- Zašto moram u školu? – pitala me kći u nebrojeno mnogo situacija.
- Zato što treba da naučiš puno dobrih stvari. Zato što roditelji idu na posao, a dječiji posao je da idu u školu. Da bi mogla birati čime ćeš se baviti kad odrasteš – bili su odgovori kada je ona bila mlađa, a ja inspirirana.
Zato što je je škola zakonska obaveza ili samo zato odgovarala sam kada mi se nije dalo objašnjavati nešto tako podrazumijevajuće i kada je odrasla dovoljno da pojmi šta je zakon.
Kako od samog početka nije osobito zagrijana za školu, mislila sam da u mojim odgovorima traži logičku rupu koja će je možda osloboditi ove obaveze ili je očekivala da ću makar jednom reći: Ne moraš. Nikad mi nije palo na pamet da odgovorim: Zašto pitaš?
Sve dok, ne tako davno, na tematskom događaju koji je okupio za obrazovanje važne i raznolike dionike, nije saopšten rezultat istraživanja po kojem dvije trećine učenika u BiH školu ne smatraju sretnim mjestom. Ne sjećam se je li naveden izvor istraživanja, ali se sjećam da je podatak iznijela nedvojbeno kredibilna osoba i da sam, kao i većina prisutnih roditelja, bila šokirana. I do tada sam bila svjesna da obrazovni sistem ima više rupa nego Mjesec kratera, ali da se skoro sedam od deset učenika ne osjeća sretno tamo gdje svakodnevno boravi nekoliko sati, najmanje 12 godina, nisam ni pretpostavljala. Nakon što me ta činjenica snažno tresnula posred mozga, preplavio me osjećaj nemoći. A on je, znate iz vlastitog iskustva, vjerovatno najgori koji roditelje može snaći. Ispalo je da šaljemo djecu tamo gdje nisu sretna i da, da stvar bude gora, s tim u vezi ništa ne činimo.
Škola, kazala je većina đaka, nije sretno mjesto iz puno razloga. U najkraćem sabrano, ona je za njih izvor stresa, prostor gdje ne mogu biti kakvi jesu, već kakvi društvo od njih očekuje da budu, poligon za vježbu autoriteta, uho koje ih ne čuje. I sve to to dugi niz godina, najvažnijih za ostatak života.
O stanju u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini, samim školama, svim njihovim manjkavostima i načinima kako ih prevazići rečeno je i napisano toliko da je opći dojam da je svima sve jasno i da bi svi to stanje znali popraviti, samo da imaju priliku. Čini se, međutim, da nije dovoljno osviješteno koliko je važno da škola, koja god i gdje god, bude sretno mjesto. Jer u njoj djeca provedu najmanje 12 godina od kojih u ogromnoj mjeri zavisi kako će provesti sve ostale. Pri tome, sretno mjesto uopće ne mora biti fizički prostor. To, veli nam psihologija, može biti i mentalna vizuelizacija u kojoj se osjećamo sigurno, ugodno, opušteno i gdje prevladavaju pozitivne emocije. Drugim riječima, škola kao sretno mjesto nije samo školski objekat, već i sve ono s tim objektom povezano.
- Koje je tvoje sretno mjesto? – pitala sam kćer nakon razmišljanja o ovome i pod dojmom one dvije trećine u školi nesretnih.
- Kako misliš? – isprva se zbunila.
- Postoji li mjesto na kojem si sretna, opuštena, gdje se osjećaš sigurno? – pojasnih.
- Pa kuća, odgovorila je.
- A osim kuće? Razmisli malo, ne mora to mjesto stvarno postojati, može biti i izmaštano. Naprimjer, snovi mogu biti sretno mjesto – bila sam uporna u namjeri da iščupam željenu riječ.
- Ne – prekratila je, poslije kraćeg razmišljanja.
- A škola? – spustila sam karte na sto.
- Ni pod tačkom razno – iskoristila je frazu koju je naučila od roditelja.
- Zbog čega? – pitala sam iskreno, kao da nemam ni najmanju predstavu.
- Ne znam tačno – odgovorila je još iskrenije. Previše je zadaća i lekcija i... svega – dodala je.
Onda mi je sinulo. Zašto moram u školu je zapravo pitanje zbog čega je u njoj svega previše. Nezanimljivog nastavnog sadržaja, neprestanog memoriranja informacija umjesto učenja, ocjena koje ništa ne govore, gomile djece koja nisu sretna. I šta kao roditelj, pojedinac s tim u vezi mogu učiniti.
Mnogo, poručila nam je ona ista osoba što je izrekla rezultat istraživanja.
- Za početak, ne insistirajte na uspjehu djece tokom školovanja jer to stvara pritisak da se bude uspješan sa 14 ili 18 godina, a to je i teoretski nemoguće. Ne govorite im da je škola preduslov za dobar posao jer to, kao što nam svakodnevnica pokazuje, nije tačno. Umjesto toga ispitujte njihove interese. A ako požele studirati, recite im da nipošto ne upisuju studij ako će se sekirati. Zbog ispita, prosjeka, budućnosti. Studij tome ne služi, parafraziram rečeno.
Eto sitnog recepta da ne pogoršavamo stanje. Dok ne bude snage i pameti da škola postane sretno mjesto.
