S vremena na vrijeme Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo izađe u javnost s informacijom nad kojom se danima snebiva cjelokupna javnost, a eksperti i kvazieksperti javno iznose svoja mišljenja. Jedan od virtualnih komentara izazvan najnovijom anketom da li čas treba da traje 45 ili 40 minuta pokupio je simpatije čitalačke publike: treba skratiti časove kako bi djeca imala više vremena da sjede s mamama u kafanama. Nažalost, to je realnost – otkako su u Sarajevu izgrađeni tržni centri, djeca odrastaju u njima uz smart telefone u rukama još od dojenačke dobi. Djeca odrasla u ovakvim okolnostima nemaju strpljenja sjediti ni 40, a ne 45 minuta, pogotovo ne slušati priču koja ih ne zanima.
Nije tema teksta, ali je smisleno istaći da okolnosti u kojima roditelji odgajaju djecu u prvim godinama života zahtijevaju promjenu obrazovnog sistema u organizacionom smislu i posebnu metodiku nastave. No, pitanje je koliko je to moguće i koliko je opravdano. Ako će slušati fizijatre, psihologinje, dječije psihoterapeute i pedijatrice – roditelji će promijeniti način odgajanja djece i, umjesto u tržne centre, igraonice i kafane, djecu voditi u parkove, na planine i livade, a umjesto zabave uz smart telefone, više će razgovarati s djecom i čitati im.
Prema rezultatima ankete o prijedlogu 45 vs 40 minuta koju je Ministarstvo provelo u školama, nastavnici su protiv skraćenja časova, a i Sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja istog je mišljenja, zamjerivši Ministarstvu što ovakve promjene u obrazovnom sistemu namjerava uvesti na osnovu rezultata anketiranja nastavnica i nastavnika, a ne na bazi rezultata istraživanja koja potkrepljuju prednosti skraćenja nastavnih časova. No, nije nemoguće skraćenje časa učiniti korisnim.
Jedna od prednosti skraćenja časova sa 45 na 40 minuta je stvaranje uvjeta za produženje velikih i malih odmora, za šta u postojećoj organizaciji nastave u velikom broju osnovnih škola nema vremena zbog rada u dvije smjene. Osim toga, đaci koje ne zanima neki predmet kraće će slušati ono što ih ne zanima.
Moglo bi biti još prednosti. Veliki odmor poslije trećeg časa traje svega 20 minuta i za to vrijeme učenice i učenici trebaju preći iz kabineta u kabinet, na šta troše i do pet minuta, pogotovo ako treći čas imaju tjelesni i zdravstveni odgoj; treba im vrijeme i da izađu iz škole, da kupe užinu u školskoj kuhinji i da jedu; trebaju i ruke oprati prije jela, tako ih učimo, ali nemaju vremena za pranje ruku. Naprimjer, za kraj trećeg časa u prvoj smjeni zvoni u 10:25, a za kraj odmora, kada učenici formiraju redove po odjeljenjima i ulaze u školu, zvoni u 10:40 h. Nije to odmor, to je trka i stres! I za đake i za nastavnice. Na četvrtom času mnogi učenici traže dozvolu za odlazak u toalet ili kriomice dovršavaju užinu, tako da nastavnicima ne ostane ništa drugo nego da 15 minuta časa pretvore u odmor.
Škola je i mjesto socijalizacije djece, ali pet minuta malog odmora i 20 minuta velikog ne pružaju mogućnost za druženje.
Možda je baš zbog toga većini djece škola zatvor, što nije ni čudno jer, uz sve drugo, školski objekti nisu baš mjesto za ugodan boravak. Ako se pogledaju propisi o školskom prostoru iz Pedagoških standarda i normativa, na prvi pogled može se uočiti da stari školski objekti nisu u skladu sa standardima, a ni novi se ne grade shodno njima.
Naprimjer, prema tim standardima, svaka učionica treba imati minimalno dva kvadratna metra po učeniku, a maksimalan broj đaka u odjeljenju je 36, što znači da bi površina učionica trebala biti 72 kvadrata, a i roditelji i nastavnici znaju da takvih učionica nema u školama! Prosječna površina učionica je oko 45 kvadrata ili manja.
Opis toaleta u Pedagoškim standardima je zbunjujući – ne zna se ni šta je mokri čvor, a šta toalet. Piše: Prostor za mokre čvorove (odvojeno prostor za dječake, prostor za djevojčice) mora osiguravati minimalno dva toaleta na svakoj etaži škole, optimalno tri toaleta, odvojeno za djevojčice i dječake. Zar nije toalet prostorija s mokrim ili sanitarnim čvorovima!? Vjerovatno su u ovom propisu pod toaletom predviđene WC školjke ili pisoari, ali dva na svakoj etaži objekta gdje pola dana boravi oko pet stotina djece zaista je malo.
Kao bajka zvuče i propisi iz Pedagoških standarda da se u okviru školskih objekata zelene površine uređuju kao parkovi s kamenjarima, protočnim tokovima vode ili bazenima, amfiteatrom u prirodi, s prostorima za okupljanje i sjedenje, te da površina zemljišta za školski objekat kapaciteta do 300 učenika iznosi 50 m2 po učeniku. Kako ne postoje tako raskošni školski objekti, ne mogu konkurirati prostranim i raskošnim tržnim centrima, pa ako ni zbog čega, onda zbog toga ne bi bilo loše da se đacima bar produže školski odmori.
Istina, prava bi reforma bila kada bi se uveli izborni i fakultativni predmeti, ali sad je rasprava o skraćenju časa na 40 minuta. Ako je aktuelna ministrica imala sve ovo na umu, odnosno ako rješenje za loše obrazovanje vidi u tome da se djeca KRAĆE obrazuju, onda je prava osoba na pravom mjestu.
