Škola za vozače brodova
- Koliko koka ima noga?
- Dvije, odgovorio sam, sretan što sam pedagogu, direktoru, ispitivaču ili kome već, u čiju sam kancelariju ušao kada sam došao da se upišem u školu, znao odgovoriti na postavljeno pitanje.
Kokoš ima dvije noge, pa to barem zna svako dijete koje je jelo Takovo čokoladice sa likovima životinja na omotu. Rođen sam 1987. i jedino čega se sjećam dok još nisu počele padati granate su Takovo Eurocrem, čokolade Braco, Seka i Braco i Seka, Euro Blok, čaša Kinder Lade sa slikom krave...
- A koliko krava ima noga? Znaš li?
Jeseni 1994. godine krenuo sam u prvi razred osnovne škole. Tog septembra su intenzivno (neuspješno) vođeni pregovori za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Ali ja o tome nisam ništa znao.
Tarik je prošle godine (2012.) krenuo u prvi razred devetogodišnje osnovne škole. Kaže kad poraste želi da vozi brod.
Kako stoji u Pedagoškim standardima i općim normativima za osnovni odgoj i obrazovanje i normativima radnog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila po predmetima Kantona Sarajevo, Tariku kao osnovnoškolcu mora biti osiguran učionički prostor od minimalno 4,2 m3, odnosno optimalno od 5,4 m3. Kako se dalje navodi u spomenutim pedagoškim standardima, pored osnovnog namještaja, školska ustanova treba da posjeduje minimalno 7 računara, 2 štampača, digitalnu kameru i foto aparat, TV aparat za razrednu nastavu, školski razglas... a uz „učionicu/kabinet je smješten predkabinet za pripremu nastavnika i ostava - prostor za odlaganje opreme, nastavnih sredstava i učila“.
Pored vrata u mojoj učionici bila je peć na drva. Bubnjara. Tako sam čuo da je nazivaju jednog ljetnog dana kada je neko od komšija javio da je stigla humanitarna i da se na kamionu nalazi i desetak bubnjara. Pošto humanitarna pomoć ne zna za godišnja doba, jula '94. ili '95. dobio sam i novu jaknu, skafander i gojzerice. Probao sam ih odmah i kroz prozor usijan od sunca gledao hoće li brzo stići zima. Učionica je bila u podrumu nečeg što je vjerovatno privatizirano čim je rat završio i čim su nas premjestili u školu s prozorima.
Tarik je postdejtonsko dijete. Prema njegovom mišljenju u podrumu se drže drva i ugalj. Kaže da se učionica grije na radijatore i da bi ga bilo stid nositi drva od kuće u školu i da njegova učiteljica ne loži vatru u učionici.
- U školu se mora nositi ruksak! - kazao je odlučno.
Njegova učionica se nalazi na drugom spratu škole i on ne voli baš da sjedi do prozora jer je vruće od sunca. Prošle sedmice su imali zadatak da nacrtaju učionicu i njegov crtež je učiteljica nalijepila iznad table. Kaže da mu je najteže bilo nacrtati ćup za kišobrane i ogledalo za učiteljicu koji se nalaze u njegovoj učionici.
- Kojim bojama je obojio ogledalo a kojim ćup?
- Suhim.
Prvog školskog dana '94. upoznao sam nove drugove: Edu, Admira, Kenu, Denisa, Senadina... Nismo imali (niti sam sasvim siguran da smo znali šta je u pravom smislu te riječi) igralište, ali igranje po ruševnim zgradama oko škole visilo je u zraku. Čim škola završi... Jedini normativ koji smo imali školske 1994/95. bio je da se ne smije igrati vani kada padaju granate.
Tarik igra za Barselonu. Tako se zove njegov tim za koji igra nogomet na školskom igralištu.
Njegovo školsko igralište je po pedagoškim standardima locirano na osunčanoj strani i zaštićeno od vjetra.
- Najviše volim veliki odmor, jer tad se možemo više igrati - kaže Tarik. Igru prekidaju kad zazvoni, a ne kad počne granatiranje. Uzor mu je Messi.
Sjećam se da je u dvorištu moje škole bio stub ulične rasvjete, koji je te 1994. bio samo stub, jer struje nije bilo, a ni ulica nije bila ulica jer je zbog oštećenja od eksplozija više ličila na poligon za vojna testiranja. Pobjednik je bio onaj ko se uspenje više na stub! Uzore nismo imali.
I danas se sjećam razočarenja prvim školskim danom, jer se sastojao samo od upoznavanja. A ja sam već bio naučio brojati do 100 i znao napisati imena svih članova porodice, i recitovati pjesmicu napamet... Teško mi je palo i to što nisam koristio ni računsku ni pisansku teku (imale su tačno po 100 listova!).
Računska je bila crna sa crveno-plavom ilustracijom, a pisanska žuta sa slikom narandže s očima. Poslije smo dobili unicefke, plave sveske sa logom UNICEF-a koje je bilo zabranjeno ložiti, ali su dvolisnice itekako znale poslužiti da se začepe rupe u zidovima učionice. Taj sistem toplotne izolacije se zvao da ne puše. Sa unicefkama smo dobili i gumice sa plavom i crvenom stranom. Crvena je bila za brisanje suhe olovke a plava za brisanje hemijske i niko nas drugačije nije mogao ubijediti. (Nisam siguran može li i danas?)
Podijelili su nam i eurocrem. Na teglama nije bilo veselih životinjskih likova nego plava naljepnica sa zvjezdicama. Smaz'o sam teglu za dan.
Tarik mi je rekao da je on prvi u razredu imao McQueen teku (sveska sa ilustracijom lika iz Cars animiranog filma za djecu). Pitam ga koliko ima sveski, odgovara da ne zna tačno, ali da ima više od pet.
- Imam i dvije pernice i puno olovaka i bojica...
Školski pribor mu je mama kupila u Interexu, a ako bude dobro učio i slušao učiteljicu kupit će mu DVD sa njegovim omiljenim animiranim filmom Cars. Tarik je navikao da za trud i zalaganje u školi bude nagrađen. Tako će narednog mjeseca njega i njegove prijatelje i prijateljice iz razreda škola voditi u pozorište na predstavu za djecu. A na proljeće će cijeli njegov razred imati organiziran izlet u prirodu. Njegova je želja da posjeti i zoološki vrt, i roditelji su mu obećali da će ga voditi uskoro.
- Želiš da budeš kapetan broda?
- Zašto baš brod? Zašto ne bi htio biti doktor, učitelj, vozač formule (F1)...?
- Pa zato što bi s brodom mogao svukud ić'.
- Zar želiš ići negdje odavde?
- Aha.
- Zašto?
- Ne volim ići u školu jer pada kiša, a mama mi ne da da budem na internetu.
- A šta radiš na internetu, dopisuješ li se s prijateljima?
- Brat se dopisuje s curom i pričaju preko kamere. Ja samo gledam Cars na internetu i igram igrica.
- Kakve igrice voliš?
- Pucanje!
Omiljeni sendvič mu je sa salamom i majonezom, a od slatkiša najviše voli Braco čokoladicu. (Kada su čokoladice u pitanju, izgleda da su neke stvari neprevaziđene).
Ne voli kad se učiteljica ljuti.
- Šta bi ti promijenio u školi da si učiteljica?
- Ne bih ja bio učiteljica, ja bih bio učitelj!
Božića 1994. godine u paketiću sam dobio od neke djevojčice pismo iz Italije. Poslala mi je i fotografiju. Pitam se da li je ikada dobila moj odgovor, moje pismo sa pjesmicom Garo u paradi i nevještom rukom nacrtanu moju učionicu? Kada su ponovo stigli paketići u školu, očekivao sam da će u njima biti i Ilarijin (tako se zvala) odgovor. Učiteljica je kazala da su to bajramski paketići i da ćemo ponovo pisati pisma našim prijateljima koji su nam poslali poklone. (Ali ne želim druga pisma! Ne želim nove prijatelje! Čekam pismo od nje!)
Ratno stanje je bila svakodnevnica mog djetinjstva. Škola i granate su bili pojmovi koji su išli ruku pod ruku i nisam siguran da je to predstavljalo problem, kao što npr. danas problem predstavlja kada zbog velikih padavina, snijega i leda djeca ne mogu ići u školu.
Svega se ovoga sjećam, dok razgovaram s Tarikom, da bih odgovorio sebi na pitanje:
U poređenju sa 1994. da li su problemi u današnjem školstvu uistinu nerješivi kao što izgledaju?
Ne mislim na probleme poput podjela u obrazovanju na etničkim osnovama – fenomen dvije škole pod jednim krovom, što prema podacima UNICEF-a predstavlja možda najočitiji primjer segregacije u školama u BiH, nego i na veliku stopu siromaštva i sve veće troškove obrazovanja, zbog čega mnoge porodice nisu u mogućnosti ispuniti obrazovne potrebe svoje djece.
Kao da je školstvo u Bosni i Hercegovini i danas ostalo u 1994!
Nekako mi se čini da bi prvačićima i danas sasvim dovoljna bila po jedna računska i pisanska sveska, olovka, hemijska, gumica koja briše i olovku i hemijsku, i torba u koju će sve to staviti. A da promjene naziva škola, zapošljavanje nastavnika po stranačkom ključu, insistiranje na nacionalnoj grupi predmeta, štancanje gomile loših udžbenika i 13 nadležnih ministarstava za obrazovanje nema veze s interesima i potrebama djece.
I bojim se da je Tarik, podsvjesno, mislio na brod poput Nojevog.
