Fotografije: Lejla Reko i UHoće li biti one radionice i na zimu, pita dežurni učenik dok nas odvodi do kancelarije direktora „Prve osnovne škole“ u Srebrenici.
Dežurni učenik je Haris, pohađa deveti razred u ovoj školi. Čim nas je ugledao na vratima škole, prepoznao je Sanelu, članicu organizacionog tima Ljetne škole hobija N-TIM koja je tema ovoga teksta.
N-TIM skraćenica je za četiri polja koja se nastoje promovirati kroz Ljetnu školu hobija – nauka, tehnologija, inžinjering i matematika. Prije početka same Ljetne škole učenici su u prijavi mogli da rangiraju interese za četiri ponuđene radionice: modeliranje od žice, obrada drveta, robotika te radionica za origami-kirigami čiji je cilj bilo uvođenje u osnove geometrije.
Dok smo mi razgledale šarene zidove školskog hola, Haris nam je vješto napravio dvije figurice od papira. Đorđe koji je također IX razred nam je pričao kako mu je najbolje bilo na radionici robotike i da će zato upisati Elektrotehničku školu. Haris, Đorđe, Ognjen, Miloš, Marica i dvije Amine nisu se složili koja je radionica bila najbolja ali su bez prepirke zaključili da je bilo super upoznati tako puno vršnjaka. Miloš se pohvalio da sada poznaje pola Bratunca i da, kada ode tamo, svako malo čuje na ulici: Halo debeli! Smijeh.
Direktori škola koje smo posjetili – „Prve osnovne škole“ u Srebrenici i Osnovne škole „Branko Radičević“ u Bratuncu – Dragi Jovanović i Savo Milošević, zadovoljni su time što su njihovi đaci učestovali na Ljetnoj školi i što su reakcije roditelja vrlo pozitivne. Ponukani komentarima učenika i učenica na radionice u kojima su učestovali, pitali smo direktore da li postoje sekcije na kojima bi se moglo nastaviti raditi ono za čim se pokazalo da ima interesovanja. U oba slučaja dobili smo odgovore da su i oni svjesni da djeca vole takve stvari ali da škola nema uslova da održava takve sekcije. Direktor Jovanović istakao je da jedan od benefita koji je škola dobila ovim projektom i to što su nastavnica likovnog odgoja i nastavnik informatike iz ove škole prošli obuku u Turskoj.
O petodnevnoj obuci u Centru za dokvalifikaciju i prekvalifikaciju u Turskoj koju su prošli svi instruktori i instruktorice prije početka radionica pričali smo sa nastavnikom tehničkog odgoja i informatike u Bratuncu, Milošom Vasićem. Rekao nam je da je i on sam naučio neke nove stvari, da mu je bilo zanimljivo i vrijedno iskustvo rad sa tamošnjim đacima s kojima je radio i učio, prisustovao časovima koji počinju i završavaju pjesmom napisanom namjenski za programe za koje se polaznici i polaznice edukuju. Rad u Turskoj bio je naporan jer je trajao 8 sati dnevno a za vrijeme obuke instruktori i instruktorice su osmisli programe za Ljetnu školu u Srebrenici za što su imali mentorsku pomoć.
Nastavnik Vasić bio je instruktor na radionici za obradu drveta. Objasnio nam je da su polaznici i polaznice ove radionice učili koristiti se alatima poput 3D printera i glodalice kako bi od šperploče i medijapana (ploča srednje gustine koja se dobija od usitnjenog drveta, uglavnom otpadnih dijelova drveta) dobili željene oblike. Ravne ploče koje su ušle u razred, nakon pet dana provedenih u dječijim rukama izlazile su u oblicima šahovskih figura, jelena, dinosaurusa, pingvina, pauka...
Đaci su bili oduševljeni a i sam se iznenadio koliko su bili zainteresovani za praktični rad. Kaže da je nastavnički posao mnogo lakši kada đaci ne moraju da imaginiraju crtanje i rezanje ploča nego mogu sami da rade. Iako su radili po četiri i po sata sa pauzom za ručak, koncentracija im nije opadala i ne samo da nisu nestrpljivo iščekivali kraj, nego su tražili da rade duže i da sa krajem sedmice ne mijenjaju radionicu.
Oduševljenje u nastavnikovom glasu smanjilo se kada je rad na radionicama počeo dovoditi u vezu sa nastavom tehničkog odgoja. Rekao je da je sve ono što su đaci radili na radionicama njima bilo poznato sa časova tehničkog. Razlika je u tome što su u nastavi čuli, a na radionicama vidjeli i probali.Čuti nije dovoljno. Sve dok đaci sami ne vide i ne probaju kako izgledaju i funkcionišu glodalica, CNC mašina, 3D printer i kako se drvo obrađuje, male su šanse da će informacije koje su prisiljeni usvojiti o ovim stvarima preći u dugoročno pamćenje ili da će priča o racionalnoj potrošnji materijala imati smisla ako đaci nikada nisu radili konkretne stvari. Podvlači da ne misli da je teoretska nastava bespotrebna, ali bez praktične ona sama teško daje rezultate. Od ovog nastavnika smo saznali da ne postoji nijedan opremljen kabinet tehničkog odgoja u Bratuncu i njegovoj okolini. Trudi se da učenicima prezentuje makar ono za šta sam može ostvariti uslove pa na časovima često sklapaju maketice od šperploče. Kaže da mu je teško da traži od učenika da kupe makar i pilu čija cijena nije ni 10 KM kad zna kakvog su socijalnog stanja porodice iz kojih dolaze i navodi primjer VIII razreda u Kravicama gdje samo četiri roditelja imaju posao a ostali preživljavaju od rada na zemlji. Priča i argumenti o mogućnostima nabavke materijala za nastavu prestaju konstatacijom da deveti razredi nikad ne idu na ekskurziju.
Uslovi nisu bolji ni za odvijanje nastave informatike, barem kada je riječ o školama u kojima predaje Vasić – osnovne škole u Kravicama, Konjević Polju i Bratuncu od kojih prve dvije nemaju internet iako nastavni planovi i programi nalažu časove koji podrazumijevaju rad na internetu.
Cilj radionica u sklopu Ljetne škole hobija koja je trajala od 1.-26.8. bio je promovisati nauku i praktični rad, zatim povećati socijalizaciju kod djece, unaprijediti komunikacijske vještine i povećati samopouzdanje u rješavanju problema. Važno je istaknuti da je jedan od kriterija za raspoređivanje đaka po radionicama bio i podjednak udio djevojčica i dječaka na svim radionicama. Nastavnica likovne kulture u „Prvoj osnovnoj školi“ u Srebrenici i instruktorica na radionici origami-kirigami, Jelena Stjepanović, pohvalila nam se da je na radionicama tokom Ljetne škole u grupama imala jednak broj oba spola đaka dok su u Turskoj za vrijeme obuke na ovim radionicama učestvovale samo djevojčice.
Svaka od radionica trajala je pet radnih dana tako da su svi učenici na kraju pohađali po dvije radionice. Na radionicama grupe su brojale maksimalno po dvadeset đaka. Na Ljetnoj školi je učestvovalo oko 170 učenika i učenica od 3.-9. razreda glavnih i područnih škola sa područja općina Srebrenice i Bratunca. Radionice su se održavale u prostorijama Pravnog fakulteta u Srebrenici gdje se nalaze opremljene učionice a prevoz za djecu iz Bratunca i ruralnih područja bio je organizovan.
Organizatori su bili Razvojni program Ujedinjenih nacija u BiH (UNDP), Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF), Međunarodni centar za privatni sektor u razvoju u Istanbulu (IICPSD) i Fondacija za obrazovanje Privredne komore u Bursi (BUTGEM).
Ova pozitivna priča o 26 zanimljivih i ispunjenih dana đaka iz Bratunca i Srebrenice za nas staje ovdje dok Haris i njegovi drugari maštaju da se ona ponovi i na zimskom raspustu. Ali, ovo je priča i o djeci iz Kravica i Konjević Polja koji neće pročitati priču o sebi jer je ona na internetu.
Obilazak škola je završen pa se rastajem od Sanele koja se vraća u Srebrenicu. Do prevoza za Sarajevo imam još sat vremena. Sjela sam na klupu u gradskom šetalištu, jedem buhtlu sa sirom i čitam predizborne plakate postavljene svuda naokolo – na stubove rasvjete, stabla drveća, improvizovane bilborde pobijene tik uz tobogane i ljuljačke... Razmišljam kako je život ljepši i lakši u pravnim državama u kojima se poštuje zakon i gdje se ne traži vlast i povjerenje tako vidljivim nepoštivanjem propisa kakvo je reklamiranje na nedozvoljenim mjestima. Slogani sa plakata nisu maštoviti ali obećavaju bolju budućnost. Odlazim u nadi da će roditelji iz svih Kravica i Konjević Polja po Bosni do 2. oktobra proroviti ispod slogana i provjeriti ima li tu informatike sa internetom, dječijih ruku umazanih ljepilom i bojama poslije časova tehničkog i likovnog; jesu li Amine i Milice u jednoj učionici.
