Voljeti sebe, početak je doživotne romanse, to nije samo kultna rečenica Oskara Wildea, već i moto dvadeset polaznika i polaznica besplatne edukacije Samopouzdanje u SMART Resursnom centru Centra za promociju civilnog društva (CPCD) u Sarajevu. Oni su 14. februar, Dan zaljubljenih, odlučili prije svega posvetiti ličnom razvoju.
U prvom dijelu interaktivne edukacije Samopouzdanje svaki polaznik je sa ostatkom grupe podijelio svoje viđenje o tome šta je za njega samopouzdanje. Za Zerinu Omanović, studenticu pedagogije, samopouzdanje je vjera u sebe i u sve ono što čovjek namjerava ostvariti, za Emira Hasanbegovića je hrabrost da se uradi bilo šta bez ikakvog straha, za Ildu Vladavić, vjera u sebe da uradim test bez straha i da se ne zbunim, za Ildu Šeragić je neovisnost o tuđem mišljenju, za Harisa Džananovića, sposobnost da se uradi nešto bez straha i fobije od neuspjeha, za Samru Hasanbegović, povjerenje kako u sebe tako i u druge, za Elvedina Kaharića, studenta na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu i studiju Geštalt psihologije, cigla za gradnju motivacije.
Svaka lična definicija samopouzdanja je metafora, objašnjava edukatorica Selma Šehović, koju svaki čovjek stvara iz ličnog iskustva, a koju potom smješta u svoju mentalnu mapu. Savremena humanistička psihologija smatra da se samopouzdanje crpi iz dva izvora: resursa koje čovjek nosi u sebi i interakcije sa drugim ljudima. Zbog toga samopouzdanje ne može potpasti pod jednu opštu i ustaljenu definiciju: Ono je prije svega fluid te shvaćeno kao takvo, ono neprestano varira. Svaki čovjek doživljava faze niskog i visokog samopouzdanja. Samopouzdanje je vještina koja se počinje graditi u djetinjstvu kada dijete usvaja vrijednosne sisteme i uvjerenja roditelja kao svoje i kreće živjeti sa njima kao obrascima i modelima mišljenja i rasuđivanja. Kroz dalji razvoj i rast svaki pojedinac preispituje usvojena uvjerenja i vrijednosne sisteme stečene u djetinjstvu, te ih shodno određenim situacijama i u određenim starosnim dobima odbacuje i stvara vlastita uvjerenja i iskustva koja zatim čuva u svojoj mentalnoj mapi kao modele reagiranja na određene događaje i situacije. To se u teoriji razvoja ličnosti naziva fleksibilnost izbora, dodaje Selma.
Svaki čovjek prolazi kroz četiri faze razvoja koje utiču na sticanje samopouzdanja. Faza Ja nisam okey, a vi ste okey traje od rođenja pa do sedme godine, kada dijete posmatrajući odrasle i druge ljude oko sebe shvaća da mora naučiti modele ponašanja i ophođenja. Faza Svi vi niste okey, a ja sam okey traje od sedme do četrnaeste godine, kada dijete preispituje sve vrijednosne sisteme i modele ponašanja koje je do tada usvojilo i kreće u sticanje vlastitih. Ja nisam okey i vi niste okey je faza koja traje od četrnaeste do dvadeset i prve godine, kada svaki tinejdžer osjeća nedostatak unutrašnjeg kompasa, tragajući za vlastitim ciljevima, identitetom i svojim položajem u društvu. Od dvadeset i prve godine nastupa faza zrelosti u kojoj osoba shvaća da Ja sam okey i svi vi ste okey. Čovjek kroz život uvijek susreće druge koji se nalaze u različitim fazama ili pak zapadnu u jednu od faza, te u odnosu sa njima često zapada u faze niskog samopouzdanja, objašnjava predavačica.
U drugom dijelu edukacije učesnice i učesnici imali su priliku podijeliti svoja lična iskustva i situacije u kojima su osjećali manjak samopouzdanja. Enisa Džananović, magistrica ekonomije, prijavila se na ovu edukaciju sa svojim sinom Harisom, kako bi sama poradila na ličnom razvoju i kako bi sada kada već ima odraslog sina pronašla samu sebe. Haris je student Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu i trenira fudbal, te se, kako pojašnjava, bori sa strahom od javnog nastupa i neuspjeha. Za njihovu ličnu priču Selma je pojasnila kako veliki broj ljudi često zapadne u jednu od prve dvije faze razvoja čovjeka (Ja nisam okey, vi ste okey i Vi niste okey, a ja sam okey), te često vrijednosne sisteme usvojene u djetinjstvu prenesu i apliciraju u zrelu fazu. Takvi ljudi zapadaju u određene društvene uloge i cijeli život ne znaju izaći iz njih. Majke su te koje često zapadnu u drugoj fazi, pa i poslije odrastanja djece ostaju u istoj ulozi, boreći se istovremeno s izlaskom iz funkcije roditelja i pronalaskom sebe.
Mona Omeragić je učenica Osnovne škole Vladislav Skarić u Sarajevu. Ima problema sa svojim vršnjacima u školi. Svi moji prijatelji iz razreda žive na Skenderiji blizu škole, a ja živim na Malti. Većina neće da se druži sa mnom jer mi je mama učiteljica u školi. Svi misle da mi mama namješta ocjene, daje unaprijed rezultate testova, a to nije istina. Ja stvarno nemam nikakvih privilegija u odnosu na moje drugare iz škole, objašnjava Mona. Zijo i Ilda Vladavić idu u Osnovnu školu Kovačići u Sarajevu i imaju sličan problem sa vršnjacima kao i Mona. Zijo, kako nam pojašnjava, voli telefone i sve elektronske uređaje i često donosi nove stvari u školu. Kada tako dođem sa nečim novim u školu, svi mi govore ne valja ti to, šta će to tebi. Ja nisam škrt, dajem i drugim da se igraju sa mnom, ali opet me većina mojih drugova ne voli. Zijo svira harmoniku, a njegova sestra Ilda gitaru. Mene djeca nekad zezaju što sviram harmoniku i govore mi da je to bezveze, dodaje Zijo. Ilda sa druge strane pored problema sa vršnjacima ima i problem sa testovima i odgovaranjem. Ja se često zbunim kad dođe test, naučim sve kod kuće, ali kad učiteljica pita ili dobijem test, uhvati me neki strah i sve uradim pogrešno, objašnjava Ilda.
Monina, Ildina i Zijina priča su potakle Selmu da govori o samopouzdanju djece. Veliki broj djece se tokom školovanja susreće sa odbacivanjem u školi. Sindrom izgnanstva se, kako nadalje objašnjava Selma, događa djeci koja iz nekih razloga ne mogu da se uklope u svoje vršnjačke grupe u školi ili izvan nje. Često druga djeca osjećaju da je izgnano dijete iz grupe superiornije od ostalih, da li zbog svoje vještine u školi, inteligencije, materijalnog posjedovanja ili statusa njegovih roditelja, te ga zbog toga isključuju. Takva djeca mogu, ali ne moraju biti kritikovana od strane ostalih vršnjaka zbog onoga što posjeduju ili nose u sebi. Ponekad bivaju zanemareni i njihove vještine i vrijednosti se često negativno vrednuju. U ovakvim situacijama izgnano dijete zapada u fazu niskog samopouzdanja, smatrajući sebe čudakom ili manje vrijednim. Dijete koje zapada u takvu fazu često vanjska i tuđa uvjerenja o sebi usvaja kao svoja. Djeca sa manjkom samopouzdanja često imaju problema sa koncentracijom tokom nastave, teško se fokusiraju na materiju, nemaju želja za učenjem, niti spremnost na rizik i plaše se javnog nastupa pred ostatkom razreda. Strah i nedostatak vjere u sebe su česti faktori koji prouzrokuju takav stav kod djece, te je potrebno da pedagozi i nastavnici zajedno sa roditeljima porade na tome, kako bi otklonili nesigurnost i manjak samopouzdanja koji potencijalno mogu izazvati negativan inprint na dijete i njegove sopstvene modele i obrasce ponašanja za ubuduće, objašnjava Selma.
Samra Hasanbegović, profesorica razredne nastave u Osnovnoj školi Kulin ban u Visokom, u radu sa djecom od šest do jedanaest godina primijetila je kako djeca sa niskim samopouzdanjem teško pričaju o svojim problemima te je zbog toga potrebno iznaći neke druge načine kako doći do djeteta i stvoriti situaciju u kojoj će se ono otvoriti i iskreno popričati o problemima sa drugom djecom u školi ili o problemima u kući. Često znam ostati na velikom odmoru ili poslije škole sa djecom, kako bih uz neku neutralnu priču doprla do njih. Tada se moram izmaknuti iz svoje uloge pedagoga i pristupiti im kao prijateljica, kako bi ona stekla povjerenje u mene i ispričala mi šta ih muči. Poslije toga je najteži dio obaviti razgovor sa roditeljima i ukazati im da dijete ima problem, i predočiti im to kao savjet, a ne kao kritiku. Ovoj edukaciji sam prisustvovala kako bih otkrila načine na koje mogu detektovati različite faze niskog samopouzdanja kod djece, zatim ih u radu sa njima prepoznati i ispravno reagovati na njih, objašnjava Samra.
Treći i posljednji dio interaktivne edukacije Samopouzdanje sastojao se iz praktične vježbe pod nazivom desenzitivacija u kojoj su svi imali zadatak da napišu po pet situacija u kojima su osjetili nedostatak samopouzdanja. Zatim je edukatorica Selma pokupila bilješke i podijelila ih tako da je svako dobio tuđu bilješku i morao dati svoj lični savjet za jednu od situacija koja mu se učinila posebno zanimljiva ili teška. Emir Hasanbegović se osjeća neugodno na javnim mjestima, jer smatra da ima višak kilograma, na što mu je Ilda Vladavić savjetovala da treba imati više vjere u sebe i prihvatiti sebe onakvog kakav jeste, ili ako ništa ne pomaže onda neka ode u teretanu i tamo smrša. Ovakva šaljiva situacija u kojoj je djevojčica od trinaest godina ponudila svoj savjet muškarcu srednjih godina izazvala je smijeh i ugodnu atmosferu među učesnicima. Selma je zatim pojasnila da u situacijama niskog samopouzdanja čovjek treba zapitati sebe Ko si sada ti u tvom poimanju sebe i šta je ono što si smatraš ispravnim ili pogrešnim. Poniranje u sebe i preispitivanje u kombinaciji sa savjetima prijatelja i osoba za koje smatramo da predstavljaju neku vrstu autoriteta u našem sistemu vrijednosti su najbolja terapija.
Treniranje emocija i razbijanje emotivnih blokada kod djece je uvijek potrebno raditi u prisustvu roditelja jer će rad na djetetu nužno uticati i na promjenu i uspostavljanje zdravije atmosfere u cijeloj porodici. Kada dijete usvoji pozitivne i zdrave obrasce komunikacije, to neminovno utiče i na roditelje, njihov pristup i komunikaciju sa djetetom, objašnjava Selma.
Smart Resursni centar je edukaciju Samopouzdanje uvrstio u program besplatnih edukacija kako bi roditeljima, djeci i odraslima ukazao na važnost teme samopouzdanja čovjeka, a posebno djece i mladih. Potrebno je usmjeriti roditelje, pedagoge i osoblje u školama u problematiku niskog samopouzdanja kod djece, te im ponuditi određene edukacije i smjernice kako raditi na otklanjanju, dodaje Majda Tolić, menadžerica u Smart Resurnom centru.
Samopouzdanje djece u osnovnim i srednjim školama je nezaobilazna tema o kojoj se mora govoriti, jer se sa djecom koja pate od hroničnog niskog samopouzdanja treba raditi. Potrebno je otkloniti negativna uvjerenja kod djece, razgovorom im pokazati da činjenice i situacije koje su ih dovele do takvih zaključaka ne govore o njihovim vrijednostima, već, štaviše, govore o neadekvatnom ponašanju drugih prema njima. Za kraj je potrebno shvatiti kako negativna uvjerenja koče i nas odrasle i djecu i sputavaju nas u napredovanjima, iskazivanjima i prihvatanjima emocija i uspostavljanju odnosa sa našim unutrašnjim bićem kojem je ponajprije potrebna naša ljubav.
