„Škola egipatskih piramida“ – tako piše na mermernoj ploči na pročelju prizemne zgrade izgrađene na raskršću makadamskih puteva koji povezuju sela Zalin, Jasenicu, Gornje Petroviće i Veliki Dubovik. Rijetki znaju, a ostalima treba informacija da se ova sela nalaze na rubnom području opštine Bosanska Krupa, ispod planine Grmeč. U blizini je nešto poznatije selo Hašani u kojem je rođen Branko Ćopić. Na mermernoj ploči piše i da je zgrada donacija vlade Arapske Republike Egipat. U čast donatoru, domaćini su joj dali i prikladno ime - „Škola egipatskih piramida“.
Ćopićeva pusta zemlja medvjeda i leptirova
Na ploči ne piše da je na istom mjestu između dva svjetska rata podignuta škola u u kojoj su se opismenjavale i učile generacije i generacije djece ovog dijela Podgrmeča različitih nacionalnosti. U proteklom ratu ovdje su prvo jedni protjerali one druge, pa su poslije ovi drugi protjerali one prve. Zato je ovo danas rijetko naseljeni prostor sa brojnim ruševinama zaraslim u korov i sa obnovljenim kućama povratnika, uglavnom onih koje je u ovaj kraj vratila nostalgija ili nedostatak bolje alternative. Danas se zbog malog broja djece u „Školi egipatskih piramida“ odvija nastava od prvog do petog razreda, a nakon toga, djeca nastavljaju školovanje u „Prvoj osnovnoj školi“ u Bosanskoj Krupi, kojoj „Egipatske piramide“ i formalno pripadaju.
Nakon dvanaest godina od izgradnje, enterijer još uvijek izgleda novo i očuvano. Podovi su obloženi plastičnom podogom i učenici se na ulazu izuvaju i po školi se kreću u papučama. Dvije prostrane učionice, zbornica, ostava i mokri čvor - dovoljno prostora za pet učenika u prvom razredu, jednog učenika u drugom, pet u trećem, četiri u četvrtom i dva učenika u petom razredu. U ovoj školskoj godini sedamnaest učenika podučavaju dvije učiteljice razredne nastave, dva vjeroučitelja, nastavnica engleskog i nastavnik informatike. Svi oni na posao dolaze iz Bosanske Krupe. Škola radi po bosanskom nastavnom planu i programu.
U skladu sa (ne)mogućnostima
Selma Novkinić, nastavnica razredne nastave objašnjava da nastavu svake godine organizuju na različit način, prema uputama kantonalnog ministarstva obrazovanja, a u skladu sa brojem djece po razredima i prema važećim stadardima. Ove školske godine se nastava odvija u dvokombinciji i trokombinaciji, a to u praksi znači da su učenici prvog i četvrtog razreda u jednoj učionici, a učenici drugog, trećeg i petog razreda u drugoj. Nastavnica Novkinić smatra, a s time se slažu i njene kolegice, da bi im dobro došla dodatna edukacija o kombinovanoj nastavi. Smatraju i da je opremljenost sa potrebnim nastavnim pomagalima loša; računar su dobili iz centralne škole, ali se radi o nešto starijem uređaju, dok su TV sa DVD plejerom kupili roditelji djece. Nemaju kuhinju, niti biblioteku, pa učiteljice knjige za lektiru donose iz centralne škole. Fiskulturna sala će još dugo, dugo biti nadomještena sa malim travnatim terenom na kojem su dva gola i koš, zakucan na daščanu konstrukciju.
Djeca su ukras škole
Ali učenicima, kao da sve to i nije važno. Kažu mi da im je u školi najbolje to, što mogu da se igraju sa svojim vršnjacima. A nekima od njih, dolazak do škole i nije tako lak zadatak. Nastava počinje u 7 sati, tako da učenici iz Velikog Dubovika, koji je udaljen preko 4 kilometra moraju ustati najkasnije u šest sati, kako bi se spremili i autobusom došli do Zalina. Djeca iz Jasenice i Potkrša svakodnevno pješače po kilometar-dva u jednom smjeru. Zalinjani svojih 500 metara i ne spominju. Oni su „odavde“.
Vole oni da uče, čitaju, crtaju i pjevaju. Takmiče se ko će mi odrecitovati pjesmicu o zeki i lovcu, ko pjesmu iz „Vezene torbice“, a ko „Doživljaje miša Šiša“. Primjetno je uzbuđenje što im je došao neko da ih pita šta su naučili. Sa ponosom mi pokazuju svoje crteže i postere koje su napravili na nastavi. Veselo mi odgovaraju na pitanja koje školske predmete najviše vole, ko su im omiljeni nastavnici ili nastavnice, ko im kod kuće pomaže da urade zadaću, koliko ko ima braće i sestara, šta žele da budu kad odrastu...
Svi znaju da im se škola zove „Škola egipatskih piramida“ i te piramide su svi vidjeli ili u knjigama, na televiziji ili na internetu. Znaju da i u Bosni postoje piramide. Na pitanje koje piramide više vole, egipatske ili bosanske , uglas odgovaraju: “Bosanske!“ Kasnije mi kroz razgovor „priznaju“ da bosanske piramide nisu nikad vidjeli. Domaće je najbolje, tako nas sve uče na reklamama.
Facebook generation
Računar u uglu učionice izgleda kao da se vrlo rijetko koristi, ali mi svi učenici tvrde da znaju raditi na njemu. Više od polovine ima računare kod kuće. Na pitanje za šta koriste računar kod kuće, odgovaraju: „Za Facebook!“. Odgovor koji mi je podigao obrve, jer su ipak to djeca uzrasta od 6 do 10 godina. Dječak iz četvrtog razreda kaže da ima preko hiljadu prijatelja na Facebook-u. Izjava od koje sam samo zatreptao i ostao bez teksta. Je li to za nove generacije normalan način upoznavanja svijeta u kojem žive ili nadomjestak za isprazni život u provinciji? Kako je djeci koja, osim eventualno braće i sestara, nemaju svojih vršnjaka kilometrima blizu? Postaje mi razumljiv odgovor da u školu dolaze da bi se igrali sa drugom djecom. Ako se uz to nešto i nauči – još bolje.
Iskra nade
Nastavnica Selma Novkinić u ovoj školi radi već sedam godina i tvrdi da se broj djece iz godine u godinu smanjuje i da je budućnost ove škole neizvjesna. Povratnika je sve manje, a odlazaka sa sela onih koji su se vratili – sve više. Povratnici srpske nacionalnosti uglavnom su staračka domaćinstva. Zato me i iznenadio podatak koji su mi rekli na samom odlasku, kako je među sedamnaestero djece sa kojima sam razgovarao i jedno dijete srpske nacionalnosti.
Drago mi je što to mi to nisu ispričala djeca.
