Povodom godišnjice rođenja učitelja i književnika Šukrije Pandže Školgijum je 28. aprila 2017. godine raspisao konkurs za radove sa zadatkom:
"Predložiti književno djelo za djecu koje nije na spisku obaveznih lektira i tekstova u nastavnim planovima i programima te ponuditi metodičku pripremu časa koja će odgovoriti na sljedeća pitanja:
– Za koji uzrast đaka će se tekst koristiti?
– Koji ishod(i) će se obradom tog teksta postići?
– Koje se vrijednosti obradom teksta afirmišu (jednakost, odgovornost, pravičnost, altruizam, istinoljubivost…)?
– Zašto je odabrano djelo pogodno za ostvarenje navedenih ciljeva?
Sastavni dio pripreme treba biti kratak prikaz djela."
Na konkurs je pristiglo 8 radova, koji su svi odmah objavljeni na sajtu Školegijuma, gdje, tokom prethodnih 60 dana, niti jedan od objavljenih tekstova nije komentarisan.
Učesnice u česnici konkursa predložili su sljedeća djela kao dopunska u spiskovima lektira:
Sju Tausend, Dnevnik Adrijana Mola (13 1/2 godina)
Maja Brajko Livaković, Nemoj reći nikome
Sonja Jurić, Usamljeni lav
Božena Volić, Legende i priče iz Središnje Bosne
Ruža Zubac-Ištuk, Moja prijateljica Esmeralda
Jagoda Iličić, Školske bajke
Johna Greena, Greška u našim zvijezdama
Zejćir Hasić, Plave fuze
Ivica Vanja Rorić, Doživljaji miša Šiša
Izbor ovih djela, i ponuđena obrazloženja, izražavaju svijest o tome da trenutni spiskovi lektire nisu adekvatni, a da je jedan od razloga zašto djeca i mladi sve manje čitaju u tome da ih se obavezuje u školi na čitanje knjiga koja s njihovim iskustvom i interesima nemaju mnogo veze. U prijedlogu jedne od učesnica to je kazano ovim riječima: "Kao još jedan bitan razlog smatram nezanimljivost knjiga koje se nameče učenicima srednjih škola. 'Zločin i kazna', 'Okovani Prometej', 'Alkar', 'Kraljevo', 'Oprava','Revizor' su dobre,ali tinejđerima nezanimljive knjige koje će ostaviti po strani bez obzira na navodnu obaveznost čitanja lektira."
Također, u većini prijedloga prednost je data savremenim domaćim autoricama i autorima; to je u vezi s prethodnim, jer se nekoliko ponuđenih djela bavi savremenim i aktuelnim temama, vezanim za školu i period odrastanja.
Riječima jedne učesnice: "Postavlja se pitanje kako privoliti cijeli razred da pročita neko djelo u cjelosti? (...) Potrebno je godišnje barem dvije – tri lektire da su suvremene (...) Najbitnije je da uče iz neposredne sredine, da su spremni na situacije u koje ih život stavi..."
Osim u dva prijedloga, od toga u jednom prilično široko postavljena ("zbirka je pogodna za sve uzraste djece od 5 – 14"), nije određena starosna grupa. Učesnice u učesnici konkursa nisu posvetili pažnju tom problemu: šta su danas realno mogućnosti djece prema starosno organizovanim grupama (razredima) a u vezi sa ciljevima nastave lektire. Izostala je analiza tog kompleksnog pitanja; nismo dobili ideje o tome kako mu prići, nismo upućeni na literaturu koja se time bavi i nismo, što se realno moglo očekivati, dobili relevatna iskustva iz prakse.
Ishodi su postavljeni u okvirima postojećih nastavnih planova i programa, a to znači široko i nejasno, pa je suviše prostora u radovima zauzeo formalni, gotovo birokratski stil u određivanju onoga što se želi postići. Umjesto toga, od učenika se očekuje da i sami prihvate taj birokratski pristup književnom djelu: "Piši podatke o svakoj pročitanoj knjizi: ime pisca, naziv djela, broj stranica, glavne i sporedne likove i njihove osobine." Izostala je analiza, i eventualno kritika postojećih nejasnoća i nedorečenosti u nastavnim planovima i programima, kao i formalizma koji ih prati.
Samo u jednom prijedlogu postojeći ishodi se povezuju s problemom nečitanja mladih (nažalost načinom koji se muči s pravopisom):
"Daleko od toga da se za lektiru trebaju čitati knjige o vampirima i vukodlacima ali knjige poput ove,knjige poput one autora Maladena Kopjara „Suze za pingvina“ ili „Kradljivica knjiga“ autora Markusa Zusaka,“Čelićna mladost“ Silvia Avalleonea,trebaju postati „obavezna“ literatura za učenike srednjih škola.Rijeć obavezna je skoro pa nepotrebna kada govorimo o ovakvim knjigama.jer će im čitanje ovakvih knjiga,nakon što ih profesori informiraju o sadržaju,postati uživanje i želja,a ne obaveza.A to je glavni ishod koji želimo postići ovim i sličnim knjigama koje se svakako trebaju uvrstiti na popis školskih lektira."
U elaboraciji ishoda javljale su se fraze poput "praktična iskustva pokazuju" i "savremena nastava sve više zahtijeva", bez navođenja izvora ili uporišta za takve tvrdnje; čija iskustva, ko ih je sakupio, valorizovao i sistematizirao, kako "nastava zahtijeva"? Iako je u dva prijedloga navedena relevantna literatura, ostalo je nejasno na koji način i gdje u radu se ti izvori promjenjuju.
Većina učesnica i učesnika definisali su vrijednosti poštujući smjernice date u pozivu na učešće. Međutim, one su aplicirane na ponuđene tekstove mehanički, i nekritički. Bez adekvatno prikazanih djela koja se predlažu u lektiru ostalo je nejasno kako se ona mogu staviti u funkciju usvajanja konkretih vrijednosti. Zato su neki prijedlozi ostali nedovoljno distancirani od stereotipa suprotnih postavljenim ciljevima.
Nažalost, izostale su objektivne književne analize koje bi pokazale (i dokazale!) zašto je baš taj književni tekst pogodan za ostvarenje nekog obrazovnog cilja (ili zašto je, ili za šta je bolji od drugih sa spiska lektire). Tako se u jednom prijedlogu mogla naći rečenica kao prpeisana iz lošeg učeničkog sastava: "Pisac je svaki događaj opisao na veoma interesantan način". Književnost je nekritički i sama proglašena za vrijednost ("ljubav prema književnosti kao izvoru ljepote") iako ona to ne mora biti, i često nije, ni etički ni estetski.
Nekoliko učesnica i učesnika vidjelo je u ovom konkursu priliku da demonstrira upućenost u popularne metodičke alate (Kipling tehnika, oluja mozgova, fabularna piramida, interpretativno čitanje...) kojima se posvećuje velika pažnja na mnogobrojnim aktuelnim stručnim radionicama. U nekim prijedlozima, međutim, ostavili su utisak da su te alate usvojili mehanički i nekritički; naprimjer, od djece se traži da povežu slona i broj 14, a tačan odgovor je da toliko litara (14) "slon može usisati u surlu". Nastojanje da se djeca kroz igru zainteresuju za književni tekst, i da zadrže pažnju na njemu je metodički sasvim opravdano, ali bezvrijedno bez adekvatne književnostručne pripreme. U ponuđenim metodičkim uputsvima često se bez ikakve ograde skače sa mi na vi ili oni; u jednoj rečenici obraća se učenicima (vi), u narednoj nastavnicima (vi ili mi, dok učenici prelaze u oni). U nekim slučajevima činilo se očiglednim da su ponuđene postojeće pripreme, bez velike želje da se one sasvim prilagode intenciji konkursa. (Rezultat toga je i primjer da se u naslovu jednog pristiglog rada navodi jedno djelo, a u samom tekstu obrađuje drugo.)
Implicitan poziv na preispitivanje postojećih nastavnih praksi u poučavanju književnosti na časovima lektire učesnice u učesnici konkursa nisu prihvatile. Samim tim izostala je i samokritika. Odgovornost se samo u jednom slučaju adresirala na – roditelje ("Važna lekcija roditeljima – shvatiti što se dogodilo, gdje je tu njihova krivica, što trebaju poduzeti, koga angažirati da im pomogne, koga alarmirati?!"), iako bi školska obrada književnog djela koje tematizira problem iskorištavanja djece i kriminal čija su žrtva djeca morao osvijestiti i osvijetliti i ulogu i odgovornost škole i nastavnika.
Nijedan od ponuđenih osam prijedloga nije bez nekoliko od navedenih nedostataka i stoga se, uprkos uloženom trudu, nijedan ne može biti nagrađen.
Školegijum se učesnicama i učesnicima zahvaljuje na učešću i poziva na saradnju, čiji bi rezultat bili novi i kvalitetniji prijedlozi, a koji bi nakon objavljivanja bili honorisani. U tom smislu će se redakcija javiti svakom ponaosob.
