O nastojanjima da se privrednici uključe u proces obrazovanja
Na Zeničkom privredom sajmu – ZEPS (04. okotbra, u hali koja je predviđena kao konferencijska sala) održana je javna tribina posvećena projektu Njemačke savezne vlade Stručno obrazovanje kroz praktičnu nastavu u metalskom sektoru u BiH. Nažalost, jako mali broj posjetitelja je bio prisutan u sali, pored grupe đaka travničkih strukovnih škola.
Isabel Rapp, predstavnica GIZ-a (Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit) je kao rukovoditeljica u uvodu kratko predstavila ono što već drugu godinu rade sa đacima u BiH (a plan je da se uključe tri generacije učenika), s ciljem unapređenja kvaliteta stručnog obrazovanja u BiH jačanjem privrednog sektora:
Privreda mora imati mogućnost odlučivanja kada je riječ o stručnom obrazovanju iz prostog razloga što je privredni, odnosno privatni sektor taj koji preuzima proizvod škola – učenike. Jedino oni imaju predstavu šta je to potrebno da učenici znaju kako bi cijeli sistem u konačnici funkcionirao. Naše trenutne projektne regije su Goražde, Prijedor, Gradiška i Mostar, ali smo, naravno, zainteresovani i za saradnju sa firmama koje dolaze iz drugih regija, a koje su spremne da daju i vlastito učešće u realizaciji same ideje.
Privrednici više nemaju vremena da čekaju da se cijelo školstvo reformiše
Snježana Köpruner, generalna direktorica kompanije GS-Tvornice mašina Travnik, koja je od početka partner u projektu Stručno obrazovanje kroz praktičnu nastavu u metalskom sektoru u BiH (a o njihovoj saradnji smo više pisali u novom printanom broju Školegijuma, koji ćete od petka moći naći na trafikama), detaljnije je objasnila zašto su oni danas suočeni sa deficitom kadra i kako rješavaju svoj problem.
Mi smo trenutno u situaciji da ne možemo čekati da se reformira cijelo školstvo. Uvidjeli smo da naša firma bez odgovarajućeg kadra ne može više rasti i da moramo sami nešto poduzeti – sami sebi stvarati radnu snagu. U BiH je danas situacija takva da u školama kreiramo mlade zanatlije za biro, a ne majstore za kojima u društvu postoji potreba. Nama su se u proteklom periodu na konkurse najviše javljali automehaničari, ali i neka druga zanimanja, od kojih smo mi naknadno morali napraviti zavarivače ili bravare, što je gubljenje vremena i za te mlade ljude i za firme. Mislim da svi zajedno – ministarstva, škole, poslodavci i privredne komore treba da utvrdimo sljedeće: kakvi su zakonski okviri koji trenutno postoje i kako ih mijenjati ako postoji potreba, na koji način motivirati učenike da upisuju deficitarana zanimanja i kako motivirati školu i nastavnike, jer smo primijetili da ni njima motivacija nije na zavidnom nivou.
Patriote na djelu
Najvažnija znanja koja bi jedan zavarivač/ica trebao/la da usvoji tokom školovanja su ona matematička, kao broj jedan, a nakon toga slijede tehničko crtanje i praksa. U GS-TMT-u su radili testiranja budućih zaposlenika, ali su rezultati, smatra Köpruner, bili pomalo poražavajući (od 20 učenika kojima su obezbijedili praksu njih 18 nije znalo tablicu množenja, a bilo je i onih koji nisu znali ni glavne gradove susjednih država):
Ja se jako naljutim svaki put kada se pomenu nacionalne grupe predmeta. Mi danas pričamo o nacionalnoj grupi predmeta tih ljudi koji vole svoju zemlju i ovu omladinu, a djeca koja završe srednje škole ne znaju ni tablicu množenja.
Đacima je, kako smo imali priliku da čujemo iz publike, zarada glavni pokretač i uglavnom svoj budući radni angažman zamišljaju u inostranstvu, a poslodavci su objasnili da imaju šansu da povećaju plate radnicima i daju poticaje samo uz pomoć i podršku države, ako se umanje visoki doprinosi i davanja. Krivicu za stanje koje danas imamo – nezainteresovanost za učenje i napredovanje, kao i nepovjerenje mladih ljudi prema državi u kojoj žive i školuju se, dijelom snosi i privreda, smatra Snježana: Moramo se mnogo ozbiljnije pozabaviti obrazovanjem, djeca su naša budućnost i ako se ne budemo njima bavili, onda nećemo ni imati budućnosti. Učenici na obuci koštaju dosta novca i sigurno nije svaki poslodavac spreman da za đake izdvoji sredstva. Međutim, ima i različitih poslodavaca, nisu svi društveno odgovorni, posebno zato što je poslije rata novac imao različite izvore... (...) U Travniku je mesna industrija trebala 50 mesara. Predložila sam da odu u školu i vide sa direktorom da upišu jedan cijeli razred mesara. Akcija je završila tako da su zaposlena tri đaka. Privrednik koji ima dosta novaca, preko 300 radnika, preko 250 miliona maraka prihoda godišnje i veliki je patriota bi po logici najviše trebao da se brine za mlade ljude. Mislim da bismo se malo više trebali angažovati da osvijestimo poslodavce kako bi bili savjesniji. Svaki privrednik zna, ako planira razvoj vlastite firme, šta će mu trebati u narednih 10 godina. Niko im ne bi trebao ništa govoriti. Naš interes je, kao poslodavca, da mlade ljude dodatno motiviramo kako bi ostali kod nas da rade, kao i to da izvršimo određene pritiske.
Kad priča nije šuplja
Dino Šačirović, rukovodilac zavarivanja, mentor, iz GS-TMT-a, kratko je opisao svoj dojam jednogodišnjeg rada s učenicima:
Sa djecom sam proveo čitavu prošlu školsku godinu. Njihova motiviranost i zalaganje me oduševilo. Na praksu se dolazi tri dana u sedmici po sedam ili osam sati, dakle puno radno vrijeme, a mislim da čak njih polovina nije imala nijedan izostanak. Drugačije je raditi u firmi kad znate da u slučaju bilo kakvog problema niste sami. Osim toga, kada uspješno završi poslovna godina radnici idu na ekskurziju. U posljednjih deset godina smo obišli pola Evrope.
Trogodišnja škola kao odskočna daska
Nije motivirajući posao za dijete koje je završilo krojačku školu da cijeli život šije jedan te isti šav. Djeca u 21. vijeku imaju potrebu za malo širim znanjem i iz oblasti koju izučavaju kao i neke opšte naobrazbe, smatra Snježana Köpruner: Ono što je izuzetno važno jeste kako zanatske škole napraviti prohodnim, ukoliko neko želi studirati da nakon završenog dualnog obrazovanja – tri godine staža i jednu godinu pripreme može planirati nastavak obrazovanja. Mislim da je to također motivirajuće, da dijete zna da ne mora cijeli život biti zavarivač ili bravar, da može, ukoliko ima interes, nastaviti dalje da se školuje. Glavni direktor Mercedesa je krenuo baš tako, završio je svoj zanat i došao do glavnog menadžera.
Učenici koji su školske knjižice zamijenili radnim knjižicama
Na studijskom putovanju u Njemačku, sa kojeg se Snježana vratila prošle sedmice, saznala je nešto više o modelima obrazovanja u ovoj zemlji u kojoj mladi ljudi danas nemaju problem da se zaposle i profesionalno ostvare.
Poznato je da je nezaposlenost mladih u Njemačkoj najmanja u Evropi, a moje mišljenje je da je za to zaslužan upravo način obrazovanja koji sprovode. U Njemačkoj svake godine oko 500.000 učenika upiše stručne škole, a imaju 342 različita zanimanja. Model po kojem se vrši obuka, odnosno po kojem se kreira određeno zanimanje datira još iz srednjeg vijeka. Zakon o stručnom obrazovanju su donijeli 1967. godine, a razvili su ga gotovo do perfekcije – saradnja između škola, privrednih komora, preduzeća i naravno države koja donosi zakonske regulative. U njemačkom sistemu dualnog obrazovanja đaci primaju i naknade u firmama u kojima rade, oni se potpuno uključuju u sistem sa 15 ili 16 godina, zaposlenici su firmi koje ih šalju na dodatno teorijsko obrazovanje. Ako firma ima 300 zaposlenih, 10 % su uvijek učenici. To su firme koje planiraju neki normalan razvoj. Đaci u školu idu jedan dan tjedno, jer sve imaju u firmi i praksu i teorijsku nastavu. Rekla bih da bi nam jedan takav sistem trebao da bude smjernica kako se dalje razvijati. Mislim da iz više pozitivnih primjera koji su se pokazali kao uspješni kroz različite projekte treba kreirati jedan sistem, a ne da se ide od projekta do projekta.
Trend kao plan
Mujo Mandžuka, direktor kompanije Greben Novi Travnik je do sada imao pozitivno iskustvo sa školama u Novom Travniku, naročito sa djecom iz Tehničke škole – koja ima i svoju radionicu. Firma u kojoj radi je i stipendirala nekoliko učenika. Mandžuka je pričao više o razlozima zbog kojih mladi ljudi odlaze da rade u inostranstvo: Kad obučite ljude oni odu u Njemačku, jako ih je teško zadržati ovdje. Crtež je svugdje isti i onaj ko ovdje zna raditi svoj posao zna i vani. Plaće su oko 1.500 eura u Austriji i oko 800 eura u Sloveniji, što mi ne možemo ponuditi i zato će biti vrlo teško zadržati dobre kadrove. Bilo bi dobro da se barem dovedemo na isti stepen opterećenja dohotka, jer samo tako možemo podići plaće. Da se barem ne isplati ići u Sloveniju ili Hrvatsku. Zaustaviti nekoga da ode u Njemačku će biti jako teško, oni nemaju dovoljno radno sposobne omladine i moje mišljenje je da će pokupiti sa Balkana sav dobro obučen i sposoban kadar.
Pošaljimo mlade u dijasporu da rade
Ipak, deficit kadra kada su u pitanju određena radnička zanimanja je danas prisutan svuda u svijetu. Djeca u Njemačkoj imaju više izbora kada je tržište rada u pitanju i logičan je slijed da se radna snaga u takvim okolnostima sve više kreira u siromašnim regijama, tamo gdje mladi nemaju ni mnogo izbora ni perspektivu. Taj fenomen je opisan i u stihovima nove pjesme Dubioze kolektiv – Pošaljimo mlade u dijasporu da rade, da kopaju kanale i farbaju fasade. Mladi ljudi iz jedne socijalne države, kao što je BiH, u nemogućnosti da mnogo biraju kada je tržište rada u pitanju danas ipak pokazuju zainteresovanost i za, kako to oni sami nazivaju, prljava zanimanja, ako su im ona garant za sigurno zaposlenje. O tome je nešto više rekao direktor Mješovite srednje tehničke škole Travnik, Nevzudin Buzadžija: Obrazovanje u BiH ima brojne probleme zbog ekonomske situacije i naravno da ovaj projekat pozdravljam, posebno zato što se za kratko vrijeme pokazao pozitivan. Kada su roditelji i učenici čuli, od kolega koji su imali praktičnu nastavu u tvornici, da su dobili topli obrok, prevoz, zaštitna odijela i da je sedam učenika na kraju zaposleno, došlo je do naglog povećanja broja đaka, posebno za zanimanja koja se traže u firmi GS-TMT. Ove školske godine smo planirali upisati kombinovano odjeljenje za zavarivače i automehaničare. Ranijih godina smo imali 35 ili 40 učenika koji su željeli da se obrazuju za automehaničare, ali ove godine se desila promjena, dobili smo 35 zavarivača i 8 automehaničara (budućih).
Razlaganje na proste faktore
Nevzudin smatra da su poslodavci više govorili iz svojih uglova i da je u BiH danas dosta složenija situacija: Mi danas na nivou BiH imamo jednu izuzetnu složenu situaciju kada je obrazovanje u pitanju – ministartvo u principu nema kapacitet da ga sprovede na jednoj jedinstvenoj razini i nemamo dovoljno inoviranja nastavnih planova i programa, posebno sa stajališta stručnih škola. Imamo nelojalnu konkurenciju i veliki broj univerziteta koji niču kao gljive poslije kiše. Svi mogu upisati fakultet bez ikakvog kriterija. S druge strane, imamo veliki broj poslodavaca koji se ponašaju izrabljivački, jednostavno žele da imaju gotovog majstora a da pri tome ne ulože gotovo ništa. Državni aparat, odnosno nadležna ministarstva su izuzetno troma i ne čine gotovo ništa, odnosno čine veoma malo. S druge strane, poslodavci zaista imaju interes i žuri im se da se sve ovo o čemu smo danas pričali i sprovedu.
Rješenja bez plana
U školi u kojoj direktor Nevzudin Buzadžija radi u toku je nabavka tri CNC stroja u vrijednosti od 70.000 KM. Međutim, kada se nabavi savremena oprema, ostaju stari problemi:
Nećemo imati kompetentnu osobu koja će moći prenijeti đacima odgovarajuće vještine koje su potrebne za upravljanje takvim strojevima. Zato je jako važno da imamo određeni interfejs između poslodavaca, nadležnog ministarstva i škola, jer škole nisu samostalni subjekt i nemaju samostalnost u odlučivanju.
Konstruktivno suočavanje sa problemima
Škola je jednom mladom čovjeku potrebna iz dva razloga: odgoja i obrazovanja. Svakom učeniku su pored stručnog usavršavanja potrebna i određena opšta znanja. Međutim, iz škola često ne izlazi ni motiviran ni stručan ni edukovan kadar, a o razlozima tako lošeg obrazovnog djelovanja u BiH je također nešto više rekao direktor Nevzudin: Cijeli svijet se suočava sa problemom motivacije, a to je posebno naglašeno u našoj zemlji u kojoj se nastavnik jako malo plaća za svoj posao. Sa druge strane, imamo preopterećene nastavne planove i programe, opterećenje i učenika i nastavnika je izuzetno veliko. Neki učenici imaju po 35 časova sedmično. Dosta sadržaja se izučava nepotrebno. Mi smo socijalna država i ljudima je najvažnije da imaju posao i nadležno ministarstvo djeluje u smjeru da ljudi zadrže posao. Uglavnom se traži reprodukcija, bez neke kreativnosti, razmišljanja i te projektne nastave koja nama fali u obrazovanju. Osim toga, zadržali smo klasični način podučavanja, ono što se radilo nekada u 18. i 19. vijeku. Ovo je net generacija i mi đacima gotovo ništa ne možemo reći što oni ne mogu sami pronaći na internetu. Kada roditelj zna, u ovoj socijalnoj situaciji, da školuje dijete koje će po deset ili dvadeset godina biti na birou (dijete je isto tako svjesno te činjenice) zaista je jako teško nastavnicima da motivišu đaka. U obrazovnom procesu je neophodna podrška roditelja, sistema i privrede.
Kako motivirati motivatora
Na tribini se sve vrijeme pričalo o motivaciji učenika, nastavnika i privrednika, i to bez učešća uredno pozvanih upravitelja, vlasnika i osnivača obrazovnih ustanova – nadležnih ministarstava. Za mene deža vi, jer sam do sada pratila različite tribine, u sličnoj građi, na kojima se pričalo o problemima obrazovanja. Moderatorica razgovora Najra Krvavac-Perišin je čak tri puta komentirala kako u ovom razgovoru nedostaju informacije kojima raspolažu nadležna ministarstva, da se tokom razgovora pojavilo sigurno pet pitanja za njih i da joj je žao što nije prisutan njihov predstavnik. Kritikovala je i medije, da su uvijek vrlo spremni da iznesu pozitivne priče, ali ne i da prate njihov tok i budu podrška u kreiranju tih pozitivnih priča. Zbog svega navedenog nisam mogla da ne pitam ljude koji su sjedili ispred mikrofona kako motivirati nadležna ministarstva, glavne i odgovorne, da se ako ništa pojave kada se o problemima obrazovanja raspravlja, kako bismo vjerovali da žele da sarađuju i unapređuju ono što trenutno nije dobro a tiče se obrazovanja. Pitanje je dopunio jedan komentar iz publike: kako motivirati one koji su plaćeni da sve druge motivišu. Mikrofon je usmjeren ka direktoru škole Nevzudinu Buzadžiji: Politika se infiltrirala u sve pore života i nadležna ministarstva koja rukovode i upravljaju trenutno obrazovnim ustanovama na svim nivoima treba da na neki način izvrše restrukturiranje. To može uraditi isključivo privredni (privatni) sektor, jer je njima to cilj i interes. Određenim pritiscima i lobijima kroz političke strukture, jer su one sve međusobno povezane sa određenim političkim moćima, se može izvršiti pritisak na one koji odlučuju u domenu obrazovanja. Pošto su oni vlasnici i osnivači postoji samo taj način da se motiviraju.
Na moje pitanje je reagovala i jedna žena iz publike, zaposlenica GS-TMT-a. Objasnila mi je da su oni dobili saglasnost i podršku za ovaj trogodišnji projekat od strane Ministarstva za obrazovanje SBK. Međutim, kako će teći plan proširenja projekta zavisi od nadležnog ministarstva, a nadaju se nastavku uspješne saradnje: Ministar je rado učestvovao u ovom projektu, to moramo svi priznati, bez obzira kakav je generalni stav ministarstava i kako sporo reaguju. Mislim da je u ovoj priči on dao vrlo konstruktivan doprinos.
Elma Badžak, koordinatorica projekta ispred GIZ-a je dodala da je jako važno zakonski urediti da jedna ovakva priča bude moguća, ali da smatra da su više škole i privrednici ti akteri koji zaista mogu neku priču da naprave pozitivnom: Nadam se da će u budućnosti sve ove vatre koje smo zapalili na mnogo različitih pilot regija preći u jednu veliku vatru koja će zaista biti u stanju da napravi taj preokret koji je hitno potreban.
Ipak, škole, kao što je direktor Nevzudin objasnio, nemaju ovlasti da samostalno odlučuju, odnosno nemaju šibice, dok i ako im ih ministarstva ne odobre, za paljenje velike pobjedničke vatre. Bilo bi sjajno da barem Elmina ideja zaživi, ali u tom slučaju ne bih mogla da se ne zapitam zašto nam onda trebaju ministarstva obrazovanja, odnosno zašto ih svi mi skupa plaćamo ako će samo posmatrati kreiranje obrazovnog sistema u BiH.
