Psihijatar i jedan od vodećih autoriteta u oblasti obrazovne psihologije, Italijan Vittorino Andreoli, napisao je neveliku knjigu Pismo učitelju. U njoj, obraćajući mu se na Ti, nastavniku, učitelju ili profesoru u osnovnoj ili srednjoj školi daje važne savjete kako da djecu nauče životu umjesto da im tek ponude informacije, koje su ionako danas za svakim ćoškom.
Roditelji, podružnica škole
Čitajući knjigu, pomalo sam, kao i sam autor, žalila što svoju karijeru nisam posvetila nastavničkom pozivu, što djecu ne podučavam i ne odgajam u direktnom nastavnom procesu. Knjigu sam ipak čitala kao nastavnica koja ću jednom možda biti, ali i kao majka školskog djeteta. Stoga je moju pažnju naročito privukao dio u kojem autor govori o teškoj i nadasve pogrešnoj ulozi koja je povjerena roditeljima, a ta je da budu – podružnica škole.
U idealnoj školi, tvrdi autor, domaće zadaće ne bi smjele postojati. Domaćim zadaćama se škola svjesno, arijevski nadmeno i gotovo predatorski ubacuje u polje djelovanja porodice, pa zadaće autor smatra nasiljem, apsurdnim uplitanjem koje opterećuje ne samo učenika nego i cijelu obitelj i u kućnim odnosima stvara ozračje prave pravcate patologije.
Škola koja svoje krake širi na porodicu traži od nje da zastupa njene interese, ne poziva je na finu saradnju ili otvoreni razgovor u situacijama kada dijete nije učinilo ništa loše, jer zapravo i ne treba njen sud, ni njeno mišljenje.
Tu Andreoli nastupa kao psiholog, stručna osoba koja je u svojoj karijeri razgovarala sa stotinama djece školskog uzrasta "devijantnog" ponašanja smatrajući takvu školu odgovornom za učeničku laž i neposluh.
Ovisi, dakako, o dobi učenika, o obitelji, ali tipičan je prizor djeteta koje se vraća kući nakon jutarnjih sati koji su mu držali pozornost, a majka ga, prije nego što ga je nježno pozdravila i zagrijala mu juhu, upita: Ima li kakve zadaće? I odmah slijedi diktat: Danas nema izlaska ako prije ne završiš sve...
Te riječi ostavljaju dojam smrtne presude i aktiviraju prvu moguću obranu: Nemam nikakvu zadaću.
Strategija laži postaje jedina koja jamči malo poslijepodnevne slobode tako da možeš slušati glazbu ili igrati nogomet...
Mada je učitelju najozbiljnije predložio da ne zadaje zadaće koje će se raditi kući, već da se za to odvoji vrijeme unutar boravka u školi, autor nije toliki idealista da bi predložio obrazovanje bez ocjenjivanja, jer mu je, sasvim jasno, da je to unaprijed izgubljena bitka. No, nije propustio priliku upozoriti na sve zamke koje donose procjene, ocjenjivanje i nadmetanje u školskim klupama.
Postoji ta opsjednutost ocjenjivanjem, olimpijskim vrjednovanjem, utrkama i školskim natjecanjima, na štetu komponenti za koje nema čvrstog mjerila (...) kao što su sudjelovanje, sposobnost da se pomogne drugome, osjećaj pripadnosti razredu, umjesto sklonosti ostajanja po strani.
Grupa i(li) pojedinac?
Jedan od savjeta koji je autor na nekoliko mjesta ponovio veže se upravo za taj osjećaj pripadnosti razredu. Tako on na nekoliko mjesta u knjizi gotovo da moli učitelja-čitaoca da nikad ne zaboravi kako podučava razred kao cjelinu, a ne puki zbir učenika.
Naučiti dijete životu, a ne ispuniti zadati plan i program, idealistički je imperativ nastavnika koji drži do sebe, ali i imperativ od kojeg ne treba odustati. A život podrazumijeva ne sebe samog i svoja znanja radi znanja, već primjenu znanja u grupi, korištenje socijalne i emocionalne inteligencije, jednako kao i one opće. Razred je temeljna ćelija škole, a razred koji dobro funkcionira zajedno i koji zna koje osobine će uzeti od kojeg svog člana potvrda je uspješnosti učitelja.
Povjeren ti je razred, cijeli razred, i stoga ne smiješ izgubiti neke učenike iz vida, ne smiješ vršiti izbor kojim isključuješ najlošije, a ističeš dobre kojima se posvećuješ. Pogrešno je uvjerenje da ritam trebaju diktirati najbolji, koji ne mogu stati da pričekaju usporene (...).
To nipošto ne znači da je potrebno osiromašiti sadržaj i dubinu gradiva.
Dakako, o njihovoj dobi ovisi koliko će prilike dobiti za međusobno nadmetanje, ali nema sumnje da barem u tzv. obaveznoj školi nadmetanje među učenicima treba biti obuzdano i shvaćeno uvijek u službi zajedništva.
Autor bi ipak da ga ne shvatimo pogrešno, mi kojima je pismo pisao, mi učitelji, nastavnici, roditelji, školski psiholozi i pedagozi, jer, potcrtava on, razred ne traži homogenizaciju i anonimnost koja poništava darovitost, sklonost i trud.
Obrazovanje za život, a ne za rad!
Na mnogo je još "problema" upozorio Andreoli. Jedan od njih jeste i predug boravak u školi, ističući da je pet sati nastave, naročito u jutarnjoj smjeni, previše ukoliko želimo imati misaono aktivnog učenika, te upozorivši kako zadatak nastavnika nije samo ispredavati gradivo, već i procijeniti pozornost razreda, spremnost na odgovaranje, koncentraciju...
Ono na šta se naročito fokusirao svakako su i obučavanje za život, a ne samo za rad (jer hommo faber nije jedina dimenzija čovjeka, mada je u današnje vrijeme tržišnog kapitalizma radu i sticanju novca propisano previše vrijednosti i škola se usmjerila na odnos sa radom i na gospodarsku moć).
Za savremenog i svevremenog nastavnika
Na samom kraju knjige Vittorino Andreoli dao je popis tipova nastavnika – takve smo liste često susretali u ozbiljnim i manje ozbiljnim knjigama o obrazovanju.
Listu zatvara nastavnik koji možda i ne postoji, te autor daje cijeli popis osobina idealnog nastavnika. Nastavnik pun sumnje, onaj koji ne nudi univerzalna rješenja već za njima traga skupa sa djecom, ideal je za kojim težimo danas kao i prije nekoliko desetljeća.
No, djeca danas i nekad nisu ista. Stoga je današnjem nastavniku koji želi, hoće i mora, ići u korak s vremenom, izuzetno važno pročitati dio u kojem autor piše o osobinama učenika danas.
Današnji đaci ne umiju čekati i zato što posjeduju mogućnost da svaku misao odmah mobitelom ili e-poštom jave dalje. Sve je u trenutku zbivanja. I nikad nema stanke za razmišljanje, prilike da se blagoslovi stanje koje je omogućilo da se ne kaže odmah ono što se ima na umu.
Današnji đaci imaju i tu osobinu, vrlo raširenu, a koju Andreoli naziva – fragmentacija.
Mrtav je consecutio temporum, odnos uzroka i posljedice (...) sad prevladava fragment i uostalom sve upućuje na njega. Komunikacija SMS-om je fragmentirana, pripovijesti na televiziji diktirane su ritmom reklama, sve je isprekidano oglasima, a oglasi su tablete znanja koje traju dvadeset do trideset sekundi.
Fragmentarne su, dodaje autor, i rečenice, te je poznavanje ove i drugih osobina današnjih učenika od izuzetne koristi nastavniku.
Ova će ga knjiga, svakako, naučiti koječemu. Vrsni psihijatar, pedagog, autor niza knjiga namijenjenih najširoj grupaciji ljudi koji rade sa djecom i za djecu, kakav je Vittorino Andreoli skupio je sva svoja znanja iz oblasti kojima se bavi već desetljećima i bez ikakve nadmene superiornosti kakvu knjige "savjeta" i samopomoći često sadrže, pružio ih pred nas.
Da samo dio od ponuđenog uzmemo, mnogo smo dobili.
Jedina zamjerka ovoj knjizi je kratkoća i što nije, preglednosti radi, podijeljena u poglavlja ili druge malo zaokruženije cjeline.
