Vijest iz Karachia da je uprava pokrajinskog odjela za obrazovanje zatražila od svih direktora škola u regiji Hyderabad da iz učionica uklone stolice namijenjene nastavnicima jer su većinu vremena provodili sjedeći i da nastavnike opomenu da dok predaju ne sjedaju na bilo koju drugu stolicu jer je to protiv etike profesije potakla me na razmišljanje.
Od pamtivijeka su katedre ispred đaka, a nekad su bile čak na postolju stepenicu višem od đaka. Da li za tom katedrom ili za stolom provodimo većinu vremena ili je koristimo samo za povremeni odmor i zapisivanje sata?
Neke iskusne nastavnice i nastavnici znaju zadržati pažnju velike grupe dok sjede u svojoj stolici, ali opet postoji veća mogućnost gubitka učeničke pažnje ako stalno sjedimo. Teško je stvoriti radnu disciplinu ako ustanemo samo kada čujemo zvono za kraj časa. Dok sjedenje na početku časa može stvoriti ugodnu i opuštenu atmosferu, ostajanje u položaju poglavice Bik Koji Sjedi tokom čitavog časa može ostaviti dojam nedostatka interesa i motiviranosti za rad. S druge strane, ako stalno stojimo ili se krećemo kroz razred, po zlatnom pravilu kojeg se sjećamo iz doba studiranja da svaki dobar nastavnik mora stalno šetati po razredu, moramo biti oprezni – gdje god i koliko god se zadržavamo u obilasku razreda, učenice i učenici mogu osjećati nelagodu ako stanete iznad njih, pa iako je primamljivo uvijek im biti na raspolaganju, što je bolje nego ih zanemariti, postoji potreba za uravnoteženom pažnjom, a to se može postići pozicioniranjem na mjestu u učionici gdje se svi dobro osjećamo. Dakle, stav koji zauzimamo tokom predavanja izravno je povezan s načinom na koji učenicima možemo pružiti ravnotežu između pažnje koju dobiju i njihovog osjećaja za lični prostor.
No, ako predajemo predmet poput matematike, hemije, informatike i fizike, nezamislivo je nemati školsku tablu i kretati se. Škole u devetnaestom vijeku bile su malo drugačije, ali je do danas jedna stvar ostala približno ista – tabla. Iako su nastavna sredstva tehnološki veoma napredovala, vjerovatno i dalje u razredu imate veliku crnu ili zelenu tablu, što se kao nastavno sredstvo uzima kao zdravo za gotovo, a u pripremama rubriku izgled školske table.
No, šta ako nastavnici i nastavnice imaju objektivne razloge da presjede čas: umorni ste i iscrpljeni, niste stigli otići liječniku ili niste mogli dobiti dane odsustva; većina nastavnog osoblja su žene, a žene imaju menstruacije koje znaju biti bolne i obilne i kretanje pojačava te probleme; imate proširene vene od dugotrajnog stajanja; držite šesti sat u popodnevnoj smjeni (a žena ste koja je prije nastave oprala veš, skuhala ručak, očistila stan, odvela dijete u vrtić, nahranila i izvela kućnog ljubimca, poplaćala račune, isprintala pripreme...)...
Da kretanje nije neophodno, čak ni na časovima za koje mislimo da ne možemo bez table, govori jedno stvarno iskustvo iz života. Odmah nakon rata u BiH, nakon što se zgrada gimnazije koliko-toliko osposobila za redovnu nastavu, mjesecima smo čekali da dobijemo table, a kako ih nismo imali – morala sam prilagoditi nastavu bez tog pomagala. Po zidovima nisam mogla pisati, velikih papira nije bilo, niti smo ih mogli nabaviti, grafofolije i grafoskop su tada bili naučna fantastika, pa sam – diktirala zadatke. Da, diktirala sam kvadratne jednačine i rješavanje, korak po korak! Tada sam otkrila nešto neočekivano: svi učenici i učenice su bili skoncentrisani na to šta pišu i kako se rješava kvadratna jednačina, jesu li pogriješili kod pisanja... Svi su naučili rješavati kvadratnu jednačinu, ali i druge sadržaje plana i programa matematike. I danas često razmišljam o tome koliko je stari metod drvenih pločica bez školske table bio zapravo dobar – često sam slušala oca o tome kako je tokom školovanja, 50-ih godina prošlog vijeka, imao samo malu crnu ploču na koju je pisao zabilješke i kako su mu se te zabilješke brisale na putu do kuće, pa je bio prisiljen većinu gradiva pamtiti odmah na času! Više puta sam đacima to prepričavala i nekad smo diktiranje ponavljali na radost svih. Upoređujući usvojeno znanje u drugim razredima s kojima sam radila pišući po tabli shvatila sam nešto veoma zanimljivo: školska tabla jeste važno nastavno sredstvo, ali danas ima mnogo nedostataka!
Na kraju, sjedili za katedrom ili u školskom dvorištu, ispod drveta ili u parku ili stajali sve vrijeme, dobrog nastavnika i dobru nastavnicu čini sposobnost dobre komunikacije, pažljivog slušanja, dobre adaptacije na situaciju, empatija, strpljenje, sposobnost učenja o stvarnom svijetu, usvajanja novih praksi i ideja... Poučavanje, sjedeći ili mašući rukama dok stojimo ili hodamo kroz učionicu, vrlo je plemenita profesija koja oblikuje karakter i budućnost pojedinca.
