Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja uputio je 27. oktobra javni poziv učenicima (zašto ne i učenicama?) Sarajevskog kantona da napišu literarni ili naslikaju likovni rad na temu Moja domovina Bosna i Hercegovina.
Ovom temom želimo razvijati ljubav prema domovini, kulturi, tradiciji, historiji jer, naša djeca su naš stub na kojem treba temeljiti rast i razvoj naše domovine BiH, piše u tom pozivu i ta rečenica prilično tačno predstavlja Institut kao mjesto neznanja i slabo razvijene pismenosti i kao plaćenog promotora patriotizma kojim se treba prikriti odsustvo bilo kakve jasne vizije modernog obrazovanja i sposobnosti da se bilo kakva pozitivna promjena u skorije vrijeme ostvari. Od institucije koja je formirana iz političkih, a ne stručnih razloga i koja se u tom duhu i napunila kadrovima, drugo se i ne treba očekivati.
Porediti djecu sa stubom je loše stilsko rješenje. Metafora stuba je okoštala, a u ovoj varijaciji promašena. Na stubovima se ništa ne temelji, ono što liči na stubove i koristi se u temeljenju zove se šip. Ali reći u javnom konkursu da su djeca šip na kojem se temelji rast i razvoj ne zvuči najbolje. Djeca su šip... Šipak!
Pozivati nekoga da misli i piše literarno, a obraćati mu se rečenicama sastavljenim iz blokova fraza metodički je pogrešno, a nadam se i za svaku nastavnicu koja drži do sebe – uvredljivo.
Činovnički mozak sve fino i detaljno u javnom pozivu nabraja: dužina članka: jedna stranica, format: A4, font: Times New Roman 12, prored: 1.15, obrazac u prilogu, rok: 17.11. do 16 sati... ali kad dođe do nagrade – najbolji radovi biće prigodno nagrađeni. Daleko je 25. novembar, nije lako smisliti tri nagrade. Kome bi u tom Institutu palo na pamet nagradno putovanje u Mrkonjić Grad i Jajce, ili izbor knjiga savremenih živih! bh. autorica (s potpisima i posvetama), ili komplet ulaznica za sva pozorišta u gradu, ili licenca za MS Office (nedobog tableta)... Šta su prigodne nagrade za rad koji će zadovoljiti kriterije Instituta: jasna patriotska poruka, vidljive emocije kroz rad, vjerovanje u budućnost i originalnost? Neki prigodni stećak od plastike ili gipsa sa urezanim mudrostima dokazanih patriota?
Tu se najbolje vidi kako Institutu djeca nisu uopšte bitna, kako se taj ko je sastavio ovaj šipak od poziva ni sekundu nije uživio u razloge i motive onih koje poziva. Jer ta činovnička pamet koja profitira parazitirajući na patriotskim floskulama i ne pomišlja da izvan te emocije razvijene dresurom postoji nešto drugo.
Na čemu bi djeca trebala temeljiti vjerovanje u budućnost? Na patriotskoj frazeologiji koja ostaje slijepa za socijalne nejednakosti, nepotizam i korupciju i odvlačenje obrazovanja u predprosvjetiteljsko doba? U kakvu budućnost se ovdje može vjerovati iskreno kad je cijelo obrazovanje okrenuto prošlosti?
Kako nekom institutu padne na pamet ovakav javni poziv? Sigurno neki zaposlenik, neki pomoćnik za nešto, neki pedagoški komesar za moral pogleda u kalendar da vidi u koji dan pada 25. novembar i može li se vezati s vikendom, pa se onda sjeti da bi taj datum trebalo nekako obilježiti, ali pošto taj datum ima veze s partizanima i sa antifašizmom, eto belaja. Kako povezati budućnost s antifašizmom? Pošto to ne može nikako, za to smo se borili, onda nam ne ostaje ništa drugo nego šifra Teletabisi: domovina, kultura, tradicija, historija, zagrliiiiii!
