istraživanja pokazuju, plaćaju manjine.
Šta možemo učiniti da spriječimo čitocid?
Da bi se čitocid spriječio, svi učesnici u procesu obrazovanja moraju se uključiti u dijalog o problemu. To znači da profesorice, učenici, administratorke, inspektori, legislatori, novinarke i drugi moraju sebi postaviti neka osnovna pitanja i na njih pokušati naći odgovore. Šta mislimo pod tim da naše škole cijene čitanje? Da li insistiranje na testiranju šteti učenicima? Zašto se interes za čitanje smanjuje iz godine u godinu školovanja? Da li opširnost u podučavanju onemogućuje dubinu u učenju? Gubimo li svake godine sve više čitateljica?
Prvi korak u širenju literarnih vidika naših učenica je uočavanje faktora koji unutar škole doprinose čitocidu. Prvi je oskudica interesantnog materijala za čitanje u školama, drugi uklanjanje romana i drugih dužih radova iz kurikuluma da bi učenice i profesori imali više vremena za pripremu testova, a treći premalo vremena u školi provedenog u čitanju. U tom smislu profesorice književnosti i jezika bi trebale na sastancima nastavnih vijeća povesti diskusiju o dostupnosti materijala za čitanje učenicima. One bi zajedno s rukovodstvom škole trebale da prirede poplavu knjiga, i to bi trebao biti prioritet svakog školskog kolektiva.
Što se tiče drugog faktora, Gallagher kaže da uklanjanje dužih literarnih formi iz kurikuluma učenicama oduzima fundamentalno čitalačko iskustvo koje razvija dijelove njihovih mozgova koji im omogućavaju da duboko promišljaju stvari. Uloga profesorica u tom smislu je da osiguraju učenicima lakši prolaz kroz tekstove koji su im teško razumljivi tako što će tekstove staviti u kontekst, olakšati razumijevanje piščevog stila, pojasniti nepoznate riječi i anahronizme i pustiti ih da se udube u knjigu ne prekidajući ih stalno da bi s njima razgovarali o svakoj pojedinosti. Pored toga, mogu iskoristiti i metodu veliki odjeljak-mali odjeljak u kojem se đacima zadaje da samostalno pročitaju veći dio teksta kod kuće, a zatim se s njima radi na određenoj problematici (npr. elementi simbolizma u određenom poglavlju knjige) kroz manji odsječak iz tog teksta. Gallagher se oštro protivi kurikulumima koji književna djela iskomadaju do neprepoznatljivosti prilikom njihove obrade, time učenicima oduzimajući mogućnost da se udube u knjigu.
U vezi sa trećim faktorom koji doprinosi čitocidu, tj. premalo vremena u školi provedenog uz knjigu, Gallagher objašnjava da upravo samostalno rekreaciono čitanje u školi djeci pruža priliku da razviju predznanja i podlogu za ozbiljnije čitanje. Ovdje navodi primjer učenice iz njegovog razreda koja je zbog toga što nije imala pristup knjigama, novinama i magazinima u svom okruženju mislila da je Al-Kaida muškarac čije je ime Al i prezime Kaida.
Volju za čitanjem također ubija i to što je čitanje lektira jedino čitalačko iskustvo koje učenice i učenici steknu školovanjem. Pri tome obrađuju samo klasike svjetske književnosti sa čijim djelima često ne mogu ni emotivno ni intelektualno da se povežu. Gallagher kaže kako bismo djecu trebali naučiti važnosti čitanja iz zabave, i to čitanja koje uključuje zabavnu književnost, dnevne novine, stripove i magazine. U svojoj učionici autor je uveo jednom sedmično obavezno čitanje novinskih članaka o kojima su učenice morale napisati kratke polemičke tekstove ili odgovoriti na zadatke koje bi im on zadao, npr.: Za koji članak u novinama mislite da je najmanje vrijedan objavljivanja? Zašto mislite da su novine objavile članak? Odbranite svoj odgovor.
Još jedan od načina na koji se možemo boriti protiv čitocida je da napravimo razrednu biblioteku, što je Gallagher u svojoj učionici zajedno sa svojim đacima putem dobrovoljnih donacija i uradio. On ističe kako okruženje ispunjeno knjigama treba biti imperativ za svaku učionicu i školu.
Čitanje knjiga zapravo je đacima nepresušan izvor imaginarnih proba za stvarni svijet. To je shvatanje čitanja koje Gallagher preuzima od filozofa Keneta Burka. Čitanje tako postaje praksa kojom se mladi ljudi uče razumijevanju kompleksnosti svijeta u kojem žive i borbi sa problemima koji su ljudskom rodu univerzalni. Gallagher navodi kako jedna obrada knjige Harper Lee Ubiti pticu rugalicu do koje je on došao sadrži obradu pojedinih poglavlja, pitanja za esej, časove razvijanja vokabulara, aktivnosti za pojedina poglavlja, časove vođenog čitanja, grupne aktivnosti, usmenu prezentaciju itd. Već smo naveli da ovakva pretjerana analiza knjige stvara čitocid. Ona sprečava učenice da se duboko udube u knjigu, stvara upute za čitanje koje vrednuju trivijalno na račun značajnog, te šteti šansama da razviju naviku rekreacionog čitanja.
Autor ističe: Prava vrijednost knjige pokazat će se tek kada knjige kao što je ova iskoristimo kao odskočne daske za istraživanje problema današnjeg svijeta.[2]
Postoje mnogi načini da se borimo protiv pretjeranog analiziranja i predstavljanja djela učenicima. Jedan od njih je da stvorimo poplavu tema. Radeći na pojedinom djelu možemo ga povezati s trenutnim problemima u svijetu tako što ćemo učenicama dati niz članaka i kritičkih tekstova o nekoj temi iz savremenog, realnog života, koju će kasnije moći povezati s idejama koje se pojavljuju u knjizi i tako im pokazati kako da književno znanje iskoriste pri kritičkom promatranju svijeta u kojem žive.
Također, možemo usvojiti pristup 50/50, što znači da pedeset posto čitanja u učionici treba biti akademsko, a drugih pedeset posto rekreaciono. Naglašavanjem važnosti rekreacionog čitanja povećava se šansa da će učenice kada završe sa školovanjem čitati, jer su, osim akademskog čitanja, čitale i radi zabave.
Također je važno pronaći zlatnu sredinu (kako on kaže, sweet spot) podučavanja. Ona svakako nije u pripremi od 122 stranice za obradu lektire, no nije ni u tome da učenicima gurnemo knjige u ruke i očekujemo da se sami snađu. Zlatna sredina negdje je između ove dvije krajnosti. Profesorice moraju da zapamte da su one najbolje čitateljke i spisateljice u učionicama i da moraju biti mentorice i modeli svojim učenicima i učenicama.
Da bismo im pomogli u razumijevanju nekog djela, ne smijemo zaboraviti da djelo stavimo u kontekst i učenicima jasno damo do znanja koja očekivanja imamo od njih. Gallagher navodi kako on svojima uvijek objasni kakva će pitanja za esej dobiti pri testiranju, jer tako čitaju tekst sa tačno određenom svrhom i usmjerenjem. Također im objašnjava i arhaične izraze ili jezik djela, razvija diskusiju o historijskom kontekstu priče, prepričava pozadinu autorovog života i onoga što je želio postići djelom, diskutuje o razlozima da se baš ta knjiga čita i vrijednostima koju ona ima za modernog čitatelja. Svi ovi koraci preduslov su koji se mora ispuniti prije nego što samo čitanje počne. Ponekad je potrebno i ponovljeno čitanje uz vođstvo profesorica da bi učenici uspjeli razumjeti određeno djelo na dubljem nivou značenja koje ono nudi.
Nakon što se tako počnu baviti djelom u cjelini, polahko uvodimo detaljniju analizu pojedinih dijelova knjige i fokus stavljamo na detalje koje s njima želimo obrađivati. Da bismo ih pripremili, Gallagher kaže kako možemo koristiti metodu Patricie Kain iz knjige Kako detaljno čitati (1998.), a koja se sastoji iz tri koraka:
- Čitanje s olovkom u ruci uz podvlačenje ključnih riječi i fraza, kao i pisanje na marginama.
- Praćenje obrazaca u tekstu − repeticija, kontradikcija, sličnosti.
- Postavljanje pitanja o obrascima koje smo uočili, zašto i kako?
Pri podučavanju, prema Gallagherovom mišljenju, važno je da nikada ne smijemo pretpostavljati stvari. Pretpostavka da učenici posjeduju znanja i alate neophodne da dosegnu dublji nivo razumijevanja pri čitanju dovodi do čitocida. Svi dobri čitaoci prate svoje razumijevanje djela i koriste se različitim strategijama kada se nađu pred sadržajem koji ne razumiju u potpunosti. Nažalost, većina učenika nema razvijene strategije za razumijevanje teških tekstova. Dakle, u učionicama, predavači su ti koji znaju o čitanju nešto što učenici ne znaju, oni ponovo čitaju tekstove koje nisu razumjeli, uspore kada treba, postavljaju sebi pitanja o autoru ili vremenu pisanja knjige, preskaču, vraćaju se preskočenom kasnije, koriste predznanja, vizualiziraju, prave pauze, pitaju, kontekstualiziraju, parafraziraju, skraćuju, komentiraju, evaluiraju, izvode zaključke, povezuju knjige s drugim knjigama, filmovima ili stvarnim događajima… Sve su to strategije koje odrasli poznaju, a mladi čitaoci trebaju tek naučiti, stoga im treba u tome pomoći i poslužiti kao model za čitanje.
Autor smatra kako je od ključne važnosti da se kod učenika razvijaju navike za rekreaciono čitanje. Da bi uspješno čitali školske lektire, važno je smanjiti obim materijala, ali ga zato treba predstaviti što dublje. Učenicama treba predstaviti knjige kao izvore imaginarnih proba za stvarni život. Testove s višestrukim odgovorima potrebno je zamijeniti esejskim pitanjima i dugim odgovorima koji zahtijevaju dublje promišljanje. Učenike treba naučiti da analiziraju, sintetizuju i vrše vrednovanje, te zahtijevati da čitaju knjige za koje misle da su poteške za njih.
Na kraju krajeva, kao što autor zaključuje, od toga šta naši učenici i učenice čitaju u školi puno je važnije to šta će čitati ostatak svojih života, stoga kod njih moramo razviti ljubav prema knjigama tako što ćemo odbaciti prakse koje ih od njih odbijaju.
Informacije o knjizi:
- Gallagher, Kelly. (2009). Readicide: How Schools Are Killing Reading and What You Can Do About It. Portland, Maine: Stenhouse Publishers, 161 stranica.
- Knjigu je moguće naručiti preko stranice www.amazon.com.
[1] Kelly Gallagher, Readicide - How Schools Are Killing Reading And What You Can Do About It?, Stenton Publishers, Portland Maine, 2. (Moj prevod, op. a.)
[2] Kelly Gallagher, Readicide − How Schools Are Killing Reading And What You Can Do About it?, Stenton Publishers, Portland Maine, 67. (Moj prevod, op. a.)
