Kada Anders na razrednom okupljanju poslije 20 godina kaže da bi i svojoj djeci poželio drugarstvo kakvo su oni imali, Anna, njegova drugarica iz školskih klupa, prekine ga i kaže mu da očito imaju različita sjećanja na njihovo drugarstvo. Tada na zabavi povodom njihovog razrednog okupljanja nastane tišina, a Anna ustane i kaže kolegicama i kolegama u lice sve ono što ju je mučilo godinama.
Proveli smo zajedno devet godina u školskim klupama i za to vrijeme ja sam strašno patila. Ovo nije sada upiranje prstom u nekog od vas, već moja potreba da kažem sada ono što nisam mogla reći tada. Bila sam predmet ismijavanja. Ona koju ste svi izbjegavali. Bila sam luzer. Doživljavala sam samu sebe onako kako ste me vi vidjeli. Kada smo djeca, na zlostavljanje se gleda kao na dječja posla. To su samo djeca. To su dječje bubice. Ali nismo bili samo djeca jedni drugima. Ne krivim vas. Prvenstveno su krivi naši nastavnici i roditelji. Moja greška je bila u tome što sam stalno željela da se uklopim. Mislila sam, kako je vrijeme prolazilo, da sa mnom nešto nije uredu. Kao i vi svi, željela sam izbjeći Annu Odell. Devet godina nije kratak period. Nakon svega, bili smo samo djeca, ali smo danas odrasli.
Na ovaj način Anna Odell u filmu Razredno okupljanje dekonstruira maturska okupljanja kao nostalgično-romantičarske skupove na kojima se prisjeća samo sretnih, duhovitih i lijepih trenutaka. Nakon odgledanog filma sproveo sam istraživanje i pitao ljude šta bi jedni drugima sutra na maturi rekli iskreno, bez uvijanja, straha i mogućih negativnih posljedica. Anketu su ispunile 102 osobe sa ex-yu prostora odgovorivši na tri pitanja: Šta bi oni kao Anna rekli nekome ko ih je tokom školovanja povrijedio, kako su oni povrijedili nekog i na čemu su nekome iz razreda i dan-danas zahvalni.
Pubertetske trice ili rane za čitav život
Ismijavanje među djecom je čest problem u školi i prisutno je u svim generacijama i sredinama. Dijete koje je ismijavano može to doživljavati kao vrlo bolno iskustvo, a ismijavanje može dovesti do pojave anksioznosti i manjka samopouzdanja kod djeteta. Poistovjećivanje sa negativnim komentarima druge djece može uticati na stvaranje negativne slike o sebi, dovesti do manjka koncentracije u školi i odbijanja djeteta da ide u školu – objašnjava na početku razgovora psihologinja Emina Osmanović. Sprovedena anketa je pokazala da je djeci predmet ismijavanja i(li) vrijeđanja sve ono što je u odnosu na njih drugačije, manje poznato ili neobično, a može se ticati:
- a) socijalnog statusa
- Sjećam se da si me ti Denise svaki put kad bismo prolazili pored moje mame koja je radila kao čistačica u školi pitao je l’ ovo tvoja mama. Ali svaki put. I sjećam se da sam se tada stidjela, ali sam danas ponosna na nju jer od njene plate čistačice i ja i brat smo završili fakultete.
- Sjećaš li se Adi kada si me pred cijelim razredom ismijavao zato što nikad nisam imala sveske tvrdih korica? Tvoje zajedljive komentare sam slušala svaki dan. Slušala sam tvoj smijeh i gutala. A boljelo je. Posebno je bolno bilo slušati ih na matematici jer su se takve sveske podrazumijevale i svi su ih imali. Svi osim mene. Znaš li sada zašto ih nisam nosila?
- Da su nerijetko bili snobovi koji su ponižavali one koji nisu imali dovoljno sredstava da "prate" njihove trendove. Podijeljeni isuviše u bezbroj klanova koji su se međusobno mrzili. Doslovno. Da su previše brinuli o sitnicama i imali previše volje za nanošenjem nepravde. Nisu imali poštovanja ni prema kome - ni prema sebi, a kamoli prema drugima. Egocentrizam... snobizam... "pre-urbanizam".
- b) fizičkog izgleda
- Nekad ste mi govorili da sam "ravna kao daska" - da li to isto mislite i danas?
- Tebi sam Lejla zahvalna što sam preko tebe ušla u čarobni svijet knjiga, imala si tako divnu biblioteku, ali mi je krivo što si mi nakon raspusta, kada smo u pošli u sedmi razred, stalno ponavljala kako sam se puno udebljala, dok si ti isticala vitke stasove vas cura koje ste išle na gimnastičko takmičenje.
- Kolegama iz osnovne škole bih zamjerila zbog komentara na račun mog fizičkog izgleda - komentarisanje oblačenja, šminke, nošenja grudnjaka i općenito izrugivanja zbog nedovoljne atraktivnosti.
- Da sjećam se F. da si mi se rugao kako hodam i govorio svako malo da smrdim i da trebam promijeniti uložak.
- c) nacionalnosti i/ili vjerske pripadnosti
- Gledali ste me s mržnjom jer nisam išla na časove vjeronauke.
- Rekla bih kako se sjećam da su me vrijeđali na nacionalnoj osnovi i da se nisam osjećala kao dio njih jer sam dijete iz miješanog braka, a oni su mi to svaki praznik napominjali.
- Ništa. Nije mi niko rekao tako nešto. Neke stvari koje su me povrijedile smo raščistili na licu mjesta. Recimo, jednom mi je drug u bijesu rekao da mi je stari četnik. Onda smo se gurkali, pričali, vrištali, ali je to bilo riješeno na kraju i nije se ponovilo. Mislim da je u takvim slučajevima najgore šutjeti. Treba otvoreno reći kako se osjećaš u vezi nečega što neko kaže ili uradi. Manje-više, moj razred je bio takav i zato se i danas nađemo i obradujemo jedni drugima.
- d) seksualnosti
- Sjećam se da si mi ti Adine u osnovnoj kad god bi me sreo na hodniku dobacio: "Đesi, pederu." U srednjoj si mi onda na času, dok sam ja živo raspravljao s profesoricom, zalijepio na leđa papir na kojem je pisalo peder. I svi ste se smijali tome. Iza mojih leđa, naravno. Kao djetetu i u srednjoj mi nije bilo jasno zašto si to radio, zašto ti je to trebalo. Danas, ove pameti, kontam da je to možda bio tvoj način da mi kažeš da ti se sviđam. Također, nemam problem sa svojom seksualnošću danas. A ti? Da li još uvijek dobacuješ likovima pederu ili nekog možda poslije seksa i zagrliš.
- e) raznog
- Podsjetila bih Bojana kako me uvijek zvao Guska zbog mog prezimena Gusić.
- Prijateljici bih rekla: "Voljela bih da nisi ismijavala kada nešto ne znam uraditi, to naglašavala ili podsjećala, kao i kada sam smotana na fizičkom."
- Ne bih rekla ništa. Postoje ljudi koje riječi ne mogu promijeniti, koji su odgojeni, odrasli uz određena ubjeđenja, predrasude i nezainteresovanost za one koji su drugačiji od njih. Gledala bih ih i mislila: “Kako je dobro što više nismo zatvoreni u jednom razredu, prisiljeni da dišemo isti zrak, kako sam sretna što ne moram više da trpim tvoju mržnju, agresivnost i zlobu.”
- Rekao bih jednoj kolegici da se još uvijek sjećam njenih riječi u vezi sa bolešću moje majke. Rekla je da sam sigurno i ja lud, pošto mi je mama u psihijatrijskoj ustanovi.
- Jednoj sadašnjoj prijateljici rekla bih: "Kada smo bile treći razred osnovne škole, rekla si mi da je moja mati stara i zbog toga više nikada nisam dala majci da dolazi u školu. Molila sam je da na roditeljske dolaze moje starije sestre."
- Pravila sam pravopisne i govorne greške jer sam se trudila što tačnije govoriti i ispalo je samo gore. Zbog tih bezazlenih šala sve sam se više udaljavala od nekih od vas.
- Sjećaš li se Almina kako si ti mene omalovažavala u školi? Da neću nikad biti uspješna?! Da nikad neću imati prijatelje? Da me niko neće zaposliti? A vidi me sad, uspješnija sam od tebe u svakom pogledu!
- Jesu li se pojedini/e među vama obogatili/e od nacionalizma?
Iako su posljedice negativne i ozbiljne, najčešće namjera djeteta koje vrijeđa i ismijava nije da povrijedi drugo dijete – objašnjava psihologinja Emina Osmanović. U pozadini dječijeg ismijavanja i zadirkivanja različiti su razlozi: a) potreba za pažnjom – ismijavanjem drugih, dijete može vrlo lako privući pažnju druge djece i nastavnika. Posebno ako dijete nema izgrađene vještine kako na drugi način pridobiti pažnju, ismijavanje je vrlo lagan i uspješan način. Nažalost, ponekad negativna pažnja nastavnika i drugih postaje bolja od nikakve pažnje. b) osjećaj moći ili superiornosti – dijete se može osjećati superiornije kada čini da se drugi loše osjećaju; c) prihvatanje od strane grupe/vršnjaka – ponekad ismijavanje jeste način da dijete postane dio popularne grupe; d) imitacija – djeca koja ismijavaju možda imitiraju ponašanja koja su doživjela od strane starijeg brata/sestre ili druge djece; e) nerazumijevanje razlika – ukoliko dijete ne razumije zašto neko drugačije izgleda ili se ponaša, jedan od načina kako da se nosi sa strahom koji izaziva različitost jeste ismijavanje. Sljedeći anketni odgovor može poslužiti kao ilustracija za to: Anketa je mala za te stvari: pederu, kurvo, seljak ... Poprilično sve uvrede koje postoje bar sam ih jednom nekom rekao. Bio sam provokator pa mi je to nekako bilo zanimanje - svađati se. Ali, ne bih rekao da mi je žao zbog toga ili da se kajem. Ne vidim ni da sam znao za nešto drugo, da sam se mogao ponašati drugačije. Žao mi je ako sam nekoga povrijedio, mislim da nisam to htio, htio sam samo ispasti smiješan i zanimljiv.
Upravo iz ovog odgovora vidimo da cilj i namjera ismijavanja nije da se povrijedi drugo dijete. Ismijavanje je jedini poznati način da se dođe do zabave i svima tako potrebne pažnje. Postavlja se i pitanje gdje su djeca naučila da je vrijeđanje i diskreditiranje nekog na osnovu determinante koja nije svjesni izbor pojedinca zabavno i smiješno. Odgovor je vrlo jednostavan: u školi i(li) kući duboko zaronjenim u bh. etnonacionalističkom društvu neraspoloženom prema svakoj vrsti drugosti.
Kada ste vi povrijedili nekog? – Da li su isprike stigle na prave adrese?
- Ovo pitanje mi je mnogo zanimljivije nego prethodno. Svi ćemo se sjetiti brzo kada nas je neko uvrijedio, a kada trebamo razmisliti koga i kako smo mi uvrijedili onda nastane tajac. Bio sam mirno, tiho i povučeno dijete. Zauzeto sekcijama. Nisam uopšte ljudima ništa govorio, što je možda i gore nego da sam rekao nešto ružno. Tako da, ne sjećam se da sam stvarno nekog uvrijedio ja.
- Previše sam ružnih stvari prevalila preko usta e da bih ih sve popamtila. Srećom volim imati čiste račune, pa je svatko tko je ispriku zaslužio - istu i dobio.
Ipak, 102 osobe se sjećaju da su druge također vrijeđale na manje-više istim osnovama:
- a) fizički izgled
- Rekla sam kolegici da joj je ružna frizura (kolegica se ošišala na mušku frizuru) na što mi je kolegica odvratno odgovorila da i moje tadašnje kike grozno izgledaju.
- Kad sam opisivala Murata (opis druga iz školske klupe) rekla sam da Murat ima velike uši. Nisam to morala, ali bili smo treći razred.
- Danas mi je žao što smo se iza leđa smijali kolegici koja je očito imala problema sa znojenjem, a sama to izgleda nije primijećivala. Niko joj nije htio otvoreno reći, pa čak ni njena kolegica iz klupe. Uvijek nam je služila kao predmet šprdnje.
- Debela si.
- Jednoj kolegici da je čudna i dosadna, da uopšte ne liči na djevojku. Postala je zlatni student i prekrasno stvorenje koje danas zovem prijateljicom.
- Jednu djevojku je sav razred zadirkivao da je mršava. Dovodili smo je do suza. Danas je prezgodna! Mislim da je prevazišla sve moguće komplekse.
- b) nacionalnost
- Rekao sam drugu Romu da je Cigan pred kraj osnovne škole, ali zapravo ne osjećam žaljenje zbog tog, ali mi nije ni drago. A recimo da se više kajem što sam bio fin prema drugima i iskren.
- Jebo sam vlašku mater jednom liku iz razreda, kad sam bio prvi srednje. Danas me sramota.
- c) socijalni status
- Ok, u ratno vrijeme bio sam jako loš prema jednom momku samo zato što nisam shvatao šta je siromaštvo, a on je bio dijete koje je odrastalo bez oca (što nisam znao) i jednostavno je u to vrijeme zbog svih problema bio drugačiji od nas.
- Opsovala oca drugu koji nema oca, slučajno.
- Jednom sam pred jednom prijateljicom iz razreda rekla da je kaput koji je imala moja komšinica kaput koji sam ja prerasla pa ga sada ona nosi. Uopšte nisam htjela to da kažem, već je tema bila kroj kaputa, i kako bih potvrdila svoje iskustvo sa takvim krojem kaputa rekla sam da sam ga ja nekada nosila. Voljela bih da joj se mogu izviniti, jer tada to nisam uradila. Njoj su oči bile pune suza, a ja sam zanijemila u strahu da ne napravim još veću grešku.
- d) zdravstveni problemi
- Naravno da jesam. U mom razredu je kao dio programa inkluzije u nastavi bio dječak sa blažim razvojnim poremećajem. Kao klinci koji nisu imali razvijenu svijest, nekada bismo ga znali provocirati, a to je znalo dovesti do toga da njegova majka mora doći u školu. Iako nikada nisam bio glavni nasilnik, nekada sam i sam znao da tog, danas već mladića, provociram. Recimo da mi je zbog toga žao, mada imam priliku da ga danas srećem vrlo često, te se trudim biti pažljiv prema njemu.
- Žao mi je što sam učestvovao u grupnom ismijavanju jedne kolegice koja je imala zdravstvene probleme. Time sam se svrstao u grupu ljudi koja ismijava sve što je drugačije, sve što ne spada u prosjek.
- Iz Gimnazije nemam ovakva iskustva. Podsmevala sam se jednoj drugarici u nižim razredima osnovne škole što ima krivu kičmu. Čitav život me grize savest zbog toga.
- e) različiti ukusi i životni stilovi
- Hahahaaaaa... rekla sam jednoj Draženki da mi je smiješna jer sluša meksičku muziku. To su davne osamdesete. Ja tada nisam imala pojma kako uopće zvuči ta muzika. Godinama kasnije slušala sam tu muziku i bila je sasvim ok. Nažalost, tu djevojku niti jednom nisam srela da bih joj uputila izvinjenje.
- U to vrijeme sam nosila jako široke stvari, sjećam se da sam jednom obukla košulju svoga oca. Kada sam došla u školu vidjela sam da je u džepu bila kutija s jednom cigarom, smetala mi je pa sam je ostavila pod stolom s namjerom da to uzmem poslije. Naknadno sam doznala da je razrednik kolegici napravio "haos od života" ne pitajući ni nju ni nas ostale ništa. Nije uopće htio čuti moj pokušaj objašnjenja. Kolegici sam odmah rekla, ali njemu nikad. Možda bih insistirala više na tome da me razrednik čuje.
- Bilo je situacija kad sam koleg(ic)ama rekao glup/a si, no tada nisam shvatao da to znači mnogo više nego što su obične dvije riječi. Zbog toga bih se izvinio.
Treće pitanje na koje nam je stručnjakinja Emina Osmanović odgovorila ticalo se konkretnih mjera koje nastavnik ili nastavnica može poduzeti u školi kada primijeti da nekog učenika ili učenicu vrijeđaju ili se samo šale na račun njegovog ili njenog fizičkog izgleda, socijalnog statusa, nacionalnosti, zdravstvenih problema... Postoji divan primjer učitelja Mendeza, učitelj drugog razreda osnovne škole, koji je čitav razred podučio kako da budu otporni na ismijavanje. Postoje djeca koja nikada nisu ismijavana, dok su druga gotovo stalno predmet ismijavanju. Djeca koja nisu ismijavana zapravo nikada ne brinu da će biti ismijana, jer svojim ponašanjem šalju poruku Mogu se nositi s tim sam/a. Djeca koja su ismijavana stalno brinu da li će biti ismijani i šalju neverbalne poruke koje ukazuju na manjak samopouzdanja i slabost. Na osnovu toga, učitelj Mendez je podučavao djecu kako da izgledaju cool – vježbali su da stoje sa rukama u džepovima, lagano se ljuljajući na petama sa ležernim osmijehom na licu. Vježbali su iznova i iznova taj cool izgled. Učitelj ih je potom podučio da kada ih neko počne izazivati, nabace taj cool izgled, te dok tako ležerno stoje dobace onom koji ih izaziva nešto poput Hvala ti što si to podijelio sa mnom, a zatim se okrenu i odšetaju bez da okreću glavu prema onom koji je vrijeđao. Naravno, to su vježbali mnogo puta, sve dok njihov stav i izgled nisu zaista slali poruku kako se ne boje i da to mogu podnijeti. Djeca su vrlo uspješno koristila ovaj cool izgled kada su bila suočena sa zadirkivanjem.
Kako kao roditelj zaštititi dijete?
Za roditelje je vrlo bolno i zastrašujuće ako je njihovo dijete predmet ismijavanja, s razlogom. Iz potrebe da zaštite dijete, često se sami obračunavaju sa djetetom koje ismijava ili traže od nastavnika da poduzmu nešto. Međutim, kao što i prethodni primjer ukazuje, jedina osoba koja može zaštititi dijete od ismijavanja je samo dijete. Intervencija roditelja među djecom postaje samo potvrda da je dijete slabo i da se ne može samo nositi s tim, što ga čini izloženijim za ismijavanje, kao način da drugo dijete dođe do pažnje ili se uklopi u društvo – objašnjava Emina Osmanović. Naravno, roditelj ne treba ni sjediti skrštenih ruku. Ono što roditelj može jeste razgovarati sa svojim djetetom i podučiti ga kako da reaguje u takvim situacijama. Roditelji mogu podučiti dijete da kada ih se ismijava kažu sebi da iako ne vole ismijavanje, mogu to podnijeti, ili da propitaju tačnost uvrede, a ne da je uzimaju kao takvu, da razmisle da li im je važnije njihovo mišljenje ili onoga koji zadirkuje. Time pomažemo djetetu da održi svoje samopouzdanje pored negativnih komentara. Drugi način je da roditelji poduče dijete da ignoriše ismijavanje, tako što neće odgovarati na uvredu ili pokazati ljutnju i/ili povrijeđenost. Može se ponašati kao da dijete koje ismijava ne postoji i kao da se ništa nije desilo. Mogu podučiti dijete da se složi sa činjenicama tokom ismijavanja, npr. ako se djetetu kaže Ti si plačljivac, dijete može reći Da, lako se rasplačem, ili da na ismijavanje odgovori sa humorom ili sa riječima Pa šta, ili da pak odgovori sa komplimentom upućenom djetetu koje ismijava. Na taj način dijete nije pokazalo slabost, a dijete koje ismijava nije dobilo traženu pažnju ili osjećaj moći – savjetuje Emina Osmanović, psihologinja.
Još jedno funkcionalno rješenje kako u školi govoriti o zadirkivanju, ismijavanju i ranama koje ružne riječi ostavljaju jeste ideja razredne terapije. Učenici i učenice jedanput mjesečno na času odjeljenske zajednice mogu razgovarati o ovoj temi tako što će svako od njih napisati na papir uvredu koja ga je taj mjesec zaboljela. Emina Osmanović smatra ovu ideju odličnim načinom razvijanja empatije kod djece. Iz vlastitih primjera djeca mogu razumjeti kako se drugo dijete osjeća kada je zadirkivano. Treba paziti da takva terapija ne pređe u optuživanje, tužakanje i da ne stvori plodno tlo za dalje ismijavanje. Nastavnik koji bi vodio takvu vrstu terapije treba voditi računa da djeca ne spominju ime onoga ko je rekao uvredu, te da cilj ne bude da se nađe krivac i da bude kažnjen za to. Cilj ovakvog načina rada treba biti razgovor o osjećajima koje pobudi ismijavanje, razumijevanje tih osjećaja i načinima kako spriječiti ismijavanje.
Na čemu ste i dan-danas zahvalni kolegici ili kolegi iz razreda?
I kao dijete i kao odrasla osoba najzahvalnije je biti čovjek.
- Zahvalan sam kolegici iz klupe što je istupila i rekla istinu. Potukao sam se s jedim "drugom" u 5. osnovne i on je rekao razredniku pred svima ostalima da sam mu psovao mater i sve ostalo. A ona je onda rekla da to nije istina jer je bila tu i da je bilo suprotno. A niko joj nije ni tražio da kaže. To se ne zaboravlja. I zahvalan sam koleginici iz Gimnazije što mi je jednom pokazala rozi grudnjak koji je tek kupila pa ga obukla da isproba. Kad se sjetim, uvijek me nasmije ta scena.
- Na prihvatanju, kada sam promenila školu u 8. razredu.
- Na vjernom prijateljstvu.
- Neke kolegice su mi dolazile kući, objašnjavale lekcije, i pomagale napisati zadaću, te istu nosile u školu na pregled kada sam bila teško bolesna.
- Dvoje ljudi iz razreda su u to vrijeme bili moji jedini prijatelji, a to su ostali i do danas. Zahvalan sam što su bili tu za mene dok sam proživljavao jako loše periode, što su me prihvatili kad mnogi nisu, ali i što sam s njima mogao da dijelim lijepe trenutke.
- Pamtim da su mi se svi u razredu smijali kada sam prvi put došla sa dioptrijskim naočalama, svi osim moje kolegice iz klupe, na tom sam joj zahvalna.
- Zahvalan sam vrlo maloj ekipi ljudi koja mi je kreirala neki mikro kosmos, u kojem su se čitale knjige, slušala muzika i gledali dobri filmovi, te raspravljalo o nekim bar u tome trenutku nama važnim zabludama i nedoumicama. Na taj način tih par ljudi stvaralo mi je iluziju daleko kvalitetniju od sumorne stvarnosti bh provincije.
- Na krasnom druženju, zajedničkom šminkanju nakon zadnjeg sata da se uredimo za onih sat vremena do odlazaka kućama, na zajedničkim glumačkim projektima u kojima su sudjelovali svi iz razreda, na podršci, na riječima kritike koje su me činile boljom osobom...
- Zahvalan sam složnosti mojeg gimnazijskog razreda. Bez obzira na sve naše razlike međusobno smo si pomagali i vjerujem da smo zajedno u te četiri godine odrasli u trunku bolje ljude.
- Zahvalan sam na tome što sam imao priliku da upoznam skupinu različitih karaktera te samim time upoznam svijet u malom. Jedan razred je, ustvari, ništa drugo do prototip društva sa svim njegovim raznolikostima, osobnostima, karakterima te nas priprema za jedan puno veći - svjetski kolektiv.
- Jednom sam trebao imati sve zaključne petice sem iz muzičkog. Onda se drug javio i rekao to nastavniku. On me nešto ispitivao i znao sam odgovore. Onda me pitao nešto stručnije, nešto o notama i skalama. A u susjednom redu je bila drugarica koja je išla u muzičku školu i ona mi je prstima pokazala pravi odgovor. Dobio sam pet, i imao sam sve petice. Zbog toga ću uvijek biti zahvalan.
- Postoji mnogo prijatelja i prijateljica kojima sam zbog nečega zahvalna i koji su ostavili neizbrisiv trag na moju ličnost. Ipak, izdvojit ću Jasnu koja je uvijek bila uz mene i davala mi bezrezervnu podršku. Njoj sam zahvalna na tome što je, kroz najteži period mog života, hrabro koračala uz mene, riječima i djelima mi davala snagu da se borim. Jasna me naučila da moram da se borim za sebe i da nikada ne smijem da odustanem od svojih ciljeva.
- Jedna drugarica je bila brutalno iskrena prema meni, i kada bih joj se poverila oko nečega uvek je imala iskren komentar koji mi se najčešće nije dopadao, ali je ona bila moj svojevrsni korektiv, i na tome sam joj zahvalna.
- Zahvalna jednoj Aleksandri na zavisti. Dugo nisam mogla skontati na čemu i zašto mi zavidi. Kad sam skontala, puno odgovora sam dobila i svi su bili super!
- Zahvalna sam što me je prihvatala takvu kakva jesam, što joj to nije bila prepreka za druženje. Isto tako sam zahvalna što je prepoznavala neke teške momente u mom životu i iz njih me "izvlačila".
- Nastavnici su nas podsticali da se takmičimo ko će biti bolji učenik. Jedan slabašni dječak uvijek je govorio razrednici: "Zlata je ubjedljivo najbolja. Ona svaki dan pješači više od deset kilometara, a petičar je."
- Sadiki sam zahvalna što me pozivala da jedem s njenom mnogoljudnom porodicom ogromne pite njene majke za "sinijom" i što sam vidjela kako njena mati radi ćilime na razboju (porodica došla iz Sandžaka ili Kosova).
- Svi su me hvalili da lijepo pjevam, što mi je prijalo. Hvala ti Lejla što nisi rekla nastavniku Vuletu da si mi ti napisala onaj sastav što sam ga bila zaboravila napisati. On se divio, a ti si se tiho smijala, ali nisi rekla.... Fato, bilo je divno s tobom raditi matematiku, hvala ti za te divne trenutke, šteta što se dalje njome nisam bavila. Hvala ti.
- Na druženju, na dijeljenju znanja, što su mi pomogli da se ipak oblikujem prema onome što sam duboko u sebi želio da budem, a jesam danas.
- Zahvalna sam svojim prijateljicama i prijateljima što su me osnaživali da ustrajem u svojoj ljubavi prema literaturi i pisanju. Zahvalna sam im, koliko na pozitivnim, toliko i na negativnim kritikama, jer su me iste učinile ženom kakva sam danas. Dijelom je to i njihov uspjeh – bili oni svjesni toga ili ne.
- Ni na čemu posebnom. Na tome da sam ih upoznao i svoj portfolio u socijalnoj inteligenciji, zahvaljujući njima kao i bilo kome koga sam dosad upoznao, upotpunio.
- Kao prvo, zahvalan sam na cijelom razredu koji sam dobio, bez kojeg srednja škola ne bi bila tako dobra. Svađali smo se ali uvijek smo pomagali jedni drugima bez obzira na naše razlike i prepucavanja. Mislim da sam tu puno naučio o ljudskim odnosima. Milion je stvari na kojima sam zahvalan, recimo da mi je najbitnije što sam se osjećao poštovanim i što sam uvijek bio slobodan da tražim pomoć i od onih s kojima nisam u najboljim odnosima.
- Zahvalna sam jer su me podržavali i navijali za mene na svakom državnom i međunarodnom takmičenju. Zahvalna sam drugarici Nadmiri, jer je uvijek bila tu da mi pozajmi svesku.
