Početkom akademske 2014/2015. godine na Univerzitet u Sarajevu dolazi 24 stranih studenata, nastavnika i saradnika. Riječ je o studentima, nastavnicima i saradnicima koji dolaze kroz razne programe mobilnosti koje finansira Evropska komisija, kao što su Erasmus Mundus, CEEPUS, „Mevlana“, ali i na osnovu sporazuma o bilateralnoj saradnji između našeg i partnerskih univerziteta u svijetu. Trajanje njihovog boravka u našoj zemlji je od jednog semestra (6 mjeseci) do jedne akademske godine (10 mjeseci).[1] – rečenice su koje sam iščitala odmah nakon zaprimljene informacije o tome kako su studenti – koji su se odlučili ovu školsku godinu provesti u mom/našem/vašem gradu – primljeni i dočekani, kako bismo rekli sa, sve cakum pakum. Vijest o tome da se Univerzitet u Sarajevu trudi krenuti putem kojim idu evropski i svjetski univerziteti, mnogo me obradovala. Naviknuta (bolje reći istrenirana) andrićevskom da nije budala onaj koji ne umije da čita, nego koji vjeruje da je sve što pročita istina, zaputih se u provjeru informacija s namjerom da opravdam svoju radost.
Univerzitet kaže...
Zakazujem susret sa rektorom Univerziteta, profesorom Ugom Vlaisavljevićem. Dočekuje me u Rektoratu i poziva koordinatora projekta za međunarodnu saradnju, Adnana Rahimića. On će mi biti od veće pomoći kada su u pitanju informacije u vezi sa izvedbom projekta. Adnan je završio studije u inostranstvu, predstavlja mi profesor Vlaisavljević pridošlog sagovornika i izlazi, s obećanjem da će se brzo vratiti.
Pitam Adnana za njegove impresije o projektu – koje su prednosti i nedostaci (ukoliko ih ima)? Šta nudimo studentima i studenticama koji dolaze na naš Univerzitet?
Prvenstveno, od njih se očekuje da se putem svih dostupnih informacija koje smo im omogućili na našoj stranici, informišu o tome šta bi to željeli slušati kada je u pitanju nastava na našem Univerzitetu. Mnogo nam pomaže odlična saradnja, koju smo doveli do najvišeg nivoa, između akademskih ureda, da tako kažem. Mogu izabrati da slušaju samo jedan semestar, određena predavanja ili cjelokupnu školsku godinu, to je njihova želja, te im se u skladu sa njihovim izborom otvaraju određene opcije.
Jezičke barijere?
Pa, opcija koja im se može ponuditi jeste nastava na engleskom jeziku. Iako, nažalost, nije takav slučaj na svim fakultetima Univerziteta. (Što možete vrlo lahko uočiti dok čitate knjižicu (zbirku) uputa za mobilnost koju će mi Adnan poslije pokloniti, a u kojoj se na posljednjim stranicama nalaze podaci o svim članicama Univerziteta, te koji su to fakulteti otvorena opcija za studiranje. Naime, nastava na engleskom jeziku spominje se samo u vezi sa tri-četiri.)
Na pitanje da li ima studenata zainteresiranih za učešće u ovom programu a da ne govore čak ni engleski, odgovara: Da, ali oni veoma brzo odustanu, znate, teško je, jer ne postoji mogućnost studija na nekom drugom jeziku, imali smo slučaj sa jednim studentom koji je govorio samo njemački jezik, teško da tako može aktivno učestvovati. Uglavnom, ako se i pojave, oni vrlo brzo odustaju. Jedina opcija je engleski jezik. Sa tim da imamo organizirane časove bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika koje smo im omogućili u saradnji sa Udruženjem Lingvisti, tako da je nekima lakše, naravno, ne uspiju savladati jezik, ali im je to dobra pomoć. Postoje grupe u okviru kojih se cjelokupna predavanja i ispiti održavaju na engleskom jeziku, ukoliko je manji broj studenata, onda se može organizirati i nastava jedan na jedan.
Imaju organiziran smještaj ili...
Kada je u pitanju njihov boravak u Sarajevu, jedina opcija koju im mi možemo ponuditi jesu naši studentski domovi. Međutim, uvijek imaju na raspolaganju bivše učesnike projekta Erasmus Mundusa koji im mogu pomoći sa smještajem.
Dakle, sami sebi plaćaju?
Pa, sve zavisi za koji program se prijave. Imaju na raspolaganju i programi koji uključuju smještaj, ali da, većinom kada je u pitanju plaćanje, oni to sebi mogu osigurati preko stipendija koju mjesečno primaju. (Budžet koji je studentima potreban za jedan mjesec, po procjeni Univerziteta, za jednu osobu, izgleda ovako: smještaj = 200 eura; hrana = 300 eura; knjige = 50 eura; gradski prijevoz = 25 eura i džeparac = 150 eura.)[2]
Na pitanje da li su dobili nešto od Univerziteta, Adnan odgovara da su im na dan pripremanja dobrodošlice dodijeljeni poklon paketi, u kojima su im obezbijedili karte, između ostalog, za gradski prijevoz.
Besplatno?
Platili su neki skromni iznos, nisam siguran koliko tačno, ali svakako jeftinije nego je to obično. I da, uvijek imaju uz sebe studentske kartice Erasmusa, tako da im je za sve što moraju platiti, omogućen studentski popust. Pozorište, muzeji? Da, da.
Šta im je dostupno kada je u pitanju osiguranje (zdravstveno), za vrijeme njihovog boravka ovdje?
To se sve unaprijed dogovori, prije njihovog dolaska. U stipendiju ulaze troškovi putovanja, osiguranja (putničko, zdravstveno i životno), školarina i džeparac.
Profesor Vlaisavljević nam se pridružuje.
Nemamo dovoljno programa na engleskom jeziku, i generalno, veoma je nizak nivo svijesti kada je to u pitanju, mogli bismo zapravo mnogo ponuditi studentima širom svijeta. Sad-zasad smo veoma ograničeni kada je u pitanju izbor šta strani studenti mogu studirati kod nas. Sada, u ovoj fazi projekta, glavni nam je cilj internacionalizacija. Uključiti i naš Univerzitet u projekte koji su ponuđeni i na drugim univerzitetima. U nastavku razgovora profesor spominje kako je do sada Ekonomski fakultet ponajbolji akter ovakvih projekata.
Šta tvrdi gostujuća strana
Iz perspektive domaćina: ponuda – dobra. Vrijeme je za drugu stranu. Nakon nekoliko pokušaja, uspijevam dobiti kontakte studenata raspoloženih za razgovor, naravno uz neizbježnu kafu.
Tomaš Burian, Richard Newell, Leander Papagianneas i Karl Jacobs ovogodišnji su studenti-gosti našeg Univerziteta. Na različitim su fakultetima – Fakultet političkih nauka, Fakultet za sport – DIF, Filozofski fakultet. Jedino Karl nije stipendista, te kako (kroz smijeh) kaže, nemam nikakva prava, ja sam Amerikanac. Sve što mi je ovdje potrebno, plaćam sam sebi, semestar, stan i hranu... dozvolu za boravak još nisam dobio, ustvari nisam još ni predao, rekoše mi da za to moram izdvojiti sumu novca koju, realno, nemam. Čuo sam da je neka djevojka predala papire za dozvolu u novembru – istu je dobila u aprilu, a tada je već napustila Sarajevo. Smiješno. Razmišljam da je nikako i ne nabavljam.
Leander je isfrustriran: Nije mi nikako jasna organizacija. Ako se nešto organizira onda treba biti uređeno na svim nivoima. Znaš, nisam jednom dobio vrata u nos, mislim, nije da mi ljudi ne žele pomoći oko papirologije, ali ne znaju kako... ne znaju čak ni kome da me upute. Ne znam. Kod nas u Belgiji je sve mnogo bolje. (Zar?!) Ovdje se samo insistira na tome da je projekat tek osnovan, da je sve na početku i da još traje proces implementacije.
Čudno. Ipak smo u šestoj godini od kako je (2008. godine) projekat Erasmus Mundus u aktivnom stanju.
Leander nastavlja: znaš da mi slušamo predavanja na bosanskom jeziku? Mislim, ja razumijem da je možda previše tražiti predavanja na engleskom, ali kako da budem spreman za ispit ako ništa ne razumijem?
Ispit je na bosanskom jeziku???
Ne, ne... ispiti su na engleskom, ali su predavanja na bosanskom jeziku. I recimo, odeš na konsultacije, a profesor ne govori engleski jezik!? Istina, mi imamo časove bosanskoga jezika, ali to nam nije dovoljno da bismo uspjeli baš upratiti predavanje... nadovezuje se Tomaš.
Tretiraju nas kao da nismo strani studenti... Prijavljujemo ispite na ISSS-u, to čudo nikad ne radi, onda moram plaćati da prijavim, plaćamo indexe i sve to sami moramo pronaći kako i šta. Ovdje ljudi baš i nemaju strpljenja, zar ne? – okreće se Richard prema meni.
Imaju, kako nemaju... (Ovdje se već svi smijemo.)
Stan?
Karl odgovara da je u privatnom smještaju, a za njim i svi ostali. Naravno, Leander se ponovno nadovezuje: vjeruješ da je meni jedna studentica dala ključ od stana, i žiro račun. I to ti je to.
Svi imate privatni smještaj?
Da. Plaćate sami? Da, mislim, to nekako nastojimo ugurati u 1000 eura stipendije – odgovara Richard u ime svih. Ostali, uz njegov odgovor, gotovo sinhronizirano klimaju glavama.
Osiguranje?
Imamo zdravstveno osiguranje, to nam je plaćeno. Samo ne možemo biti sami u bolničkoj sobi, ako nam se, ne daj Bože nešto desi. (Smijeh) Sve je to u sklopu Erasmus Mundusa i naših stipendija.
Ovdje ste jedan semestar ili...
Pa, prvobitni plan je jedan semestar, ali smo se mi odlučili za godinu dana. Sviđa nam se u Sarajevu, mi smo došli da uživamo... da smo htjeli studirati otišli bismo, kako nam to i ovdje kažu, u Beograd ili Zagreb – zaključuje Karl. (Smijeh.)
Na pitanje da li su im uručeni neki pokloni u vidu karata za prijevoz ili pozorište, muzeje itd., odgovaraju negativno.
Nije sve baš tako bajno
Nespremna na razočarenje studenata, onih istih – kako je to prethodno rekao koordinator Rahimić – svojevrsnih ambasadora svojih zemalja, odlučila sam ga ponovno kontaktirati ne bismo li skupa zaključili temu, i shvatili šta koči efikasniju sprovedbu programa. Sjećajući se oduševljenja koje me ponukalo da pišem tekst o napretku našeg Univerziteta, i konačnom planu našeg ujedinjenja sa svjetskim standardima, teško mi je pomiriti se da sve skupa nije baš uspješno provedeno.
Što se tiče problema, ne znam šta su studenti govorili – započinje Adnan – ali znam da trenutno rade na pripremanju dokumentacije za dozvolu za boravak koju svaki strani građanin u BiH mora imati. Znam da im je to trenutačno problem, jer se traži dosta dokumentacije, međutim tu Univerzitet u Sarajevu niti projekat ne mogu pomoći jer je riječ o bh. administracijskoj proceduri. Naš univerzitet je pripremio i predao sve potvrde o studentima koji borave na UNSA. Imam čak potvrdu nekoliko njih koji su to završili. Što se tiče nastave, ona je tek počela, studenti tek dobijaju prve utiske, tako da dosad nije ni bilo vremena da se stvore neki problemi u toj fazi. Ono što vjerovatno predstavlja problem studentima je Erasmus Mundus ugovor o učenju koji moraju imati razrađen na početku, kako bi ispite, koji bi polagali na Univerzitetu u Sarajevu, mogli biti priznati na njihovim univerzitetima. Međutim, sa ovim su se susretali (i susreću se) svi strani studenti, no to nije nerješivo, ali postoji određena procedura. Dakle, s obzirom da je nastava tek počela, teško se može govoriti o problemima u implementaciji projekta na Univerzitetu u Sarajevu.
Ima nešto tužno u spoznaji da se sjajni projekti koji bi naš Univerzitet trebali staviti u rang sa svjetskim, spotiču na više nego jednostavnim stvarima, kakva bi trebala biti administracija. Iako Univerzitet, sa pravom se može reći, obavlja dobar posao (kada je riječ o ovom projektu – dobrodošlica, pokloni, upute, pomoć), sve se nekako gubi u magli kada sjedite oči u oči sa živućim učesnikom projekta, a on vas obavijesti kako je bezveze što MORA otići kući, i tamo reći nemojte nipošto da se prijavljujete za Univerzitet u Sarajevu.[3]
Jedan od problema, a to je istakao i profesor Vlaisavljević, jeste koordinacija. Koga ili šta okriviti za to? Kome će i kakva slika o obrazovanju u Sarajevu sutra otići u svijet, to nažalost sve manje i manje interesuje one koje bi interesovati trebalo. Sve članice Univerziteta, ukoliko se uključe i nastoje aktivno postati dio ovakvih projekata, trebale bi unaprijed pripremiti sve ono što je studentima omogućeno na drugim univerzitetima, širom Evrope.
Promicanje raznovrsnosti studijskih programa, u uvodnom dijelu spomenuto je kao jedna od vrijednosti projekta za međunarodnu saradnju. Međutim, kako promovirati nešto što nismo u mogućnosti ponuditi? Studenti koji se odluče studirati na Univerzitetu u Sarajevu, imaju raznovrstan izbor studija, ali imaju i veliki problem – ne govore bosanski/hrvatski/srpski jezik. Nastava je, barem kada je u pitanju većina fakulteta (treba li spominjati: državnih, naravno!) isključivo na tom/tim jeziku/jezicima. A o tome koliko i da li su uopće akademski radnici članica Univerziteta spremni ponuditi vlastito vrijeme, van onoga koje im je plaćeno i izaći u susret stranim studentima, mislim da je suvišno i pisati.
Na pitanje kako je Univerzitet ove godine dočekao studente, jednostavan odgovor bio bi – uz sve moguće darove dobrodošlice i pomoć sa započinjanjem jednogodišnjeg života u Sarajevu! I to su mi moji sagovornici i potvrdili. Sve je super bilo prvi dan, zaista smo lijepo dočekani, svi smo bili skupa. Ali, sa narednim danom odmah smo se počeli susretati sa problemima. Sintagma naredni dan u ovom kontekstu podrazumijevala bi trenutak kada je svaki student otišao po informacije i pokretanje papirologije na fakultet koji je izabrao. Dobrodošlica se brzo zaboravlja kada se susretnete sa praksom unutar koje (između ostalog) morate onu tetu na šalteru moliti da vam ubrza potjeru papira jer vam ističe rok za predaju/faksiranje istih na vaš univerzitet, a ona vam kaže... Gdje si mi sad doš'o. Božee! Ništa ti ja ne mogu pomoć'...[4] Ovo vam ne bi leglo ni da tečno govorite jezikom kojim gospođa govori, a kamoli da ste tu (oslikano Karlovim riječima) k'o s Marsa.
Glavni cilj Univerziteta u Sarajevu jeste integriranje u svjetske edukacione i naučnoistraživačke procese i kontinuiran rad na unapređenju međunarodne reputacije. Akademska zajednica (njeni članovi) koji se vode ovom premisom, na dobrom su putu. Kamen spoticanja predstavlja (i nakon šest godina!) administracija, zbog koje, kako to Leander reče, propada mi sve, mene tamo u Belgiji čekaju rokovi, a ovi ovdje i kad im kažem da mi se žuri, samo govore biće, biće...[5]
[2] University of Sarajevo, The study programmes guide, Guide for students and staff members, str. 26.
[3] Izjava jednog od studenata, Leander P.
[4] Primjer koji je naveo Richard, student na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
[5] Leander je student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na Odsjeku za slavistiku.
