Od početka migrantske krize u Evropi kroz Bosnu i Hercegovinu prošlo je više desetina hiljada ljudi, među kojima su i djeca koja putuju sa ili bez roditelja. Od 2018 godine, kada je Evropska unija počela pružati podršku BiH, iz Brisela je upućeno oko 36 miliona eura, i to preko UNICEF-a, UNHCR-a, UNDP-ja i IOM-a – koji i upravlja novcem. I dok EU tvrdi da 94 posto tog novca ide direktno za brigu o ljudima u pokretu, IOM tvrdi da je to 75 posto. U BiH je sve više ljudi, posebno djece, kojima je pomoć neophodna – stanje u kampovima je neprihvatljivo za ovo doba godine, nemaju vode i hrane, kao ni uslova za osnovnu higijenu, a svjedoci tvrde da se policija prema njima ponaša neprofesionalno. Tek poneka škola prima djecu migrante... Nidžara Ahmetašević, aktivistkinja i nezavisna istraživačica, posljednjih pet godina boravi tamo gdje ima najviše ljudi u pokretu i solidariše se s njima pokušavajući da svjedoči događajima, uvijek naglašavajući da tim ljudima ne treba sažaljenje, nego solidarnost.
Solidarnost počiva na ideji da smo svi isti, jednaki. To znači ne pružati milosrđe, nego pokazati nekome da stojite uz njega, jednaki. Milosrđe podrazumijeva da sebe stavljate iznad, u povlašteni položaj u odnosu na osobu kojoj pomažete. Ljude koji su prisiljeni na ovaj način putovati i koji ne odustaju ja smatram velikim borcima za slobodu svih nas. Za slobodu kretanja, za pravo na izbor, na život... Vjerujem u solidarnost i izuzetno sam zahvalna svim ovim ljudima koji su mi dali priliku da budem uz njih kada im je teško, ali i kada im je lijepo, jer su oni time meni dali puno više nego što ja mogu njima. I u toj njihovoj borbi mislim da treba da stojimo skupa, jedni uz druge, i da jedni drugima pružimo podršku, kaže Nidžara Ahmetašević.
Smatra da bi škole u Bosni i Hercegovini trebale otvoriti vrata za svu djecu.
U BiH je veliki broj djece, od kojih neka imaju 11 ili 12 godina, nekada i manje; putuju sama i potpuno su zanemarena. Druga putuju s roditeljima, ali im je sistem u kojem živimo, a koji često zanemaruje zakone i ljudska prava, onemogućio da idu u školu. Ono što možemo skupa uraditi je da zahtijevamo ne samo da djeca budu u školi, nego da sjede u razredima sa svojim vršnjacima. To bi puno značilo – kako djeci koja su u pokretu tako i našoj djeci, jer bi upoznali druge kulture, možda naučili koju riječ na nekom novom jeziku i svakako bili bogatiji za vrijedno iskustvo, cijeni aktivistkinja Ahmetašević. Smatra da bi nastavnici trebali iskoristiti svaku priliku da djeci govore o ljudskim pravima.
To su bitne lekcije, i što prije ih počnemo učiti bit će nam lakše da prepoznamo kršenja ljudskih prava i reagujemo na njih. Još važnije – djeca trebaju da uče da se bude i traže bolji život i za sebe i za druge. Lijepo bi bilo da škole barem povremeno ugoste izbjeglice i daju im priliku da govore djeci o svom životu i zemljama iz kojih dolaze. Studentice i srednjoškolci mogu se uključiti u skupljanje i podjelu pomoći. Svaki put kad vidite izbjeglice stanite, pozdravite ih, pitajte kako su, poželite im sreću. To može svako, ne košta ništa, a može značiti puno, ističe Nidžara Ahmetašević. Naglašava da se u mnogim zemljama škole uključuju, od toga da prihvataju djecu do toga da organizuju vannastavne aktivnosti u kojima se djeci pruža mogućnost da se druže.
Nažalost, kod nas je to još uvijek rijetko slučaj, ali se nadam da će biti drugačije, kaže ona.
Proteklih godina put je vodio preko Turske, Grčke, Srbije, BiH. Sretala se sa izbjeglicama koje žive u zapadnoevropskim zemljama, svjedočila je uslovima u kojima žive i započinjanju novog života.
Šta radim zavisi od potrebe mjesta u koje dođem. Vrlo često je to samo razgovor. Ljudi koji tako dugo putuju, koji su puno izgubili u životu, najčešće samo trebaju nekoga s kim će razgovarati i imati barem sekund normalnog života. No, bilo je i situacija kada sam učestvovala u skupljanju i podjeli pomoći, pratila ljude u bolnicu… Sve što je trebalo u određenom trenutku... A, šta mi pričaju? Svašta. Iako sam veći dio života provela školujući se, mislim da sam u ovih skoro pet godina naučila više nego sam očekivala i mogla sanjati da ću naučiti. Naučila sam puno o solidarnosti, o drugim kulturama, načinu života u nekim zemljama, o običajima, muzici, novim jezicima, trudila se da naučim poneku riječ, barem toliko da ljudima mogu reći da su dobrodošli u grad i zemlju u kojoj živim ili da im poželim sreću, pitam kako su... Stekla sam mnogo novih prijatelja, postala dio međunarodnih mreža solidarnosti i sve to, čini mi se, čini moj život bogatijim, priča istraživačica Ahmetašević.
Naglašava da je u većini zemalja članica EU život izbjeglica jako težak, a najteži je na Balkanu.
Od loših uslova života do odnosa prema ljudima koji dolaze u nove zemlje i traže svoju sreću. Teško je biti izbjeglica. To je stalna borba, pritisak, često osjećaj poniženja, kaže Nidžara Ahmetašević i zaključuje da svakome treba mnogo vremena da se navikne na svoj status izbjeglice ili migranta i da počne normalan život, ma gdje bio.
