Nisam zapisivala, pa se pouzdano ne sjećam kada je mojoj kćeri ispao prvi mliječni, a kad niknuo stalni zub ili kada je počela suvislo izgovarati riječi, a kada uzela olovku u ruke. No, jednu davnu situaciju, pred kraj prvog razreda, odlično pamtim, kao i naš tadašnji razgovor. Ušla sam u sobu u kojoj se igrala sa desetak plišanaca na podu. Neki su ispred sebe imali knjigu, a neki slikovnicu.
- Šššššš, upozorila me čim sam kročila u prostoriju.
- Na času smo.
- Dobro, sačekaću da zazvoni, prošaputala sam i ostala stajati.
Dijelila je učenicima smajliće na komadićima papira, najavljivala šta će sutra raditi i, mislila sam, kopirala učiteljicu.
- Da li i vi u školi ovako sjedite, pitala sam kad je završio čas, ne sumnjajući da je preslikala svoju učionicu.
Zanijekala je glavom umjesto odgovora i rukom po vazduhu opisala redove klupa.
- A što si ti svoje učenike poredala ukrug, zanimalo me.
- Da se mogu gledati u oči, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.
- Ne vidim olovke, primijetila sam i dalje uvjerena da je scenografija preslika realnosti.
- Ne znaju još da pišu, odgovorila mi je spremno, kao da olovka ne treba onom ko uči pisati.
- Zar ništa ne crtaju, navaljivala sam znajući da su u njenim prvačićkim sveskama uglavnom crteži.
- Ne, ako ne žele, podučila me moja učiteljica.
- A za šta dobijaju smajliće, zanimalo me.
- Ako izmisle neku smiješnu priču, kazala je.
Naposljetku sam još upitala zašto sova i leptir nisu u učionici, nego su skrajnuti.
- Sovi škola ne treba, ona sve zna, a leptir je previše nemiran da bi sjedio na času, objasnila je.
Dobro – sova je simbol mudrosti u svim slikovnicama, crtićima i dječijim pjesmicama, ali otkud joj ovo s leptirom? I ono da se svi gledaju u oči, pitala sam se tada nemajući pojma da je ona instinktivno opisala školu po svojoj mjeri. To mi je postalo jasno godinu kasnije, nakon nekoliko razgovora s njenom učiteljicom i nešto pročitane literature.
- Ona ustane usred časa i šeta neko vrijeme po učionici, stalno je moram opominjati. Ili je zagledana kroz prozor, umjesto da prepisuje s table. Crta po svesci, umjesto da piše rečenice, samo je dio primjedbi što nam ih je učiteljica prenosila na informacijama.
- Da li ona tim šetnjama ometa nastavu, brinula sam se.
- Ne, ali je ne prati, upozoravala je učiteljica i savjetovala da kod kuće jačamo pažnju i objasnimo djetetu školska pravila.
To smo i radili. I ne samo to. Odveli smo je stručnjaku koji nije utvrdio deficit pažnje niti ikakvu drugu prepreku praćenju nastave. Odveli smo je onda stručnjakinji da utvrdi da li je s neuroplastikom (zanimljiv termin) njenog mozga sve u redu. Jeste, rekla nam je. Vodili smo je terapeutkinji da ustanovi postoji li neki podsvjesni otpor školi. Nije ga našla. Kao ni dvije njene kolegice. Dobili smo savjete i alate, nisu pomogli.
Učiteljicina frustracija je rasla. U sveskama je često crvenom olovkom bilo zapisano: Nedostaje zadaća!!! Neuredno, više se potrudi! Ispiši stranicu slovom B! Molim potpis roditelja (ispod poruke za roditelje). Nju je uredno pratila i naša frustracija.
Vremenom je kćer prestala hodati po učionici, ali je počela dobijati loše ocjene i opomene, te etikete od drugara iz klupa. Kad smo se svi iscrpili, promijenili smo školu naivno vjerujući da bi drugačija sredina i pedagoški pristup bili motivirajući. Ništa se bitno nije promijenilo do danas, u posljednjoj trijadi osnovnoškolskog obrazovanja. Jedina je promjena bila ta što se kod kuće vrlo brzo prestala igrati škole.
Mnogo kasnije nam je palo na pamet da možda nije bila zrela za polazak u školu unatoč položenim logičkim testovima i iako ju je Zakon na to obavezivao. No, za tu tvrdnju nemamo dokaza, a i mlijeko je davno proliveno.
Pričali smo s drugim roditeljima i saznali da je pregršt djece poput našeg. Zdrava, prava, zaigrana, ali nezainteresovana za nastavu i učenje po školskom programu. Počela sam se pitati koliko djece u startu krivo sraste sa školom? Zašto nisu motivirana? Vremenom, ali prekasno, uvjerila sam se da ishodište problema ne može biti u djeci. Kasnije sam od ozbiljnih autoriteta u obrazovanju saznala da obrazovni sistem kakav poznajemo od osme godine sistemski ubija maštu. A mašta je osnovni preduslov kritičkog razmišljanja i za to postoje dokazi, te njeno sputavanje bubanjem gradiva potkrepljuje neurofoziologiju i neuroendokrinologiju.
Nerijetko mislim na prizor s početka ove priče i pitam se moraju li klupe biti u redovima ili ih mogu zamijeniti stolice s dodacima za pisanje poredane ukrug? Može li se o gradivu više razgovarati, a manje s tabli i prezentacija prepisivati? Smiju li nemirni leptiri protegnuti noge tokom časa, a da pritom ne ometaju nastavu? Zar ne bi bilo dobro da predavači u razrednoj nastavi zamijene prvi i četvrti čas ako primijete da bi djeci ujutro više prijala gimnastika nego matematika? Nije li bolje osigurati jaje na nastavi i na njemu objasniti osnove citologije, nego ih tjerati da precrtavaju ćelijske prikaze i bubaju dijelove napamet? Može li bez crvene olovke i uskličnika po sveskama? Može li se promijeniti barem ono što ne košta mnogo i ne traži vrijeme, radne grupe i analize? Možemo li se u oči pogledati?
