Jedno od najjačih sjećanja iz djetinjstva je to da sam s roditeljima izašla u kafić. A u kafiću, daleko od mene, veliki frižider sa sladoledom. Kao baš mala djevojčica, stalno sam bila prehlađena i imala upale grla. Zato skoro nikad nisam jela sladoled.
U kafiću sam pila neki sokić, ali sam gledala drugu djecu kako jedu sladoled. Tad mi je najveća želja bila da pojedem samo jednu kuglu. Pitala sam mamu i tatu, ali su oni rekli da ne mogu. Sad ih razumijem. Bilo je ili usrećiti kćerku na nekoliko minuta pa je nekoliko dana voditi na injekcije, ili ona za trenutno bolnije srce, ali za zdravije zdravlje.
I dan danas vidim jasnu sliku svega toga. One neudobne metalne stolice sa tankim podmetačima. Mama i tata su sjedili ispred mene, a oko nas su bili roditelji sa djecom i svi su jeli sladolede. Ušutjela sam i vjerovatno se samo pravila da sam povrijeđena. Mama i tata su se zbog toga počeli došaptavati i tata je ustao i otišao. Lice mi se ozarilo, jer sam znala šta se dešava. Tata je otišao unutra, a to može značiti samo jedno. Unutra je frižider sa sladoledom.
Stvarno, za nekoliko trenutaka se vratio sa velikim kornetom i ogromnom bijelom kuglom u njemu. Kugla je svijetlila, kao da je nešto sveto. Mislim da sam u glavi čula fanfare, iako ih vjerovatno nikad prije nisam ni čula. Bila sam jako uzbuđena. Tata mi ga je s osmijehom dao u ruke, a mama prije nego što sam liznula, rekla da jedem polako.
Prvi liz. Drugi liz. Osmijeh mi je polako nestajao. Nešto nije uredu. Počela sam zagledati kornet. On je bio uredu, ali kugla je bila nekako previše topla i previše lako je nestajala...
Onda sam prepoznala šlag.
Dalje se ne sjećam. Znam samo da sam pogledala roditelje i da su oni tužno nakrivili glave. Tad sam osjetila prvo razočaranje i nekakav jad u prsima.
&
U mom razredu nema puno žohara koji bi trebali ići na popravni. I oni koji su trebali, izvukli su se, zasluženo.
Profesorica je prozvala žoharku. Ako sada ne dobije pozitivnu ocjenu, past će hemiju. Nešto je bilo čudno kada je izašla. U učionici se čula tišina. Okrenula sam se i vidjela sve žohare naslonjene na klupe, ukočene, sa šakama uz usta, svi uzbuđeni što A. odgovara. I meni su ruke malo drhtale i stvarno mi je bilo stalo da prođe. A. je tremaroš kao i ja, ali se ja ipak nosim bolje s time. Ona, čim osjeti tremu, potpuno isključi mozak i zaboravi i ono što zna.
- A., napiši proces kaustifikacije.
A. odmah napiše i svi smo zapanjeni. Svi! I žohari i profesorica, a i sama A.
- Dooobro. Šta si dobila ovim procesom?
- Natrijevu bazu ili kaustičnu sodu koja se tako zove, jer se dobija procesom kaustifikacije.
Svi smo još više zapanjeni. Gledam u profesoricino ozareno lice i mislim kako je ponosna na to što je A. odgovorila i na nepostavljeno pitanje, ono koje je planirala postaviti poslije.
Pitala je još jedno pitanje, pa još jedno. A.-in glas je postajao sve piskutaviji i sve je više drhtao, ali je i ona sve više znala. Žohari u klupama su se izdizali i na našim licima su se javljali široki kezovi. Profesorica ju je prekinula usred definicije soli i poslala na mjesto sa najiskrenijim osmijehom koji sam ikad vidjela. Odjednom sam scenu vidjela usporeno. Svi smo skočili sa stolica i počeli pljeskati. Svi smo bili rumeni u licu i nekoliko nas je bilo nagodno da plačemo. A. je prva pustila suze. Profesorica nas nije pokušavala smiriti. Bila je začuđena i vjerovatno ponosna što smo pokazali da smo složni.
Nisam vjerovala da je to moj razred.
U tom trenutku sam osjetila snažnu potrebu da sve žohare zagrlim tako jako i da ih ne puštam dok se ne ukočimo. Ponosna sam. #Proud
&
Subota ujutro, nešto se dešava i ja se budim. Koliko je sati – petnaest do sedam. Mehanički se dižem, idem u kupatilo, kreveljim se u ogledalo... I onda se sjetim da je subota. Ne bilo kakva, nego subota, 14. 6., dan poslije petka trinaestog, kraja školske 2013/14.
Kraj.
Gotovo.
Nema više alarma u petnaest do sedam. Gotovo.
Petak trinaesti je bio prilično sretan ove godine. Svi žohari su bili razdragani i veseli. U školi nikad nije bilo više gitara i harmonika, ali su se časovi svejedno održali do zadnje minute. Profesori kažu da smo to trebali znati kada smo upisali gimnaziju. Eto, sada znam-o. Zabave su imali treći razredi. Izgleda da vesele časove imaju osnovnoškolci i trećaši i maturanti, a žohari i drugačići, pa. Mi smo srednje dijete u porodici i od nas se očekuje najviše iako smo još najdjetinjastija djeca ikad. Zato smo imali sve časove. Malo opuštenije, ali smo ih imali.
Zaključene ocjene, u školu se došlo u šorcevima i da, jesam li rekla da je GOTOVO?
&
BiH vs Argentina
Cijeli dan pripreme za historijsku utakmicu. Nikad nisam bila sportska djevojka, ali sam se za ovu utakmicu odlučila pripremiti. Naučila sam imena svih naših igrača. Poslije ručka sam otišla u prodavnicu i kupila sve ono što inače ne jedem, jer nije zdravo i deblja: čips, kikiriki (prrrženi), štapiće sa kikirijem, gumene kisele bombone i gazirani sok. Skuuupo.
Iskreno, skoro sam zaspala do dvanaest, ali... Krenulo je. Ko... Ko... Kolašinac je uprskao. Ma niiije. To nije autogol. Ne, lopta se samo odbila o čovjeka. Nije on kriv! Bilo mi ga je žao. Mada, šta ja znam. Jela sam i jela i skakala na šanse (dobro je, odmah sam shvatila ko je ko, pa nisam slučajno navijala za Argentince...), a onda odjednom... MESSI JE DAO GO! – molim? Šta? Gdje?
Žuži je malo zaspala...
Probudila sam se i onda se opet nešto desilo. Čula sam glas: Hajde ti u krevet... I ja odem u krevet. Nogomet je super, ali ništa ne treba raditi nazor, tako ni gledati nogomet.
Ujutro sam ustala i zatekla tatu kako doručkuje u Ibiševićevom dresu.
- Kako je završilo?
- Dobro.
- Koliko?
- Jako. – smijem se i kažem da mi kaže ozbiljno. Kaže da je završeno 2:1. ČUJ DVA JEDAN.
Odmah sam izguglala sinoćnji gol i odgledala ga. Bra'o Ibske!
Naši momci nisu džaba zmajevi, to sam i ja zaključila.
&
Talent show u mome gradu.
Prijateljica i njena prijateljica su izlazile, pa su zovnule i mene. Došao je prijateljicin momak pa smo prijateljicina prijateljica i ja postale prijateljice, jer smo smetale prijateljici i njenom momku. To što smo nas dvije bile treći i četvrti točak, manje-više. Bitan je talent show.
U žiriju su bili glumac, gradski glumac i pjevačica proslavljena na reality showu. Učestvovali su mladi stariji od trinaest godina.
Prvo, pa žensko. Djevojka je otpjevala poznatu englesku pjesmu i dobila glasan pljesak. Onda su krenuli lagani narodnjaci, a sve se završilo sa, oprostite mi, pravim pravcatim seljačkim pjesmama u kojim se jedan samoglasnik razvlači dvije minute, a pjevaju ih djeca sa najviše šesnaest godina.
Jedan mladić je beatboxao i to se svima svidjelo. Gledala sam žiri. Djevojka sudac je plesala u stolici na beatbox. Jako zanimljivo.
Negdje na sredini (sredina je sat i petnaest minuta poslije početka) prijateljicina prijateljica odlazi i ja zvanično ostajem treći točak. Momak grli prijateljicu, a ja svoj ruksačić. Šta mi radiš, stari druže? Trebam ti zašiti ovaj džepić, skoro se otporio...
Prošetala sam do WC-a, vratila se i odgledala-odslušala-odživjela do kraja. Ustvari, nije mi bilo dosadno. Ismijala sam se. Jedino što mi je bilo krivo je što sam vidjela žalosne poglede mojih vršnjaka kada me vide sa prijateljicom i njenim momkom. Vidi one, treći točak.
Jaaadna.
Zasluženo je pobijedila djevojka koja nije samo pjevala, nego svoje riječi pratila znakovnim jezikom. Drugo mjesto je bila ona prva što je nastupala, a treće beatbox mladić.
Čudan izlazak.
Ime autorice poznato redakciji.
