Moja iskustva iz škole i nisu naročito interesantna, ali imam jednu anegdotu vezanu za rano školovanje. Jednom sam došla kući iz škole i rekla mami da mi spremi jastuk da ga sutradan ponesem jer nam je učiteljica dozvolila da slobodno legnemo u kutak i čak odspavamo u slučaju da se ne osjećamo baš najbolje. Trebam li napominjati koliko sam se iznenadila kad je mama prasnula u smijeh? Pa kakva je to škola u kojoj djeca spavaju? Meni nije bilo smiješno u tom trenutku; u stilu pravog djeteta bila sam nenaviknuta na konvencije koje će tek poslije doći sa klasičnim obrazovanjem. Da bi vama, čitaocima, stvar bila još jasnija, moram napomenuti da sam ja prva generacija koja je pohađala jedan drugačiji sistem školovanja, sasvim drugačiji od klasičnog, provođen od prvog do četvrtog razreda osnovnoškolskog obrazovanja u suradnji sa COI Step by Step. Otud jastuci u školi.
No, većina drugih školskih iskustava me utvrdila u uvjerenju da je nastava rijetko kad nedosadna. Uzimajući to u obzir, možete bolje shvatiti zašto sam na prvi upit da idem u Odžak i napišem članak o tamošnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor, ostala ravnodušna i prilično nemotivirana.
Škola ko škola, svaka skoro pa ista, mislila sam, sve već viđeno, kao da bi nešto tu moglo biti zanimljivo – djeca koja su naučila da mehanički odgovaraju na pitanja, onako kako misle da bi trebalo, profesori koji se trude prikazati školu kao idealnu – to su, ukratko, bila moja očekivanja, lažni sjaj i izvještačenost. No, uz sve pobrojano, ipak sam prihvatila. Znatiželja mi nije dopustila da odbijem.
Od svojih saputnica iz organizacije proMENTE doznala sam da škola koju idemo posjetiti provodi jedan poseban obrazovni program pod nazivom Obrazovanje za pravično društvo, podržan od COI Step by Step-a u partnerstvu sa organizacijom proMENTE socijalna istraživanja, uz podršku USAID-a i FOD BiH. Sad ja, polaznica jednog takvog nastavnog programa imam priliku vidjeti isti, ali izvana.
Cilj našeg putovanja je da ustanovimo, u razgovoru sa nastavnicama i nastavnicima, napredak ovakvog načina obrazovanja u praksi. Tim povodom su nastavnici napisali izvještaje koji prate razvoj učenika i govore o novim pristupima školskoj praksi iz njihove perspektive. Putujući, čitala sam te izvještaje.
Učiteljica razredne nastave, Tanja Ivić, uvodi lutku kao nastavno sredstvo! Djeca su imala poteškoće da bi savladala pravilno izgovaranje riječi i njihovo slaganje u rečenici. Prva metoda koju je nastavnica primijenila bila je usmeno ispravljanje djece. Naglas su ponavljala pravilno izgovorene riječi, ali djeca su brzo zaboravljala ono što su naučila i iznova se vraćala pogrešnom izgovaranju. Onda je došla na ideju da prvom razredu predstavi lutku Doru. Ona se pravilno izražava, ne razumije nepravilno izgovorene riječi i kulturno se ponaša. Djeca su je oduševljeno prihvatila. Njena prvobitna funkcija je bila da ispravlja učenike kod nepravilnog govora, međutim, nije se zadržala na tome. Počela je učestvovati u pregledanju domaće zadaće, pričati o svojim doživljajima, ljudima koje je upoznala i mjestima koja je posjetila. Na kraju dana Doru uvijek neko nosi kući, kako bi bila podsjetnik da se treba lijepo i pravilno izražavati, ne samo u školi već i van nje i, naravno, uraditi domaću zadaću. Ako mislite da nije dobro koristiti lutke kao nastavno sredstvo i da bi škola trebala birati ozbiljnije metode, rezultati će vas iznenaditi.
– S početka je Dora često morala ispravljati djecu i reći kako se pravilno kaže neka riječ ili ih ispraviti u slaganju riječi u rečenici. Danas je dovoljno da ja podignem Doru i učenik točno zna što mu je činiti. Učenici samostalno uvide svoje pogreške i ispravljaju se sami, kaže Tanja Ivić.
Sljedeći primjer koji mi je privukao pažnju imao je naziv Ukidanje jezične barijere. Nastavnica engleskog jezika, Senija Mujanović, govori da je najveća poteškoća, koju je identifikovala kod učenika, jezična barijera. A o kakvoj barijeri je zapravo riječ, objašnjava nastavnica:
– Engleski jezik je označen kao najznačajniji jezik koji bi djeca i mladi trebali učiti, te je poznavanje istog postalo imperativ u svim područjima života i svim poslovima. Upravo zbog toga sam sebi postavila cilj da se ta jezična barijera ukine ili razbije, jer upravo je to problem koji koči učenike pri međusobnoj komunikaciji u učionici. Promjene koje sam željela da napravim je učionica u kojoj bi učenici bili slobodni pri govoru i izražavanju. Mnogi učenici, zbog straha da ne naprave neku pogrešku, ili zbog ismijavanja drugih, ne žele da izraze svoja mišljenja, stavove, itd. Željela sam da se ne boje nepoznatog, te da se nauče komunicirati unutar razreda.
Ova nastavnica je najčešće koristila metode bazirane na razgovoru kako bi ohrabrila učenike da smjelije govore engleskim jezikom. Neke od tih metoda su organiziranje debata ali na teme koje su prilagođene učenicima i samim tim njima zanimljivije, rad u grupama gdje su učenici komunicirali međusobno, isključivo na engleskom jeziku. Čak se koristila društvenim mrežama kao mjestom rasprave i razmjene mišljenja. Učenici su znali iznenaditi i samu nastavnicu. Ona kaže:
– Najviše me dojmio rad devetih razreda koji su osmišljavali proizvode i na osnovu tih proizvoda pravili i snimali reklamu.
Sa nastavnicom engleskog jezika, Senijom Mujanović, imala sam priliku da razgovaram.
Ukratko, u čemu je posebnost Obrazovanja za pravično društvo?
Ovaj program se sastoji od toga da unaprijedimo svoje vještine, metode rada, da naše učenike uključimo u nove sekcije, nove metode izlaganja, a da se mi nastavnici na neki način približimo našim učenicima. Provodi se od prvog do petog razreda, ali mi se i poslije trudimo te metode koristiti i kroz redovnu nastavu i vannastavne aktivnosti.
Zašto ste baš odabrali temu Ukidanje jezične barijere?
U našoj školi imamo dosta odličnih učenika, barem ja govorim iz svoje prakse, koji dosta toga znaju ali često ih je strah da to pokažu. Imam jednu učenicu koja je odlična a kad dođe trenutak usmene provjere znanja moli me da odgovara ali da je niko ne čuje, jer je jako stid. Baš sam zato i izabrala tu temu, da razbijem taj strah kod djece i probudim u njima ljubav prema jeziku, da ga slobodno koriste. Uredu je ako pogriješiš, nije nikakav bauk, tu smo da učimo skupa, vježbamo, radimo...
Koliko sam mogla primijetiti, Vi ste jedna od nastavnica koja akcenat ne stavlja na ocjenu i ocjenjivanje?
Pa nisam, želim da djeca, kad izađu iz učionice, odu u trgovinu, sretnu nekog na ulici, znaju lijepo govoriti, sporazumjeti se. Želim da se ne boje pokazati svoje znanje pa makar ono bilo samo osnovno, u svakodnevnoj komunikaciji.
Šta mislite da je uzrok nesigurnosti i manjku samopouzdanja kod učenika?
Mislim da je tome zaslužan klasičan, frontalan, način nastavničkog predavanja i ispitivanja učenika, gdje učenik samo sjedi i sluša, nauči napamet lekciju, odgovara i dobije ocjenu. Onda se učenik boji da pogriješi jer će to rezultirati lošom ocjenom, nakon čega će uslijediti kritike. Zato sam se trudila to izbjeći.
Da li ste primijetili neke promjene?
Promjene koje sam ja uočila kao rezultat bila je veća volja i angažovanost učenika. Osjetila sam da su slobodniji u govoru i izražavanju, te da je ta jezična barijera nepotpuno uklonjena, ali jeste napravljen veliki pomak. Rezultati na provjerama su bili bolji, jer im je lakše bilo pamtiti ono na čemu su stvarno samostalno radili. I njihov pristup prema meni je postao drugačiji, nije više bio tako formalan, odnos nam je postao više prijateljski. Dolazili su mi sa novim idejama, saznanjima, straha kod učenika je bilo sve manje.
Sa kakvim kritikama se suočavate?
Roditelji učenika koji imaju slabije ocjene često mi kažu da se igramo škole, da njihova djeca trebaju strožije metode, da se lekcije uče napamet.
A šta ako se kroz igru može nešto naučiti?
Ja mislim da se puno toga može tako naučiti, tako bolje pamte naučene lekcije. Čak me kolege znaju kritikovati kako se u mojoj učionici stalno čuje galama. Pa neka se čuje galama, meni i jeste cilj da komuniciraju međusobno, bolje da se čuje galama nego da se čujem samo ja.
Ako se prisjetite ravnodušnosti i mojih očekivanja možete razumjeti moje nemalo iznenađenje ovakvim odgovorima. Razgovarajući sa drugim nastavnicama i nastavnicima, svi su navodili da je glavni problem kod učenika to što ne znaju da uče. Kada im se postavi neki samostalan zadatak, kao recimo istraživanje, zbunjeni su i očekuju od nastavnika da im servira znanje. Razmišljajući o tom, shvatili su da nije problem u učenicima, uzroci se trebaju tražiti u školskom sistemu.
– Klasična nastava je tu pogriješila, odmalena učenike uči da ne budu samostalni –rekao je Dino Pobrić, nastavnik biologije – ja sam griješio, prvi sam bio protivnik promjena, bio sam navikao na stare nastavne metode i rezultati su bili bolji, barem što se mog predmeta tiče. To moram reći. Djeca jesu ostvarivala bolje rezultate na provjerama znanja, kratkoročno gledajući, ali shvatio sam da dugoročno nema koristi od takvog znanja. Nakon određenog vremena kada ih pitam neku osnovnu stvar koju bi trebali znati, ne znaju, a ostvarili su dobre rezultate iz te oblasti. Sad mi je bitnije da upamte duplo manje, ali da to znanje mogu koristiti.
Slušam i pitam se da li dobro čujem? Je li ovo produkt neprospavane prethodne noći ili sam upravo prvi put u životu čula da nastavnik govori da mu metode nisu bile najbolje i da je spreman da ih mijenja?
No, nisu svi bili oduševljeni kao ja, i ovaj nastavnik se susretao sa sličnim kritikama poput nastavnice engleskog.
– Ima roditelja koji mi kažu da treba da sam strog, čvrsta ruka, kao da sam ja onaj nadzornik u kazneno-popravnom domu, koji treba da utjera strah, a ne nastavnik.
Na pitanje da li za njega ovakav način rada ima neke nedostatke, odgovorio je:
– Ja nisam primijetio, pogotovo poredeći ga sa starim. Doduše, jesmo na samom početku projekta, možda vrijeme pokaže i neke nedostatke. Mislim da je najveća prednost ovakvog pristupa što više dopušta uključenje djece sa posebnim potrebama. Ako neko dijete ne može nešto naučiti, može nešto nacrtati, da se osjeća korisnim i dijelom društva. Stari sistem nije to dopuštao, ako daš djetetu drugačiji kontrolni rad ono će to primijetiti i još više se osjećati isključenim. Ovako svako doprinosi onako i onoliko koliko može.
Da bih u potpunosti uvjerila skeptika u sebi u ono što čujem, pitala sam i učenike za njihovo mišljenje. Sa mnom su razgovarali Ivan Barišić, član sekcije Istraživači prirode, koju vodi nastavnik biologije Dino Pobrić, i Valentina Kažarević, učenik i učenica osmog razreda. Kao jedini nedostatak novih praksi u nastavi navode to što im grupni rad ne odgovara uvijek, jer nekada se zadaci ne rasporede ravnomjerno pa većinu posla uradi pojedinac. Ali kažu da im ovaj sistem rada ipak više odgovara. Sad imaju priliku da koriste kameru, prave intervjue, vlastita istraživanja, što prije nisu mogli. Valentina je posebno naglasila kako joj je ovako zanimljivije učiti i da je zbog ovakvog sistema rada više zainteresovana za neke predmete.
Dora, djeca koja bez straha izgovaraju šta znaju i nastavnik koji analizira svoje metode, dio su su iste priče kao i moj jastuk za školu. Kako se moja mama, prije više od deset godina, nasmijala mom zahtjevu za jastukom, tako sam se ja, prva generacija koja je pohađala jedan takav školski eksperiment koji je bio pravi antipod klasičnom obrazovanju, sada nasmijala i osjetila ponosnom što se i u bosanskohercegovačkom školstvu ipak okreće..
Foto: Andrea Soldo
