Oni koji se danas bave reformom školstva smatraju da sa školama nešto nije uredu te da rješenje treba tražiti u nekom od poslovnih modela, odnosno da je ideja konkurencije nešto u što treba vjerovati. Drugi, pak, propovijedaju inovacije, najčešće kroz online učenje. Obje opcije zagovaraju rješenje lišeno osobne dimenzije, bilo u vidu nevidljive ruke tržišta ili transformacijske moći tehnologije.
Međutim, postoje razlozi zbog kojih nijedan od ovih pristupa nije do sada u Americi dao rezultate. Nemoguće je unaprijediti obrazovni sistem tako što bismo zaobišli prirodno komplikovane i zapetljane međuljudske odnose. Svi mladi ljudi moraju vjerovati u svoj udio u budućnosti koja ih čeka; moraju imati nešto čemu će težiti da bi njihovo školovanje bilo uspješno. Treba im uzor koji će vjerovati u njih – i tu na scenu stupaju učitelji i učiteljice – jer najuspješniji pristup je onaj u kojem se gaji povezanost između učenika i učenica i njihovih učitelja i učiteljica.
U političkom diskursu koji se bavi obrazovnim sistemom dominiraju poslovne mantre. Testiranja na kraju školske godine tretiraju se kao jedini indikator uspjeha, kao da je u pitanju neto zarada. Nastavnici i nastavnice čija djeca ne urade testove dobro otpuštaju se, dok oni čija djeca dobiju dobre rezultate dobivaju povišice, na isti način na koji se u nekim kompanijama isplaćuju bonusi najefikasnijim zaposlenicima, a otpuštaju oni koji ne zadovolje. Kompanije zatvaraju prodavnice čije poslovanje ne donosi dovoljno dobiti a otvaraju nove na područjima koja više obećavaju. Na isti način se zatvaraju škole koje nisu uspješne, a otvaraju se tzv. turnaround škole, gdje dolaze novi nastavnici i nova školska administracija.
Ovakav pristup može biti dobar ukoliko se radi o think tanku – u praksi je, međutim, potpuni promašaj. Otpuštanjem nekog profesora, umjesto da mu obezbijedite neophodno obrazovanje i trening, možete ga samo obeshrabriti. U vrijeme kada veliki broj nastavnika i nastavnica rođenih tokom baby boom-a ide u penziju rizikujete da odvratite veliki broj studenata i studentica od nastavničke karijere, što je, naravno, recept za katastrofu. Isplaćivanje povišice stvara rivale među nastavnicima, kad oni ustvari treba da rade zajedno u postizanju nekog cilja. Zatvaranje škole podrazumijeva da su svi u toj školi krivi zbog loših rezultata testova i podrazumijeva ignorisanje činjenice da djeca koja idu u tu školu žive u teškim uvjetima. Nema izgovora, kaže reforma. Kao da je siromaštvo izgovor i za šta.
Za charter škole kažu da poboljšavaju obrazovni sistem tako što stvaraju konkurenciju. Međutim, te se škole ne razlikuju od državnih škola, a najgore među njima, kao što su recimo online K-12 škole (i koje su osnivane u velikom broju u nekoliko američkih država) ne zaslužuju ni da ih zovemo školama. Ni sistem školskih vaučera koji hvale zbog toga što roditeljima direktno pruža mogućnost da biraju koju će školu njihova djeca pohađati nije donio nikakvu korist djeci. Očit primjer je grad Milwaukee koji primijenjuje sistem vaučera već jednu cijelu generaciju i gdje, po mom mišljenju, nije postignut nikakav akademski napredak.
Toliko se razgovara o tržištu i konkurenciji da se zaboravlja na bit uspješnog obrazovanja: spoj talentiranih učitelj(ic)a, motiviranih učenika/ca i zanimljivog i zahtjevnog nastavnog plana i programa.
U obrazovanju možda i možemo naučiti nešto iz poslovnog modela, ali to nije niti štednja ni konkurencija, a pogotovo ne primamljiva ideja o inovaciji. Ono što zaista daje rezultate su strategije koje prođu test vremena.
Konstantno i neprestano poboljšavati sistem proizvodnje i usluge, stoji u gospelu management gurua W. Edwardsa Deminga koji je propovijedao skoro pola stoljeća. Japanske su kompanije nakon Drugog svjetskog rata usvojile pristup planirati, raditi, provjeriti, reagovati i mnoge kompanije sa liste Fortune 500 koje su se držale ove ideje ostvarile su velike profite. U međuvremenu je Alfred D Chandler Jr., historičar na Harvardovoj Poslovnoj školi i dobitnik Pulitzerove nagrade, pokazao kako kompanije mogu napredovati razvijanjem organizacijskih sposobnosti, usvajanjem efektivnih sistema i njihovom primjenom, kao i ohrabrivanjem edukacije unutar kompanije. Chandler je, međutim, upozoravao da za postizanje ovakvog sistema treba vremena kao i to da se često zbog povodljivosti odgovornih u nekoj kompaniji može desiti nazadovanje.
Uspješne inicijative u sistemu obrazovanja su, bar po mom iskustvu, uvijek usmjerene na jačanje veza među pojedincima kroz jak sistem pružanja podrške u školama. Najbolje predškolske institucije stvaraju svjetove prisnosti u kojima djeca postaju istraživačima a pažljivi učitelji su im na dohvat ruke u svakom momentu.
Model Success for All, koji se pokazao uspješnim u 48 saveznih država i koji se koristi već četvrt stoljeća čak i u nekim najtežim školama, sastoji se od programa podučavanja čitanja i matematike gdje djeca rade sa timom učitelja, povećavajući tako broj odraslih u njihovim životima. Program Diplomas Now bombarduje pažnjom učenike od 10 do 14 godina koji su glavni kandidati za napuštanje škole. Pružaju im se individualne instrukcije, dok oni za koje se smatra da imaju ozbiljnije probleme bivaju upućeni na rad sa stručnjacima.
Opsežna studija pod imenom Organiziranje škola sa ciljem poboljšanja koja je provedena u državnim školama na području Chicaga identificirala je 100 škola koje su znatno poboljšale svoj rad, ali i 100 koje nisu. Prisustvo ili odsustvo društvenog povjerenja među djecom, učiteljima, roditeljima kao i školskim vođama bilo je ključno u ovom slučaju.
Američki program Veliki brat, velika sestra, organizacije koja djeluje na području cijele Amerike, imao je uticaja na milione adolescenata. Tajna ne leži u tome šta ti mladi ljudi i njihova velika braća ili sestre rade zajedno, bilo to planinarenje ili odlazak u muzej, nego stvaranje odnosa koji se zasniva na obostranoj pažnji i poštovanju.
Tokom proteklih 25 godina, organizacija YouthBuild pružila je sasvim solidno radno iskustvo i obrazovanje stotinama hiljada mladih ljudi koji su prestali ići u školu. 71% tih mladih ljudi, od kojih su škole digle ruke, položili su maturu, što je procenat vrlo sličan onom na nivou cijele države. Ovi učenici kažu da su motivirani jer njihovi profesori stoje iza njih.
Istu poruku, da je osobna dimenzija najbitnija, šalju nam i studenti i studentice koji su učestvovali u inicijativi za sprječavanje prestanka školovanja Univerziteta u New Yorku. Rezultat je bio dvostruko veći broj diplomanata i diplomantica.
Iako su ovakvi programi (i mnogi drugi koji su imali sličnu ideju) imali ogroman uspjeh, državne škole nastavljaju trošiti milijarde dolara na tehnologiju za koju smatraju da je put u budućnost. I pored velikih obećanja o njenom uspjehu, rezultati koje imamo su razočaravajući. Podaci su zaista slabi, kaže Tom Vander Ark, bivši izvršni direktor za obrazovanje pri fondaciji Bill i Melinda Gates i investitor za edukacijsku tehnologiju. Kada su u pitanju rezultati, preostaje nam ili da nastavimo sa finansiranjem ili da šutimo.
Iako tehnologija može na odličan način biti upotrijebljena u učionici, učitelji/ce trebaju voditi glavnu riječ. Proces podučavanja i učenja intiman je čin koji se ne može zamijeniti ni kompjuterima niti bilo kakvim tržišnim principom. Nije nikakvo čudo da se poslovni model u sistemu školstva pokazao neuspješnim. Jednostavno, ne možete ničim zamijeniti individualni element u procesu učenja.
Autor: David L. Kirp
Prevela: Merima Dervišić
Originalni tekst dostupan na: Teaching is Not a Business
