Poput društava u kojima nastaju, vremena koja ih oblikuju i konteksta koji ih formiraju, različiti sistemi ljudskog funkcioniranja prolaze kroz promjene i reforme; školski sistem je jedan od takvih primjera. Nužnost njegovog reformiranja stalna je i neminovna, jer školstvo mora biti u doticaju sa potrebama savremenog čovjeka. Ono što je lako reći, međutim, teško je učiniti: kao i svaki čvrsto struktuiran sistem, i školski se mijenja tegobno sporo, bez obzira na stalne dokaze njegove neefikasnosti. Povremeno se, na njegovim rubovima, javljaju određene alternativne opcije (kao što su Montesorri škole, naprimjer), sa inovacijama u pedagoškim pristupima i većem fokusu na individualnom pristupu djetetu. Valjanost ovih opcija, reći će skeptici, tek treba biti utvrđena. Ono što je ipak sigurno jeste da nastanak alternativa svjedoči o nezadovoljstvu postojećim sistemom i potrebom za njegovom promjenom.
Sa 40 godina iskustva, Free School (Slobodna škola, kako bi se naziv mogao prevesti) jedna je od najstarijih alternativnih škola u SAD-u. Pridjev „slobodna“, u izvornom značenju engleske riječi, ne znači „besplatna“, već se odnosi na oslobođenost od strukturiranosti i zadatosti klasičnog školskog sistema. Nedostatak strukture i disciplinskog okvira, kao i kurikuluma, obaveznih predmeta, hijerarhije u učionici... sve su to obilježja slobode koju ova škola obećava, a u 70-ominutnom dokumentarnom filmu „Free to learn: A Radical Experiment in Education“, autori Jeff Root i Bhawin Suchak prikazuju. Film prati (ne)uobičajene dnevne aktivnosti učenika i učitelja, njihove izazove, kao i sukobe, te načine na koje ih riješavaju. Gledalac, i vlastitim iskustvom, kao i uobičajenom perspektivom, naviknut na učionice, klupe i stolice na kojima djeca sjede u redovima, rijetko pričaju bez dozvole, strpljivo čekaju završetak lekcije i pomno slušaju autoritativni glas nastavnika – može ostati šokiran svojevrsnom anarhijom u ovoj njujorškoj školi. Djeca koja slobodno trčkaraju iz prostorija u dvorište; svi govore, viču i ubjeđuju se međusobno u isti glas; slobodno rukuju različitim alatima; jedu plodove sa žbunja u dvorištu; nedostatak nadređene figure koja će čitavu zbrku riješiti u nekoliko poteza – slike su koje se smjenjuju u pokušaju opisivanja ove neobične škole. Autori filma u nekoliko navrata razgovaraju sa učenicima, djecom u dobi od tri do 14 godina, pitajući ih zbog čega vole ovu školu. Većina starije djece prošla je kroz javni sistem obrazovanja i dobro poznaju razlike – ili ih makar intuitivno naslućuju – u načinu funkcioniranja ovakvog sistema. Tako će ih većina reći da jako voli ovu školu, jer se mogu igrati čitav dan, niko im ne naređuje šta će raditi, sami sebi osmišljavaju aktivnosti, učitelji im pomažu i razgovaraju s njima kao s jednakima, dopuštaju im da samostalno riješavaju probleme u učenju i međusobnoj interakciji. Nema ocjena, nema testiranja, nema stresa i učenja, nema dosadnih predmeta koje moraju učiti – za većinu djece na svijetu,ovo bi bila idealna škola. No, da li je?
Ono što je dobra strana ovog filma je prepuštanje gledaocu da slobodno odluči kako da ocijeni ovakav tip školovanja, nesumnjivo tačno nazvan „radikalnim eksperimentom“. Odsustvo strukture, izvjesnog vođstva od strane nastavnika i discipline, manjak insistiranja na učenju bazičnih znanja potrebnih za daljnje školovanje (i napredovanje u karijerama!) jesu tačke spoticanja koje mogu izazvati (i često izazivaju) izvjestan otpor kako od roditelja, tako i od kolektiva obrazovnih radnika u Americi. Autori su intervjuisali (istina, nedovoljno informativno) i nekoliko bivših učenika ove škole, naročito one iz generacije osamdesetih i devedesetih. Sada odrasli ljudi, imali su priliku reći kako im je ova škola pomogla u daljnjem razvoju i svi priznaju da ih je uvela u određena praktična znanja kakva ne bi usvojili u javnim školama i da su to prepoznavali mnogo kasnije. Međutim, dvije bivše učenice priznaju da su imale problema sa usvajanjem gradiva kakvo je obavezno za napredovanje u školovanju, pri povratku u standardiziranu srednju školu; osjećale su se glupima jer nisu imale jednako poznavanje matematike, seta gramatičkih i pravopisnih pravila itd. Obje su morale tražiti pomoć u dodatnim privatnim časovima. Također, film ne nudi odgovor, makar u segmentu onih koji su ovakvu školu završili, kako su se nosili sa profesionalnim izazovima, a u kontekstu znanja koja su u Slobodnoj školi naučili.
U filmu, učitelji govore o individualnom razvoju svakog učenika kao osobe, gdje se dijete nije prisiljeno da iz knjige uči o životu, već praktično proživljava ono što bi, u standardnoj školi, samo teorijski znalo. Ovo je temelj demokratičnog obrazovanja, kažu učitelji. Primjer tzv. demokratske prakse uveden je i kroz riješavanje sukoba učenika, sa minimalnim uplitom nastavnika. U jednom dijelu djevojčica i dječak se posvađaju na školskom igralištu. Djevojčica traži okupljanje školskog vijeća. Jedna učenica objašnjava kako funkcionira praksa ovakvog vijeća; naime, ukoliko dođe do nesporazuma, a učenici ih samostalno i međusobno ne mogu riješiti, „povrijeđena strana“ ima pravo pozvati na vijeće, koje je sastavljeno od učenika i čijeg predsjedavajućeg biraju na licu mjesta činom glasanja. Predsjedavajući vodi raspravu i ne dopušta da iko govori bez podignute ruke, odnosno traženja prava govora. Nakon rasprave i utvrđivanja razloga sukoba, govore o mogućim rješenjima (pomirenju, izvinjenju itd.) i vijeće se raspušta. Primjetno je odsustvo učiteljskog glasa u cjelokupnom vijećanju; tu su ako dogovori „zapnu“ ili učenici ne mogu sami artikulisati u čemu je problem. Na ovaj način, učitelji kažu, djeca shvataju da su autonomna bića i da im ne treba instruiranje kako bi riješili probleme u vlastitim socijalnim interakcijama. Zanimljiv je i primjer učenika koji je razbio staklo na nekoliko školskih prozora i koji u filmu govori o različitosti reagovanja na ovakav „problem“ u javnoj i ovoj školi. Kamera učenika prati dok, uz pratnju nastavnika, odlazi da kupi staklo i potreban materijal, te samostalno popravlja sve prozore. Po obavljenom poslu, napominje da bi, u „staroj školi“, pozvali roditelje kod direktora, natjerali ih da plate i kaznili učenika suspenzijom. Ovdje sam ima priliku popraviti štetu koju je napravio i osjetiti koliko je vremena i truda potrebno da se nešto iznova napravi, za razliku od minimalne energije za uništavanje.
Ono što film u potpunosti uspijeva prikazati je, prije svega, iznimno prijateljski odnos između nastavnika i učenika, njihovo međusobno povjerenje i suradnja, naročito u projektima kakvi su izleti u prirodu (šumoviti komad zemlje u posjedu škole, 25 milja udaljen od same škole, na kojem djeca satima samostalno istražuju prirodu), snimanje filmova (učenici su i režiseri i glumci, kao i kostimografi, i krojači, i kreativni inspiratori projekta), itd. Gledano iz ove perspektive, Otvorena škola izgleda kao odličan projekt koji za cilj ima potpuni razvoj učenika i njegove prirode, izbjegavajući nametanje obaveza, školskih zadaća i zamornih repetativnih radnji koje ubijaju kreativnost. Da li, pak, škola pripada utopijskom projektu, da li se susreće sa stvarnim potrebama učenika i da li otvara opcije za njihovu budućnost, koja nije tako ružičasta kako izgleda u idiličnom ozračju ove male škole? U jednoj od scena, autor pita jednog od učenika šta će raditi u budućnosti, jer život nije samo igra - ne može se igrati uvijek. Dječak odgovara: „Ne, budućnost me uopće ne interesuje“. Ipak, budućnost je neminovna činjenica, a školstvo, sa svim svojim reformama, ipak mora biti pripremni proces za sve ono što učenika može čekati (i što ga čeka), kroz odrastanje, rad i vlastiti razvoj. Otvorena škola - da, ali postupajte oprezno!
(Odgledali ste film. Da li biste voljeli da i Vaše dijete pohađa ovakvu školu? Je li obrazovanje, ovakvo kakvo je kod nas, dalo sve od sebe, nije li vrijeme za nešto novo i drugačije?)
Film možete pogledati na ovom linku.
