Stotine ljudi sa bijelim trakama oko rukava, koji u neprirodnoj tišini prolaze glavnom prijedorskom ulicom, ostavljaju u dječijoj radoznalosti mnogo praznog prostora. „Mama, ko su ovi ljudi sa bijelim trakama oko rukava?“„Tata, šta se to tiče ovih ljudi koji nose transparente, a nas se ne tiče?“, pitanja su koja prijedorska djeca postavljaju roditeljima dok oni ispijaju kafe u baštama kafića, šetaju kućne ljubimce, biraju nove cipele za sezonu proljeće/ljeto 2014... dok prolaze kroz svoju svakodnevnicu „širom zatvorenih očiju“ za ono što se dešava u društvu i prirodi koja ih okružuje.
Priroda je sve što nas okružuje
Pošto na časovima istorije srpska prosvjeta nije u stanju objasniti svojim đacima kakve veze imaju bijele trake u Prijedoru sa Davidovim zvijezdama u Berlinu, i zašto ljudi prinuđeni da ih nose na rukavima završavaju u koncentracionim logorima, gdje ih se muči i ubija, ono se odlučilo da o tome jednostavno ćuti. Između redova u udžbenicima nije teško pročitati da se 3.227 osoba koje se vode kao nestale u ovom gradu izgubilo u prirodnim ljepotama planine Kozare, prema kojima je nastavni plan i program dužan razvijati ljubav i osjećaj pripadnosti. Pedagoški konsenzus iznad 275 kompletnih i 120 nekompletnih posmrtnih ostataka iskopanih u masovnoj grobnici glasi: i nasilna smrt je prirodna, u našem poznavanju prirode i društva. Prirodno je da u ratu ljudi ginu. Prirodno je da ginu i djeca. Prirodno je da se o tome ne priča okolo. Najprirodnije je da se o tome ćuti.
A ako se nešto već ne može zataškati, može se relativizirati, porediti sa nečim drugim, statističkom magijom pretvarati ljudske sudbine u brojeve, procente, promile. Nakon takve racionalizacije, i činjenica da je u Prijedoru ubijeno 102 djece ne izaziva automatsku osudu.
Međutim, svakog 31. maja prešućivanje činjenica i relativističko manipulisanje njima pokaže se kao nedovoljno uspješan metod u pokušaju da se „sitne“ neprijatnosti iz prošlosti gurnu pod tepih. Dan Bijelih traka poremeti prosvjetnu nirvanu.
Psssst! Čista petica!
Šta će sutradan, nakon ove šetnje Prijedorom ljudi s bijelim trakama na rukavima, i bijelim cvjetovima na trgu u centru grada, reći nastavnici prijedorskih škola, ako ih sutra djeca na nastavi budu pitala ko su bili ti ljudi? Šta su htjeli?
Neugodna pitanja najbolje je preusmjeriti novom lekcijom o kosovskom boju. Važnije je za budućnost Republike Srpske znati gdje Vuk Branković nije bio 28. juna 1389. nego gdje su kreatori nastavnih planova i programa 31. maja 1992. godine bili.
