Građa i funkcija oka su složene i zadivljujuće. Oko se stalno prilagođava količini svjetla koja u njega ulazi, fokusira predmete u blizini i u daljini i stvara neprekidne slike koje se smjesta prenose u mozak.
Šarenica (iris) kontrolira količinu svjetla koja ulazi u oko otvaranjem i zatvaranjem. Veličinu zjenice (pupile) kontroliše mišić sfinkter zjenice koji otvara i zatvara šarenicu (iris). Najosjetljiviji dio retine (mrežnice) je malo područje koje se zove makula (pjega) koja se sastoji od više stotina međusobno povezanih nervnih završetaka. Velika gustoća nervnih završetaka čini sliku oštrom, isto kao što i film visoke rezolucije ima zbijenija fotoosjetljiva zrnca.
Mrežnica (retina) tada pretvori sliku u električne impulse koje vidni nerv nosi u mozak.
U pitanju je roditeljski sastanak. Prvi nakon zimskog raspusta. Kao i svaki, u svakoj školi, svakom razredu. Uvodni. Onaj koji nas suočava sa činjenicom da ćemo opet u školu. Osjećaj koji vraća uspomene na vrijeme kada smo bili đaci i sjedili u školskim klupama. A sada, evo, sjedimo u ulozi roditelja.
Predlaže se dnevni red. Ko je Za? Protiv? Suzdržan?
Preslik iz skupštinskih klupa sa svih nivoa vlasti. Širok asortiman izbora. Sa uspomena, prelazimo na ono što gledamo već dvije decenije. Lekciju koju smo dobro savladali, bez konačne provjere znanja. Svi smo Za. Bez pogovora.
Slijede statistički podaci o uspjehu našeg razreda. Broj odličnih, vrlodobrih, dobrih. Imamo i jednog neocijenjenog. Redaju se procenti, tabela se sama ispisuje. U odnosu na ostale šeste razrede, naš razred je u samom vrhu. Osjeća se ponos među prisutnima i odlučnost da u narednom polugodištu dostignemo razred koji nam bježi jedva 2 %.
Statistika izostanaka. Bravurozno. Broj izostanaka u mjesecu septembru manji je od broja izostanaka posljednja četiri dana mjeseca decembra. Odlični učenici (logično) imaju i najmanji broj izostanaka u odnosu na one sa nešto lošijim ocjenama.
Tendencije na koje nas usmjerava Nastavničko vijeće je da se broj izostanaka mora smanjiti radi generalnog prosjeka u odnosu na ostale škole u Kantonu. Uspjeh ne smije izostati. Ponovno iskazujemo odlučnost da se dokažemo. Ćutke.
Mi smo matični brojevi, brojevi računa,
poluprazni kontejneri, isčupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.
Tjeram iz glave Dinu (Dino Šaran, autor pjesme Brojevi Računa op.a.), koji mi pjeva u nekom čudnom ehu.
Statistički podaci o broju učenika čiji prosjek uspjeha prelazi okrugli broj i daje realnu mogućnost da se u drugom polugodištu, primjerice, broj dobrih smanji u korist vrlodobrih, a samim tim i broj vrlodobrih učenika u korist odličnih. Sve to u konačnici bi dalo za rezultat mnogo bolji generalni procenat uspjeha razreda u odnosu na sve druge šeste razrede. Sve manje je slobodnog prostora na tabli. Procenti, tabele, brojevi …
Mi smo matični brojevi, brojevi računa,
poluprazni kontejneri, isčupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.
Baš kao što se i većina vas u ovom trenutku pita, i ja sam se pitao – u čemu je problem? Još jedan u nizu dosadnih, ničim izazvanih i opterećujućih roditeljskih sastanaka. S tim što je na ovom, bar u mojoj glavi, prisutan i Dino Šaran koji me ometa u ionako teškom praćenju ekspozea. U kojem žvačemo statističke podatke o djeci. Statistika naše djece. Djece naše statistike. Naša djeca statistika.
Mi smo matični brojevi, brojevi računa,
poluprazni kontejneri, isčupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.
Dobrano dekoncentrisan, počinjem da gubim nit istovremeno dolazeći sebi. Na opšte odobravanje pjesnika u mojoj glavi, glavom počinju da kolaju sopstvene misli.
Gdje je u svim silnim znakovima i brojevima, procentima i decimalama tvoj sin?
Možeš li ga prepoznati?
Vidiš li njegovu simpatiju? Najboljeg druga?
Pokušavam da se ponovno utopim u masu, kolotečinu, da isključim sopstveni mozak.
Sa statistike u međuvremenu se prešlo na novu tačku dnevnog reda.
Odluka Nastavničkog vijeća da se svako zakašnjenje učenika na čas kažnjava neopravdanim, a da pri tome isti taj učenik do početka narednog časa sjedi u holu škole kod dežurnog učenika. Odlično, ponovo se vraćam u normalu.
Mi smo matični brojevi, brojevi računa,
poluprazni kontejneri, isčupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.
Odluka Nastavničkog vijeća da se svako zakašnjenje učenika na čas kažnjava neopravdanim, a da pri tome isti taj učenik do početka narednog časa sjedi u holu škole kod dežurnog učenika?!?
Kakvom holu? Kod kojeg dežurnog učenika? Zašto? S kojim razlogom, ciljem? Šta to poručujemo djeci?!
- Vidite, neopravdan čas je…
- Oprostite što vas prekidam, nisam pitao za neopravdan. To je opravdano i nemam ništa protiv. Pitao sam zašto u holu, zašto ne na nastavi?
- Pa Nastavničko vijeće je donijelo takvu odluku zato što svaki ulazak učenika koji kasni poremeti nastavnike u procesu nastave. Znate, koncentracija…
Mi smo matični brojevi, brojevi računa,
poluprazni kontejneri, isčupane klupe.
Nas nema i nikad nas nije ni bilo,
samo ti se snilo.
Pojačava se do daske. Konačna spoznaja.
Dozvolili smo da djecu pretvorimo u statističke podatke, procente, brojeve, zareze, tačke, kolone i tabele. Kolektivitete koji se bez trunke osjećaja, a uz pomoć roditelja, bore za procenat više u odnosu na druge. Školu smo, svojom šutnjom, prilagodili nastavnicima koji gube koncentraciju u izlaganju nastavnih jedinica koje predaju godinama. Hol je institucija. Učionica logaritam.
P.S.
Preispitivanje odluke Nastavničkog vijeća je pokrenuto na Vijeću roditelja. Zahtjev se ne odnosi na pravdanje časa ukoliko je neopravdano kašnjenje! – već na to da djeca, bez obzira na to iz kojeg razloga su zakasnili, moraju prisustvovati nastavi. Istraga je u toku…
